Pjesnik nostalgije i čežnje

Pjesnik nostalgije i čežnje

Film često gledam kao magiju i pritom ne uključujem ono što bih ja znao ili trebao od filma, nego ono što trebam od autora i te magije koju on na mene prenosi. Ono što čitam ne ocjenjujem mjerilom prema kojem izvana ocjenjujem ono što u njemu vrijedi, nego nastojim pripasti tom mitu i načinu pisanja. Ako čitatelj smatra sebe jedinim mjerodavnim da u tom času prosuđuje, griješi. Ako čovjek prosuđuje knjigu, on je ne čita

S kantautorom Arsenom Dedićem razgovarali smo u njegovu obiteljskom domu u Haulikovoj ulici u Zagrebu, i to neposredno pored njegova stvaralačkog kutka s pijaninom i radnim stolom. Dedićevo veliko znanje na području umjetnosti i njegov iznimni senzibilitet za teatar i film omogućili su vrlo plodno stvaralaštvo velikog umjetnika i na području kazališne i filmske glazbe, gdje je ostavio trag jednako vrijedan njegovu stvaranju na području šansone. Upravo je to bila i glavna tema ovog razgovora. Dedić se vrlo obradovao primivši dar naše redakcije — tri knjige o glazbi: biografije Puccinija i Gershwina te librete Vatroslava Lisinskog.

— Jako mi je drago da je Puccinijevu biografiju preveo Nedjeljko Fabrio, pisac visokog stila koji u tom stilu i procjenjuje glazbu i prevodi. Puccini je jedan od mojih najdražih opernih skladatelja. Kao osoba mediteranske, krepuskularne linije oduševljavao sam se njegovom silaznom, depresivnom melodičnošću, koja je toliko različita od uzlazne verdijanske. Kupujući njegove partiture, bio sam zadivljen nevjerojatnom vještinom i znanjem kojim ih on piše, njegovim genijalnim rukopisom. Čini mi se da je to umijeće bilo veće od Verdijeva. Znam da će sad na mene skočiti verdijanci, ali uvijek su svi skakali. Verdijanci su skakali na Wagnera, vagnerijanci na Verdija. Verdijev najvažniji libretist Arrigo Boito, koji je napisao Nerona, kojeg je u Hrvatskoj na Splitskom ljetu izveo Kruno Cigoj, bio je u duši vagnerijanac. Volio sam Wagnera i nisam isključivi pobornik talijanske opere. Više volim Mozarta, Webera ili moderne skladatelje poput Webbera. Puccini je pak znao sve kao skladatelj. Govoreći o Pucciniju, uvijek se sjećam kad sam kod svog, danas pokojnog kolege tekstopisca i prevoditelja Marija Kinela vidio malu fotografiju Puccinija s njegovim originalnim autografom koji je Puccini potpisao njegovoj teti. Bio je to prvi originalni svjetski autograf koji sam vidio.

Gershwin je bio iz obitelji prve generacije ruskih doseljenika koji su išli u Ameriku. Njegov brat Ira bio je jedan od najvećih tekstopisaca, talijanski paroliere. Bio sam kao dijete fasciniran time da je on pisao stihove poput: »lakše je razgovarati s ministrom nego s tobom«, u doba kad su se u nas pjevale Jabuke i trešnje ili Ta tvoja ruka mala. Gershwin na početku karijere nije znao orkestrirati svoje stvari, pa mu je to radio i Ravel. Počeo je orkestrirati tek od svoje Kubanske suite. Čudna je povijest glazbe. Prvi prepjev za popularnu glazbu, šlager, koji sam radio u životu bio je za Gershwinovu pjesmu koju je pjevala Gabi, Someone to watch over me. Bilo je to i prvo što je ona napravila u domeni, u pustopolju popularne glazbe.

