Angelin prah

Angelin prah

Angela's Ashes, Irska/SAD, 1999, režija Alan Parker, scenarij (prema knjizi Franka McCourta) Laura Jones i Alan Parker, fotografija Michael Seresin, uloge Michael Legge, Robert Carlyle, Emiliy Watson, Ciaran Owens, Joe Breen

Alan Parker, poput Neila Jordana autor vrlo neujednačena opusa čiji su vrhunci Bugsy Malone i Angelovo srce, nije se proslavio adaptacijom istoimenih autobiografskih zapisa Franka McCourta, ovjenčanih 1997. Pulitzerovom nagradom i prodanih u dovoljnom broju primjeraka da više od dvije godine ne silaze s američke liste bestselera. Film od kraja tridesetih do kraja pedesetih godina prati Franka McCourta (kao dijete glumi ga živopisni Joe Breen, kao dječaka ranopubertetskih godina Ciaran Owens i kao poodrasla mladića Michael Legge) i njegovu irsku obitelj — specifičnu jer je izrasla iz braka katolkinje (Watson) i sjevernoirskoga protestanta (Carlyle) — od njihovih ranih dana u New Yorku, preko povratka u Irsku i bijedna životarenja u depresivnom gradu Limericku, do Frankova samostalna povratka u Ameriku u dobi od devetnaest godina.

Parker je Angelin prah zamislio kao ostvarenje epizodične kompozicije i naturalističko-lirske intonacije, no ni jedan od ta dva plana nije uspio realizirati na najbolji način. Film je nedvojbeno dojmljiv u slikanju silne materijalne, a nerijetko i duhovno-duševne bijede, ali Parkeru se mora uputiti prigovor da je u svemu tome prečesto želio biti John Ford (oskudna egzistencija prikazana kroz zagasit, ali svejedno pomalo bajkovit kolorit inače sjajnog snimatelja Michaela Seresina; sentimentalna glazba slavnoga veterana Johna Williamsa), a današnjem vremenu znatno je primjereniji senzibilitet, primjerice, Harmonyja Korinea, gdje za nekakav aranžerski sentimentalizam nema mjesta.

No znatno je važniji prigovor praznost Parkerova epizodična narativnog izlaganja. Jednostavno, usprkos dobro predočenu socijalnom kontekstu koji nipošto ne ostavlja ravnodušnim, zanimljivim političkim detaljima, respektabilnoj dizajnerskoj garniranosti i dobrim glumačkim nastupima (uvjerljivo najbolji je onaj Carlyleov, koji je i kao lik daleko najzanimljiviji, no na žalost relativno rano nestaje iz filma; Emily Watson, proslavljena u kultnom ostvaraju Lomeći valove, ovdje je poprilično marginalizirana, a svesti glumicu takva potencijala na de facto epizodu velik je Parkerov grijeh), epizodama koje se nižu u Angelinom prahu nedostaje punokrvna esencija, pravi dramaturški akcenti i poente. Dok je Frank dijete i pretpubertetski dečko, a narativnu nit dinamizira zanimljiv Carlyleov lik, stvari uglavnom korektno funkcioniraju, ali kad Carlyleov lik nestaje iz filma, a ulogu mladoga Franka preuzima slabašni Legge, film počinje padati. Znatan razlog tome je i evidentna nezanimljivost lika (filmskog) Franka, koji je u svemu prosječan, a takoreći ni u čemu poticajan mladac. Još kad se u film plasiraju klišeizirani prizori skupnoga pubertetskog masturbiranja (podjednako lažno humorni i neukusni kao i oni iz Fellinijeva Amarcorda) i patetična sinovljeva repliciranja očeva pijanstva, onda se njegova kvalitativna razina dodatno spušta.

Ipak, možda ne treba biti toliko strog prema filmu koji je dijelom nedvojbeno kadar izazvati emocije i ganuti (npr. dječje smrti i sprovodi), premda reducirani dometi Parkerova ostvarenja najbolje dolaze do izražaja u usporedbi s jednim drugim, donekle sličnim filmom — Tamnim srcom Judeom Michaela Winterbottoma. Sugestivnost i duboka potresenost koju taj film može izazvati kao cjelina ono je što bi trebalo imati i Parkerovo ostvarenje, no u njega su takvi učinci tek mjestimični.

Damir Radić