Beskrajne varijacije i sinteza likovnih umijeća

Beskrajne varijacije i sinteza likovnih umijeća

Donacija gradu Zagrebu Vjenceslava Richtera i Nade Kereš-Richter

Zbirka Donacije Vjenceslava Richtera i njegove supruge Nade Kereš-Richter gradu Zagrebu, koja obaseže tristotinjak djela, udomljena u prizemlju Richterove jednokatne montažne kuće iz 1957. u Vrhovcu 38, površine tristo četvornih metara, koju je vlasnik nekoliko puta preuređivao, okružene perivojem površine tisuću i dvjesto četvornih metara zamišljenim kao budući park skulptura koji će se neprestano širiti, već tri godine dio zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, čiji je ravnatelj Marijan Susovski, podastire rezultate njegova polustoljetnog rada na području plastičkih umjetnosti, a u za nju očito pretijesnu i na druge načine neadekvatnu prostoru ti su rezultati restaurirani — postavljeni u slijedu ideja kojim se Richter u tih pedeset godina zaokupljao. Tu su Sistemsko slikarstvo i sistemski crtež, Sistemska grafika, Spontani crtež i spontana slika, Gravitacijski crtež, Prostorna grafika, Centre, centrije i centrijade, Sistemska skulptura, Reljefometri i drugo. U vrtu i uza samu zgradu postavljene su Skulptura u prirodi i Skulptura u boji, a tu je i Kocka uz ulazno stubište, kocka s unutarnjom rotacijom u kojoj u čvrstom okviru devet unutarnjih elemenata — pomakom kuta i mijenjanjem boja — izazivaju efekt rotacije, a pored vrta, na brežuljku, terenu u gradskom vlasništvu, stoji Kocka toplane, stanica za kontrolu onečišćenja okoliša, koju je Richter na sebi svojstven način pretvorio u raznobojnu skulpturu u prostoru, a u unutarnjem je prostoru i slika što ju je na poziv organizatora jedne obljetnice Pieta Mondriana načinio za njegovu rodnu kuću na amersfoordskoj adresi Korte Grahtu 11.

Od 1997, otkad zbirkom upravlja MSU, ona je sustavno obrađivana, selektirana i restaurirana, a njezina je temeljna zadaća da bude istraživačkim centrom suvremene umjetnosti. Zbirka će, po riječima voditelja Susovskog, biti istraživački punkt, dostupan domaćim i inozemnim stručnjacima i istraživačima, u kojem će biti moguć ne samo uvid u Richterov opus, EXAT-a 51, čiji je jedan od suutemeljitelja Richter bio, nego i razvoj međunarodnog pokreta Nove tendencije, čije su se izložbe i manifestacije od 1961. do 1978. održavale u Zagrebu, a na kojima je od 1963. do 1973. sudjelovao i Richter, te razvoj apstrakcije u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti i uopće umjetnosti 20. stoljeća. U Zbirci će se održavati izložbe, predavanja i druga zbivanja vezana za likovne pojave i probleme u kojima je taj svestrani umjetnik sudjelovao.

Više od pola stoljeća Richter se bavi arhitekturom, urbanizmom, postavljanjem izložbenih paviljona, uređivanjem interijera zagrebačkih kavana, slikarstvom, skulpturom, grafikom, crtežom, scenografijom, problemima sinturbanizma i heliopolisa, lamelometara, slikama s vlastitom sjenom, filozofijom nedokazivoga, prostornim šahom, pedagoškim radom, gdje se ističe kao agilni osnivač škola i ustanova za promicanje oblikovne kulture, te teorijskim i programatskim problemima iz arhitekture, urbanizma i oblikovanja — uređujući i časopis »Čovjek i prostor« — a veći dio tih napora, redovito eksperimentalnog karaktera, posebice onaj ostvaren na području plastičko-prostornih struktura, u vremenskom je suglasju s avangardnim zbivanjima u svjetskoj umjetnosti. Richter je borac za modernost u hrvatskoj umjetnosti i vizualnoj kulturi. Suosnivač je EXAT-a 51, koji je 1951. obznanio svoj manifest važan za uspostavu teorijskih postavki za osviješteno djelovanje na području likovnosti te industrijskog i grafičkog oblikovanja. U svom se manifestu EXAT 51 zalaže za ukidanje razlike između tzv. čiste i tzv. primijenjene umjetnosti i naglašava potrebu za umjetničkom interdisciplinarnosti, sintezom svih likovnih umijeća. Sintezu nije mogao provesti u djelo tradicionalan, atelijerski umjetnik, nego onaj koji će biti potpuno uključen u proces materijalne proizvodnje. On ima postati oblikovateljem neposredne predmetne i prostorne okoline. Treći je zahtjev bio eksperimentalni karakter rada, znači napor oslobođen dogme i shematizma.