Dok sam živio u Jurjevskoj ulici, dugo sam gledao poprsje Lisinskog. Moj profesor flaute u Srednjoj muzičkoj školi u Zagrebu, danas školi Lisinski, bio je profesor Juraj Hus, koji je gotovo cijele svoje karijere bio prvi flautist zagrebačke opere. Kad sam gledao slavni film Lisinski, uvijek sam vidio i svog profesora Husa kao prvog flautista, dok je dirigirao Boris Papandopulo. U Šibeniku sam kao gimnazijalac stalno odlazio u kazalište i uživao gledajući velikoga glumca Branka Špoljara, koji je poslan u pokrajinu možda upravo zato što je igrao Lisinskog u ratnim vremenima u filmu Oktavijana Miletića. Nije slučajno da je upravo Lisinski privukao sineaste da o njemu naprave film. Njegova je sudbina dramatična. On je zagrebačko dijete, sin mesara, s jednom oštećenom nogom. Studirao je u Zagrebu kod Morgensterna, zatim u Pragu. Po povratku je bio najdarovitiji i najobrazovaniji skladatelj, no nisu mu dali nijedno profesionalno zaposlenje. Živio je od arije. Nakon mnogo godina dobio je počasno, neplaćeno mjesto nadzornika školskih ustanova. Kad je umro, poštar je donio izvjesnicu da bi je vratio natrag s natpisom nepoznat. Tako je završio velikan Vatroslav Lisinski.

Napisali ste glazbu za više od stotinu kazališnih predstava. Kako se rodila vaša ljubav za teatar?

— Sigurno se sjećate genijalnoga početka Bertoluccijevog filma Novecento, koji počinje trčanjem grbavca, kao parafraza Rigolettu, kroz plavo osvjetljenje što viče: »Verdi # morto!, Verdi # morto!« Počinje nova epoha. Ja sam odrastao i bio odgojen u Šibeniku, u skromnom gradu težaka koji nije imao operu, ali je imao filharmoniju, i to visoke kvalitete, a u njoj je svirao i moj otac. Neko je vrijeme njom dirigirao i Jakov Gotovac. Peri Gotovcu često spomenem kako se sjećam da je Jakov Gotovac svoju kćer i Perinu sestru nosio na rukama na pokusima. Šibenik je tada imao izvanrednu operetu, u kojoj su pjevali sjajni pjevači. Otac Mira Belamarića, Kruno Belamarić, bio je prvi tenor opere i direktor glazbene škole. Tu su bile i izvanredne pjevačice Marta Krušlin i Mira Rajner. To je bilo vrijeme kad je mnogo ljudi dobivalo radni zadatak da se preseli u manje sredine. Tamo je igrao i Mešeg, koji je poslije bio intendant osječkog kazališta, pa Rudolf Opolski i njegova supruga koja je odgojila i Ružu Pospiš Baldani i Mariju Rožman. Za nas je najljepše stvorenje u šibenskoj opereti bila zagrebačka pjevačica Mira Rajner. Ona je nastupala sa svojom sestrom, koju je poslije oženio glumac Đ okica Milaković, koji danas ponovno živi u Zagrebu.

Dakle, imali smo bujnu kazališnu scenu uz koju sam odrastao. Sa sedamnaest godina već sam svirao u kazalištu kao profesionalni glazbenik. Prva mi je predstava bila Grofica Marica. U opereti glazbenici imaju velike zadaće. U šibenskoj kući Matiazzi namjeravali smo uvesti i operu, ali do toga nije došlo. Šibenik je, kao mali grad s petnaest tisuća težaka, imao dva simfonijska orkestra. Jedan je bio orijentiran autonomaški, a drugi narodnjački. I Šibenska narodna glazba, za koju sam ja također svirao, bila je prva što se 1848. nazvala narodnom. U toj sam okolini odgojen. Svirao sam u orkestru, pisao za orkestar, ponekad i dirigirao i ponekad metaforički znam reći da se uvijek osjećam okrenut leđima publici, a licem orkestru.

Osobito ste cijenjeni i po pisanju filmske glazbe. Koji su vas filmovi nadahnuli, koje danas najviše volite?

