Žal

Žal

The Beach, SAD, 2000, režija Danny Boyle, scenarij John Hodge (prema romanu Alexa Garlanda), fotografija Darius Khondji, uloge Leonardo DiCaprio, Virginie Ledoyen, Giulaume Canet, Tilda Swinton, Robert Carlyle

Nakon velikog proboja sa Sasvim malim ubojstvom, precijenjenim, ali neosporno intrigantnim filmom, i doista odličnim Trainspottingom, Škot Danny Boyle iz matične je britanske preselio u američku kinematografiju, gdje je već u nastupnom filmu Ne tako običan život pokazao autorsku dezorijentiranost. Ona je kulminirala u njegovu najnovijem ostvarenju, prilagodbi kultnoga romana Alexa Garlanda Žal.

Boyleov film ima dva ključna problema. Jedan je temeljne semantičko-idejne naravi, a drugi tematsko-izvedbene. Polazište i središte Žala mladi je Amerikanac (DiCaprio) koji u egzotičnoj Indokini traži životno uzbuđenje i nada se možda naći nit vodilju kojom će svom, koliko se da razabrati, isprazno-kaotičnom življenju dati nekakav smisao. U hotelu zadnjekategorniku u kojem je odsjeo upoznaje ekscentrično-histerična mladog čovjeka (Carlyle) na rubu ludila, koji mu pripovijeda o tajanstvenom zemaljskom raju i nakon samoubojstva, koje ubrzo počini, ostavlja mu kartu pomoću koje može doći do tog čarobnog mjesta. Naš junak doista tamo i dospije, a kako mu je to pošlo za rukom na temelju škrabotine koju mu je pokojnik ostavio, nije najjasnije, no to i nije neko prevažno pitanje, a svakako ide u red najmanjih problema koje film uzrokuje takoreći na svakom svom koraku.

Ključno je pitanje što nalazi na tom otoku snova, točnije onom njegovu rajskom dijelu čije je središte fascinantna pješčana plaža odnosno žal s pripadajućim komadićem čistoga svjetloplavog mora, i kako se prema tom što nalazi odnosi. Junak dakle otkrije da na tom čarobnom mjestu postoji tajna neohipijevska komuna sastavljena od mladih ljudi raznog etničkog podrijetla, kojima je na čelu autoritativna žena (Swinton). Oni se po čitav dan kupaju, igraju nogomet i odbojku, prikupljaju i spravljaju hranu i — najvažnije — uživaju u marihuani, a nje na otoku ima u nepreglednim količinama. Istina, polja zasađena indijskom konopljom su pod kontrolom lokalnih kriminalaca, ali to nije osobit problem jer komuna s njima ima džentlmenski sporazum o ugodnoj koegzistenciji.

Naš junak mjesto na koje je pristigao i stanje stvari koje na njemu zatječe drži idealnim; to je njegova — realizirana — vizija utopije. No kao i svaka utopija ni ta nije održiva, a njezinu slomu ključni će prinos dati sam junačić svojim, nazovimo ga tako, neodgovornim ponašanjem. Ipak, glavna krivnja ne leži u samom junaku — mudro poručuju autori filma — nego u onom dijelu ljudske naravi što je ovom prigodom utjelovljena u spomenutoj čelnici komune. Ona će, uz potporu većine ostalih, učiniti sve da održi utopiju, upravo komesarski ne prezajući ni od nepopularnih, ali nužnih mjera kakve su izolacija teško stradala člana komune kao remetilačkog čimbenika zajedničarske sreće, ili drastičnih rješenja kakvo je pokušaj junakova ubojstva pri kraju filma.

