ZAGREB još uvijek simbol europske periferije

ZAGREB još uvijek simbol europske periferije

U gradu kao najvećem dostignuću ljudskoga duha ocrtana je povijest čovječanstva. Arhitektonski artefakti simbolički su odražavali sliku moći svojih graditelja. Smjenjivale su se epohe, bez posebnih posljedica za urbanu stabilnost, jer je rast gradova bio polagan. Tek s erupcijom industrijske epohe, na temeljima tehnološke, znanstvene i političke revolucije, počimlju se nazirati sve veće posljedice nerazmjera između zatečenoga gradskog tkiva i novih urbanih zadaća. U posvemašnom prijeporu rađa se i kriticizam prema industrijskom gradu, koji postupno razvija sustav socijalne teorije grada. Primjerice, takva je bila čikaška škola urbane sociologije u godinama između dva svjetska rata. Zahvaljujući tome, a ponajprije poletom urbanističkog planiranja nakon fascinantnog Burnhamova plana iz 1909, Chicago je realizacijom svojih planova, posebice parkovnih makrosustava, postao jedan od gradova s najeminentnijim obalnim pročeljem na svijetu.

S druge strane, današnja eksplozija populacije u megagradovima trećega svijeta potiče svojevrsnu intelektualnu averziju prema fenomenu urbanih koncentracija, koje su najočitije u zajednicama s niskim nacionalnim dohotkom i velikim razlikama u distribuciji bogatstva.

Je li uopće moguća borba s fenomenom koncentracija? Postojeći obrasci prirodnoga grupiranja zasnivaju se gotovo na teleološkim silama aglomeriranja koje se ravnaju prema svojevrsnim univerzalnim principima. Zipfovo pravilo redoslijeda još uvijek može objasniti mnogo pojava u grupiranju, pa i u obrascima urbanih koncentracija. U urbanoj politici najčešće se poseže za protumjerama koje se temelje na filozofiji ograničenja rasta. S različitim argumentacijama razrađuju se optimalne veličine gradova, a zapravo zadire se u etičke principe ljudskih prava i slobode izbora staništa.

Tradicionalna politika zaustavljanja rasta putem decentralizacije zaposlenja pokazuje rezultate tek u bogatijim državama, dakle tamo gdje urbana drama i nije toliko izražena, jer su distribucije više uvjetovane tržišnim zakonitostima. Međutim, urbane migracije ne ovise toliko o zakonima tržišta koliko ovise o čovjekovoj dobi. U određenom trenutku ljudi jednostavno napuštaju zavičaj. Kakve su to magnetske silnice?

Uz tradicionalne ekonomske indikatore blagostanja, sve više su na cijeni ugodna mjesta za život, npr. klima, estetska fizička i kulturna društvena okolina s potpunom pristupnošću obrazovanju, humanoj skrbi i svim atrakcijama javnih funkcija. Najčešće, to se nalazi isključivo u metropolskim prostorima. To nije čudno, jer je teško zamisliti nešto stimulativnije od kompleksne atrakcije velikoga grada. Međutim, urbano tkivo s takvim odlikama ima svoju cijenu, koja se mora razumjeti kao cijena održavanja i razvoja civilizacije. Infrastruktura velikoga grada skupa je i nažalost ne može se pravednije rasporediti prema nacionalnom teritoriju. U dugoročnom smislu, procesi urbanog tržišta mogu dovesti do prirodne decentralizacije. Megalopolisi razvijenoga svijeta polagano pokazuju takav razvoj. U međuvremenu, nerazvijene zemlje, u nemogućnosti da utječu na procese rasta, pridonose globalnoj pesimističkoj slici svekolike urbane krize.

Grad — moždano tkivo prostora

U našoj epohi, za sada, nema alternative gradu. Trebalo je napraviti veliki korak od romantičnih definicija urbanih koncentracija kao zlogukih ponora civilizacije, kao što je npr. Mumfordovo prizivanje Nekropolisa, sve do razvitka neourbane svijesti koja priznaje metropolskoj mreži gradova i naselja temeljni prinos nacionalnom razvoju.

Urbana mreža može se slikovito usporediti s moždanim tkivom zemaljskoga prostora.

Civilizacija će ispunjati svoju svrhu ukoliko društvo bude njegovalo visoku razinu kulturnoga razvitka. Ako kultura bude postojala bez oslonca na vitalne urbane centre, njezini ideologijski, društveni i tehnologijski dosezi bit će unutar korpusa tradicijskih obrazaca. Moćni metropolis nužan je za cvat kulture, što iziskuje i zdravo gospodarstvo i zamjetan rast, koji se jedino može ostvariti eksportnim oblikom ekonomije.

Što je šire tržište izvezenih roba, servisa, informacija itd., viši je položaj grada u nacionalnoj i globalnoj mreži.