Kad se danas, na temelju dostupne dokumentacije i poznavanja okolnosti, konteksta i duhovnosti u kojem je nastajao, osvrnemo na Richterov svekoliki opus, čini se da je najveći uspjeh postigao u paviljonskoj arhitekturi, kojom se, još kao student, bavio od 1946: Oglasni ga zavod poziva da radi jugoslavenski prostor na Sajmu u Trstu, a 1948. sličan je posao dobio i u Milanu, što je preseljeno u Stockholm. S budućim egzatovcima Ivanom Piceljom i Aleksandrom Srnecom 1948. u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu radi hrabri projekt Izložba knjiga NR Hrvatske, a potom, 1949, 1950. i 1951, projektira jugoslavenske izložbene prostore na sajmovima u Stockholmu i Beču.

U tom se poslu posebice istaknuo hrabrim idejama, dotad neuobičajenim u paviljonskoj arhitekturi, ostvarivši jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi 1958, održanoj u Bruxellesu, i izložbeni paviljon na 13. triennalu u Milanu iz 1963, kojemu je međunarodni žiri dodijelio zlatnu medalju i gdje njegove ideje, poglavito ideja sinteze svih plastičkih umjetnosti — ne samo da su bile sukladne zbivanjima u svjetskim naporima na tom planu, nego su u nekim aspektima bile avangardne i u svjetskom kontekstu. Paviljon u Bruxellesu je izveden, ali ne potpuno po Richterovu projektu koji je predviđao zgradu s temeljima u zraku: paviljon je trebao visjeti na sajlama koje bi držao stup što bi izvirao iz vode. Ostaje da se zapitamo kako bi slika o Richteru kao umjetniku danas izgledala da neke njegove najzanimljivije i najhrabrije zamisli u paviljonskoj arhitekturi nisu — zbog duhovnoga siromaštva sredine u kojoj je i za koju je stvarao — ostali samo idealističke utopističke kreacije.

Ni kad je u pitanju skulptura, nije bio mnogo bolje sreće: skulptura 1957. zamišljena kao Nada-Zagreb (visine 256 cm) i Trijenalski signal (visine 400 cm) ostvarene su tek 1998. i 1999, kad su postale dijelom Zbirke, a druga Nada postavljena je 2000. u Duisburgu.

Ipak, njegova je nadarenost odmah recipirana u svijetu, pa mu se djela nalaze u londonskoj Tate Gallery, njujorškom Museumu of Modern Art, The Smithsonian Museumu u Washingtonu, Soto Museumu u Ciudad Bolivar, Museumu of Art u Krakovu, Georg Rickey Collection u Santa Barbari, zagrebačkom MSU, riječkoj Modernoj galeriji...

Ono što prvo upada u oči jest — nepravedna — brojčana dominantnost, na štetu starijih, novijih Richterovih ostvarenja, nastalih u godinama kad njegova koncentracija očigledno pada, gdje dominiraju skulpture, kocke od pleksiglasa premrežene raznobojnim linijama te slike i crteži građeni po sličnom načelu, u kojima je uočljiv eklekticizam i gdje znatiželja i istraživački duh ne stižu do svježih i relevantnih rješenja.

Kad je shvatio da u maloj sredini neće proći njegova sustavska arhitektonska razmišljanja, počeo se baviti sustavskom skulpturom i slikarstvom i u hrvatskoj će likovnoj umjetnosti zauvijek ostati najvećma zapamćen po Reljefometrima, sustavskoj plastici građenoj od mnoštva istovjetnih serijskih pravokutnih pomičnih mikroelemenata koji ludičkim elementom — beskrajnim varijacijama, autorovim ili koautorovim (što može biti i svaki receptor) — stvaraju svaki put novu strukturu, pri čemu valja reći da je očito kako je taj plastički ludizam usuglašen s nekim tada aktualnim idejama što su ih širile izložbe Novih tendencija. Na tom je tragu stvorio i sustavske slike i sustavske grafike.