— Osobito volim tri filma do kojih sam došao vrlo teško. No, slični ljudi nalaze uvijek u svijetu slične ljude. Pri nabavi tih filmova pomogao mi je Ante Pažanin, čija je teta u Parizu. Kao što vidite, tete mogu biti jako bitne! (smijeh). Jako sam želio nabaviti drugi Bertoluccijev film Prije revolucije. Bertolucci je inače bio odličan pjesnik, a otac mu je bio slavan pjesnik. Taj je film Bertolucci snimio u dvadeset i trećoj godini. Film je prekrasan. Nisam ga našao ni u filmskom arhivu, ali sam u Parizu našao englesku verziju filma i bio sam presretan. Moj vjenčani kum Gino Paoli u tom filmu pjeva dvije pjesme, tragične balade. Ennija Morriconea, koji do tada nije pisao za film, Paoli je uzeo za svog orkestratora, aranžera i tako je Morricone započeo svoju svjetsku karijeru.

Drugi film bio je djelo Jacquesa Brela što nas opet dovodi do srodstva kantautora i filma. Brel je ne samo igrao nego i režirao dva filma. Jedan je naslovljen Daleki zapad, a drugi Franz. Franz je art-film koji nije prihvatila kritika, ali jest publika. Kad je Brel, koji je rođen 1929, u trideset devetoj godini prestao pjevati, u preostalih je deset godina života samo glumio. Ja sam ga, zajedno s Gabi, u Bruxellesu 1966. gledao u Čovjeku od Manče, koji nosi elemente i mjuzikla i operete i opere. On je nastupao s Dariom Morenom i bio je genijalan. Nakon toga više se nije pojavljivao na sceni. Živio je svoj oslobođeni život, sam obilazio svijet brodom i na kraju umro na Tahitima. On je i sahranjen na Tahitima, gdje je umro od raka pluća, poput mojih velikih prijatelja Zvonimira Goloba i Bulata Okudžave. Brel se potkraj života vratio u Pariz u bolnicu, gdje je liječen bez uspjeha, nakon čega ga je avion vratio na Tahiti, gdje je želio biti pokopan. Brel je sahranjen neposredno pored Gauguina.

Brelov film Franz danas je vrlo rijedak i ponosan sam što ga imam. On nije zavodljiv i nema, kao što bi se moglo očekivati, udarnu akciju poput njegovih šansona i mišljenja i njegove poetike, nego je zatvoren, čudnovat. On u tom filmu igra glavnu ulogu, scenarist je, redatelj i skladatelj. Njegova prijateljica, velika šansonjerka Barbara, igra glavnu ulogu. Ja taj film često gledam kao magiju i pritom ne uključujem ono što bih ja znao ili trebao od filma, nego ono što trebam od autora i te magije koju on na mene prenosi. Ljudi trebaju promijeniti odnos prema knjigama i filmu. Ono što čitam ne ocjenjujem mjerilom prema kojem izvana ocjenjujem ono što u njemu vrijedi, nego nastojim pripasti tom mitu i načinu pisanja. Ako čitatelj smatra sebe jedinim mjerodavnim da u tom času prosuđuje, griješi. Ako čovjek prosuđuje knjigu, on je ne čita.

Kako ste se počeli baviti pisanjem filmske i kazališne glazbe? Koji je bio prvi film za koji ste napisali glazbu, a koja prva predstava?

— Ne volim dijeliti svoje pisanje glazbe za film, televiziju i teatar. Prvi put sam u teatru počeo raditi u zagrebačkom Dramskom kazalištu, današnjem Gavelli. Surađivao sam s Kostom Spajićem, radeći glazbu za Držićev Skup. Tada sam prvi put upoznao Zlatka Viteza, koji je još bio student, a igrao je i Izet Hajdarhodžić. Prvo veće kazališno djelo koje sam radio s Kostom bio je Hölderlin Petera Weissa. Bio je to važan kazališni komad, iako, moram reći, prezirem riječ komad. Valjda su to neke cjeline, a ne komadi. Dakle, to mi je bilo izvanredno iskustvo. Imali smo živu glazbu, svi su bili na sceni, prvi put je u teatru bio Davor Rocco kao basist. Nakon toga sam u HNK radio Inspektorove spletke Ranka Marinkovića, također s Kostom Spaićem. Tada sam dobio prvu nagradu za kazališnu glazbu Ivo Tijardović. U žiriju je bio i Vladimir Ružđak, koji je rekao: »Samo taj mali može dobiti nagradu«.