Dakako, to je ljevičarski film sagledan iz perspektive tzv. otriježnjenih i kritički nastrojenih bivših revolucionara (u nas ih barem ima u izobilju), samo što se politički izravno ne tematizira komunistički ideal besklasnog egalitarističkog društva obilja u kojem svi rade sve prema svojim sposobnostima, a dobivaju prema potrebama, nego se o tom pitanju progovara metaforički i na način koji je mnogo bliži kapitalističkom ljevičarskom iskustvu, čiji su udarni nositelji bili tzv. šezdesetosmaši. Kao i najčešće u takvim slučajevima, kritika je inferiorna jer je zakašnjela i mnogo važnije — jer dolazi od ljudi inferiorne moći rasuđivanja. Ljudi koji su bili dobri pionirčeki što su se dali navući na tlapnje i vjerovali kako vode vrijedan, angažiran život i bore se za pravu stvar (u našem slučaju generacije iskreno posvećenih komunista, a poslije onaj naivni patriotski usmjeren segment HDZ-ovih birača). Jer ključni problem nije nemogućnost trajne realizacije utopije, kako sugerira Žal, nego sam njezin sadržaj.

Ideal komunističkog društva nudio je posvemašnju društvenu sterilnost u kojoj bi profitirala prosječnost. Utopija koju nudi Žal jest utopija za nezrele mladce i ostarjele hipije. Doista, tko može smatrati idealnim životnim rješenjem trajno izležavanje na izoliranoj morskoj obali, garnirano kupanjem, ležernim sportskim aktivnostima i uživanjem marihuane; civilizacija tu gotovo da nema pristupa, a pripadnici zajednice moraju svaki dan sami uloviti ili ubrati svoju hranu i spraviti je. Ljenčarenje, drogiranje, malo sportske rekreacije, prehrambene aktivnosti, i tako cijeli život — stvarno je to rajski, nema što. U filmu se ne može vidjeti da netko nešto čita, da ima bilo kakve potrebe za bilo kojim oblikom umjetnosti. Na otoku čak nema ni spolnih odnosa; mlade cure i žene, mladići i mlađi muškarci posvuda, a od erotike takoreći ni traga, o nekakvoj seksualnoj emancipiranosti (da baš ne spominjem orgije i srodne stvari) da se i ne govori. Moram priznati da i sam poznajem mlade ljude kojima je upravo ljenčarenje i uživanje 'trave' i sličnih lakih droga za mekušce daleko ispred bilo kakvih erotskih emanacija, stoga vjerujem da ovaj filmić ima svoju publiku.

Da su svoje ridikulozno idejno polazište Danny Boyle i njegovi suradnici oplemenili snažnom oblikovnom izvedbom, filmu bi se štošta moglo oprostiti. No, Žal je jadna smjesa brojnih začetih i nikad dostojno razrađenih motiva. Tako se u početnim, urbanim dijelovima filma javlja nešto što bi trebala biti priča o prijateljsko-ljubavnom odnosu junaka i dvoje mladih Francuza (Ledoyen i Canet), pa se poslije sugerira junakova romansa s mladom Francuskinjom, pa se još poslije toga navješćuje mogućnost intrigantnog suodnosa seksa i moći koji junaka povezuje s predvodnicom komune te opozicija tog odnosa spram onog ranije spomenutog nevino ljubavnog, potom se uvode motivi akcijsko-ratnog filma, uza sve se inzistira i na junakovu unutarnjem duševnom portretu što Žal žanrovski usmjerava tzv. psihološkom filmu — no sva se ta navještenja brzo iznevjeravaju. Ne zbog neke osviještene autorske subverzivnosti, zadanog koncepta ili nečeg sličnog, nego zbog temeljne autorske dezorijentiranosti. Danny Boyle jednostavno je prilikom realizacije filma sve konce ispustio iz ruku, pristao svoju veliku zvijezdu Leonarda DiCaprija postaviti kao ultimativno središte djela (ostali su likovi tek njegovi — vrlo marginalni — sateliti), što bi s nekim drugim, iskusnijim i zrelijim glumcem do neke mjere moglo funkcionirati; no Boyle je DiCapriju sve pustio na volju pa je konačni rezultat teško gledljivo glumatanje izvođača koji pored neprijepornoga zvjezdanog potencijala ima i užeglumačkog dara, ali to je pokazao u nekim drugim filmovima.

Većina poznatih mi čitatelja Garlandova romana slaže se da je riječ o vrlo zanimljivu ostvarenju. Roman nisam čitao, ali za film mogu reći da je jedan od najgorih koji se u posljednje vrijeme pojavio u našim kinima. Dovoljno je reći da je više nego dostojna konkurencija naslova kao što su Četverored i Bure baruta.