Projektirao je zdanja poput Saponijina proizvodnog pogona i dubrovačke Ugostiteljske škole, s Kazimirom Ostrogovićem radio je projekt za Vilu Zagorje, beogradski Muzej revolucije, Turističko naselje Babin kuk (u okviru ureda Centar 51), projektirao je i cijeli niz obiteljskih kuća poput one Ivana Rabuzina u Ključu ili Ivana Večenaja u Koprivnici.

Po mišljenju koje prevladava u Zagrebu, neuspješno je obnovio zagrebačke kavane Corso i Kazališnu kavanu, a nisu rijetka ni mišljenja da je, pretvarajući ga u Muzej revolucije naroda Hrvatske, donekle uništio Dom hrvatskih likovnih umjetnika.

Zbirka će služiti i za istraživanje Richterovih prinosa razvoju dizajna u Hrvatskoj, točnije njegovih zalaganja da i naša sredina za to dobije potrebnu infrastukturu; zapravo je bio upleten u svaku inicijativu čiji je cilj bio da dizajn i u nas dobije značenje koje zaslužuje. Budući da je kao arhitekt imao afiniteta i za prostor, površinu i boju, zarana se počeo zanimati za sintezu svih likovnih umjetnosti, koja je utjelovljena i u manifest EXAT-a 51, a kao teoretičar, osim na rečenoj sintezi, ustrajava na afirmaciji jednostavnoga i funkcionalnog oblikovanja uporabnog predmeta. Te su ideje — detaljno artikulirane i razrađene u studiji Hipoteze sistemske arhitekture, knjigama Sinturbanizam iz 1964. i Heliopolis — četverodimenzionalni grad iz 1968. — bile ugrađene u mnoge njegove kasnije inicijative na području industrijskog (produkt)dizajna. Zapravo, Richter se više od pola stoljeća — od 1946. — bori da i domaći dizajn dobije mjesto koje mu u svakoj sredini i kulturi pripada. Povijest našeg dizajna zapravo je tužna priča o naporima ljudi poput Richtera da uvjere vlast, direktori poduzeća, privredna birokracija, gospodarska i trgovinska komora u nužnost razvoja domaćega dizajna, što je, među ostalim, rezultiralo utemeljenjem niza za našu kulturu važnih ustanova. Utemeljitelj je i dugogodišnji voditelj, Studija za industrijsko oblikovanje (SIO, osnovana pri Udruženju likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske), utemeljitelj i prvi direktor Centra za industrijsko oblikovanje (CIO), osnovana 1964. glede promicanja dizajna u konkretnim društvenim uvjetima, čijim se osnutkom pokušavao riješiti i akutan problem nedostatka za izobrazbu dizajnera.

Jedan je od glavnih pokretača Akademije za primijenjenu umjetnost, pokrenute 1950. i zatvorene već 1954, tako da je tek jedan naraštaj studenata završio cjelokupno školovanje: Jagoda Buić, Zlatko Bourek, Zvonimir Lončarić, Bruno Planinšek, Mario Antonini, Vasko Lipovac, Jasna Novak, Ante Jakić-Soni... Pretpostavimo da je nastavila s radom i da je u tih pola stoljeća izbacila četrdeset takvih naraštaja: danas bismo imali fantastičan dizajnerski potencijal! Godine 1955. održan je Prvi zagrebački triennale, izložba koju je Richter postavio, na kojem su predstavljena sva postojeća područja likovnog oblikovanja, iz kojega je 1965. nastao Zagrebački salon. Dizajn tada ulazi na velika vrata te nezaustavljivo i na zagrebačku kulturnu scenu.

Okušao se i na drugim područjima, primjerice, napravio je scenografiju Prokofjevljeve opere Vjenčanje u samostanu. Nalazio se u začetku mnogih kulturnih inicijativa, a njegov utjecaj na svekoliku hrvatsku kulturu, iako često prepoznatljiv samo stručnjacima, i danas se posvuda očituje. Tako, primjerice, u projektu Grad na zagrebačkom jezeru — Jezero u gradu uporno traži da Prisavlje postane zagrebački Amsterdam, novi gradski predio, zagrebačka četvrt na vodi, odnosno da se u Zagrebu, uz Savu, napravi golemo jezero oko kojeg bi se razvijali različiti urbani sadržaji, grad na vodi.

Više je puta nagrađivan, pa izdvajamo samo nagrade za životno djelo: Herberovu iz 1981, Viktor Kovačićiz 1986. i Vladimir Nazor iz 1993.

Zbirka će se u početku moći razgledati srijedom i subotom, a uz najavu posjetitelja i drugim danima u tjednu.

Ivica Župan

Snimio Jasenko Rasol