Nakon toga dosta sam radio u HNK, primjerice Mjesec dana na selu s Georgijem Parom. Radio sam i sa svjetski poznatim rumunjskim redateljem Popescuom predstavu Ondine. Radio sam glazbu za samo dva instrumenta, jer nije bilo više novca. Tada je glumac Dragan Milivojević bio direktor drame i bio sam vrlo razočaran kad mi je rekao da mogu raditi glazbu za samo dva glazbenika. Ipak sam napisao glazbu i bila mi je to jedna od najdražih kompozicija. Ponekad materijalna stiska tjera umjetnika u okolnosti u kojima napravi bolja djela nego što bi ih inače napravio. S Popescuom sam napravio i glazbu za Bulgakovljevu dramu Majstor i Margarita. To je bilo za mene veliko iskustvo. Isukrsta je igrao Mustafa Nadarević. U to vrijeme radio je jedan vrlo pobožni asistent tona, koji je jako volio gledati Isusa, te je po skidanju predstave s repertoara otišao iz kazališta. Radio sam glazbu i za više od sedamnaest predstava za Histrione: Domagojada, Glumijada, Histrijada, Kavana Torzo, Grička vještica, Vitez slavonske ravni, Dnevnik maloga Perice...

S vašim urednikom kazališne rubrike Daliborom Foretićem radio sam na talijanskoj predstavi čiji je tekst on preveo. Režiju je radio prvoklasni slovenski redatelj Edi Majaron. Foretić je kao kazališni kritičar navikao ocjenjivati ljude, no dopustite mi da ja ocijenim njega. U vremenu u kojem su mnoge stvari apsolutno vrijednosno i moralno poljuljane, on drži svoju liniju čistoće odnosa prema kazalištu. Sigurno da trezven čovjek i u tome mora tražiti svoj put, ne stavljajući svoju ruku ili glavu na panj, no u Foretića je ostao visoko razvijen kazališni rukopis. Mnogi se kritičari potroše, ili su ogorčeni i ljuti, ili ne znaju pisati... Hrvatski teatar može biti sretan što ima kritičara poput Foretića.

Posljednja glazba koju sam radio u Zagrebu bila je za predstavu Top girls u Teatru &TD, a u Rijeci je upravo izvedena Oštarica, prema Goldonijevoj Locandieri ili Gostioničarki.

Prije nekoliko dana, u zanimljivoj predstavi Nihil Horvat Božidara Alića bila je izvedena vaša glazbena tema za film Glembajevi. No, to nije bila prva glazba koju ste napisali za taj film. Možete li nam nešto više reći o tome i o vašoj dugoj suradnji s Antunom Vrdoljakom?

— Često sam surađivao s Vrdoljakom. Sada ga svi oštracavaju po tiskovinama i tiskovetinama. Prvi put sam za Vrdoljaka pisao za seriju Prosjaci i sinovi, u trinaest epizoda. Bila je to vrlo čudna ponuda za suradnju. Tada se još u Teslinoj ulici moglo voziti u dvije trake prema Zrinjevcu. On mi je kroz prozor automobila doviknuo na cesti: »Jel' bi radio glazbu za jednu seriju?« Ja sam otvorio prozor i rekao mu: »Radio bih.« Nakon toga napravio sam nagrađenog Rabuzina, srednjometražnog Meštrovića, i tako smo došli do Glembajevih.

