Arhitekti — ljudi bez utjecaja

Arhitekti — ljudi bez utjecaja

Odnos arhitekture i politike je u principu jednosmjeran, odnosno može se govoriti samo o utjecaju politike na arhitekturu, dok je utjecaj arhitekture na politiku zanemariv.

Arhitektonska zdanja uglavnom su bila prostorni okvir i mjesto na koje se određeni politički događaji smještaju u prostor i po kojima se pamte (Tower, Versailles, Watergate, Banski dvori, Predsjednički dvori, zatvor Remetinec...).

Politika je arhitekturi uvijek nudila društveni, kulturni i ekonomski okvir, koji arhitektura oslikava raznovrsnim pojavnostima.

Da bi se lakše moglo razmatrati prožetost arhitekture i politike, arhitekturu treba raščlaniti na tri sastavnice, koje je moguće promatrati odvojeno u odnosu na politiku.

1. Arhitektonski stil i ukus

2. Arhitekt kao osoba i njegov položaj u društvu

3. Arhitektura kao profesija i djelatnost te odnos društva prema njoj

1. Politika kao rezultanta društvenih odnosa i ekonomske moći nedvojbeno ima velik utjecaj na društvenu svijest pa time i na arhitektonski stil i ukus. Tu se može s jedne strane govoriti o stilu kao globalnoj pojavi, na koju znatnije utječe globalni razvoj svijesti i ekonomske moći nacija koje imaju ulogu kreatora stila i mode, a s druge strane o stilu i ukusu na lokalnoj razini — razini jedne nacije ili političkog entiteta. Tu su uvijek na neki način u sukobu vanjski utjecaj globalnog stila i stila koji određuje lokalna ekonomska moć, stanje svijesti i kultura.

2. Položaj arhitekta u društvu vrlo je često rezultat kulturnog razvoja i dugoročnog odnosa politike prema intelektualnom i kreativnom radu. Primjer za to je sustavno zanemarivanje i neuvažavanje te profesije u doba socijalizma. Međutim, kulturna se razina nekoga naroda ne može promijeniti jednim izborima i promjenaom vlasti, ma koliko ona propagirala novu ili drukčiju politiku, mentalni sklop sporije se mijenja. Stoga je vidljivo da je u posljednjih deset godina bitnih političkih promjena, status arhitekta u našem društvu ostao gotovo nepromijenjen ili gori nego prije. Zbog takva statusa arhitekt kao profesionalac uopće nije kadar utjecati na politiku, čak ni na dio koji se tiče same profesije.

3. Arhitektonska djelatnost kao društveno korisna i nezaobilazna odvija se u okvirima koje bitno određuje politika. Politika je tu istodobno i uzrok i posljedica ekonomske moći i duhovnog stanja i ona bitno određuje okvir u kojemu arhitektonska profesija djeluje. Taj okvir predstavlja s jedne strane skup međusobno manje ili više usklađenih zakonskih normi, a s druge strane proklamirano stajalište o korisnosti i uvažavanju te djelatnosti.

S obzirom da sam poziv dobio dan prije održavanja tribine, ovo su samo kratke natuknice o mogućem načinu promatranja odnosa arhitekture i politike sa stanovišta arhitekta duboko uronjena u svakodnevnu praksu i bitku za uvažavanje arhitektonske profesije.