To nije bila mala zadaća. Ja ponekad neke stvari primim ozbiljno k srcu. U biti ne ponekad, nego uvijek, ako baš hoćete. Mislio sam: Bože dragi, pišem za Krležu, kojeg sam i poznavao. Krleža je jako volio Gabi, a i u svojim dnevnicima pisao je o svojoj kanconjerki Gabrijeli, no nikad se nisu upoznali. Dakle, Krležin tekst, Vrdoljakova režija i intervencije u scenariju, odlični glumci, simfonijski orkestar, sve je to bilo veliki izazov. Dugo sam se mučio da napišem glazbu za početak filma, i to sam i napravio, no on nije bio zadovoljan. Inače me režiseri ne provjeravaju, niti sumnjiče. Ponekad netko traži da mu pokažem glavnu temu, kao pokojni Joakim Marušić, za kojeg sam radio U registraturi. Žak je došao k nama još u Gundulićevu, gdje sam tada živio s Gabi i malim djetetom. Odsvirao sam mu tri teme, a on se na onu glavnu rasplakao. Kad sam Tončiju odsvirao ono za što ja mislim da bi trebalo biti main title Glembajevih, među nama je prvi put u životu došlo do nerazumijevanja. Rekao mi je: »Ja nisam za takvu glazbu. Takva je glazba mene istjerala iz koncertnih dvorana. To je premoderno, a ja bio htio nešto što je touching, na što se reagira.« I bio je u pravu. Kada sam prigodom proslave trideset godina umjetničkoga rada u dvorani Lisinski prikazao špicu Tončijeva filma, moj prijatelj Endrigo je rekao: Bez te glazbe ne vraćam se u Rim. Tog istog dana odbacio sam partituru koju sam pisao mjesecima, tijekom noći ispisao jednostavnu novu, dirljivu, i odnio je svom prepisivaču nota. Orkestar je već ujutro vježbao na snimanju, note su dolazile za pojedine glazbenike, a moji su prijatelji u garderobi prepisivali. Taj slučaj dokazuje da redatelj ne mora znati glazbu u opipljivom smislu, niti biti stručnjak za to kako se glazba radi, ali ponekad može čuti bolje od nas.

No, osim što je dirljiva, ta je glazba i iznimno snažna. Ona u sebi ima i strmoglave visine i padove koji dočaravaju sudbinu Glambajevih. Nije li to možda ono što tu glazbu čini tako savršenom za film?

— Glembajevi su kao obitelj bili uzvišeni, ali ta je obitelj umjetno dovedena na vrhunac da bi se prirodno srušila, i to na tragičan način, od barunice Castelli do Leonea, koji je jedan od najvažnijih likova u našoj dramskoj literaturi. Sjetimo se kako je i to dobro igrao Rade Šerbedžija u Gavelli. U to doba mnogi su sumnjali u to može li Mustafa Nadarević to dobro odigrati. No, Mustafa je bio izvanredan. Imao je lice koje je nosila obitelj Danielli. Da bi ljudi sudili, moraju znati neke stvari. Gabi ja smo u Veneciji išli u hotel, bivši dvorac Daniellijevih.

Ja sam u Glembajevima nastojao dočarati pad, ali tako da u njemu bude očuvana građanska dražest. Ne može se reći da Beatrice nije nosila građansku draž, koja nam je nedostajala u životu i koja nam i sad nedostaje. Odrastao u tunelu usred mraka i pojava Beatrice meni je davala duhovno osvjetljenje. Pišući glazbu za Glembajeve pratio sam svjetlosni glembajevski uspon, da bih ga na kraju spustio onim posljednjim hodom majke i djeteta koji odlaze preko Mirogoja, kroz naš Panteon.

Možete li nam nešto reći o novoj knjizi stihova koju ste napisali? Što namjeravate raditi u skoroj budućnosti?

— Moje forme su male, a takva će biti i moja nova knjiga. Kad govorimo o velikim i malim knjigama, spomenut ću da mi je prijatelj darovao tanku knjižicu, Tommaseove Iskrice, izdanje iz tog vremena. Tu knjigu stalno držim na stolu i ona mi najbolje svjedoči da male knjige mogu biti velika djela. Ovo će biti moja četrnaesta knjiga stihova. Izdavač je »Feral Tribune«, a naslov knjige Čagalj, što znači kojot ili šakal. Volim sebe kao pjesnika periferizirati. Svakomu će rukopis odrediti sudbinu. Koliko god se oko nekog skrbili, koliko god imao poklonika, sljedbenika, službenika i pobočnika, samo čovjekov žalobni rukopis može reći što je on bio.

Nakon toga ću se malo odmoriti od svega. Bit ću dugo u Šibeniku, u svojoj sobici, u svom krevetu u kojem sam i rođem, s malim pijaninom, bibliotekom, fonotekom i starim slovenskim gramofonom, a u jesen spremam novi kompakt-disk, s naslovom Ljubavni film strave i užasa.

Razgovarao Zlatko Vidačković