Ova rasprava dovodi nas do središnjeg pitanja za znanstveno istraživanje u urbanističkom planiranju. Kako udovoljiti pojedinačnim i grupnim očekivanjima populacije unutar opće društvene stabilnosti? Odgovor se nalazi u sferi usklađene globalne politike prema problemima gradova.

Nažalost, razumijevanje gradskoga prostora teško može postati opće dobro, jer jedino stručnjaci mogu ustvrditi da razumiju međuzavisnu kompleksnu strukturu urbanih fenomena. Mogu li, doista?

Za laika postoje jedino pojavni sagledivi oblici stvarnosti, koji ga stimuliraju u građenju serija mentalnih referencija i slikovnih predodžbi grada. Kad se pridruže dojmovi ostalih stanovnika, u procesu koji prestaje biti osoban i subjektivan, stvara se bogatstvo javne percepcije grada.

Tko može ustvrditi da razumije kompleksnost velikoga grada? Nije li to sustav izvan kontrole koji se sam regulira, pri čemu možemo samo osvijetliti poneki fragment ili razumljivu pojedinost nedosežne cjeline. Veliki grad mogao bi se definirati kao zamašni složenac međusobno uslojenih priča koje se kontinuirano dopunjuju i mijenjaju. Novi planerski zahvat u gradu može se objasniti kao uključenje i pridijevanje neke nove priče u zamašni slog tisuća postojećih urbanih priča, odnosno kao nov prinos nedohvatnoj generalnoj definiciji grada, kao osebujna, ali neiščitana romana.

Nedostatak vizija

Tradicionalne teorije urbanih sustava bile su zasnovane uglavnom na funkcionalnoj stvarnosti i produktnoj učinkovitosti gradova. Međutim, ta filozofija uspješnosti u optimaliziranju fenomenoloških procesa sve više je zasjenjena evolucijom društvenih vrijednosti, manje oslonjenih na materijalne, a više na duhovne dosege. Povijest, koja će se osloboditi uzročno-posljedičnih binomskih prosudbi, može se ponovno razotkriti u obliku složenaca događaja generiranih ljudskom kreativnošću.

Interpretacije koje će nadahnjivati odluke i putove bit će protkanije humanošću. To spoznajno proširenje bit će komunikacijski dosegnuto kad npr. uz potrebni izvod koji objašnjava zašto? postane legitimno i umjetničko propitivanje, dakle komplement zašto ne?

Dotaknuli smo kreativnost. Gdje su današnje futurističke vizije grada? Antonio Sant'Elia projektirao je svoj Novi grad 1914; modeli urbane dinamike i megastrukturni eksperimenti ispunjali su šezdesete godine; a danas je budućnost uglavnom predmet znanstvenofantastičnih stripova i filmova. Jesu li gradovi nedohvatni ili je posrijedi opasan manjak snova? Zašto je čovjek vjerovao u eru strojeva na prijelazu u 20. stoljeće, a danas ne vjeruje epohi visoke tehnologije koja nas sve više okružuje. Je li to umor svojstven prijelazu stoljeća, ili je posrijedi praznina i bezidejnost uzrokovana propašću tradicijskih moralnih vrednota? Nije li to poziv za reinvenciju humanizma i za pomirenje s kozmičkim simbolizmom nepoznatog? Nije li materijalni čovjek iscrpljen i izazvan od duhovnoga čovjeka?

Grad — kolijevka budućnosti

Tko može potaknuti viziju budućnosti? Naravno znanost, ali ne sama, nego znanstvena metoda u kombinaciji s metodama projektiranja, s umjetnošću i sveopćom kulturom u zajedničkom pothvatu kreativnoga duha. Kako legitimizirati te posljednje oblike istraživanja, pa umjetnost, dizajn i znanost integrirati u istraživanju vizija urbane budućnosti? Potrebna je neka sintetizirajuća snaga, npr. nova uloga arhitekture koja će osigurati postaje i pozornice za komunikaciju kreativnosti u izražavanju individualnih i grupnih identiteta u sve izraženijoj globalnoj predstavi na svjetskoj areni razmjene životnih stilova i kultura.

Nove tehnologije i virtualna realnost pružaju neslućene prostore iluzija, a zapravo zamjenu za originalno višedimenzijsko osjećajno iskustvo čovjeka, korisnika urbane okoline. Ipak, Ersatz-proizvodi nikada nisu oduševljavali ljude. Dobro je da će nove tehnologije očistiti gradske prostore od svih redundantnih sustava. Njih će preuzeti nove komunikacijske mreže. Urbani prostori tako će se sve više oslobađati za promicanje raznolikih oblika novih životnih uzoraka. U budućim društvima, koncentracije stanovništva ovisit će manje o proizvodnoj funkcionalnosti, a više o individualnim ili grupnim odlukama njihovih životnih filozofija. I u ovako izrečenoj spekulaciji grad ostaje kolijevka budućnosti.

Metropolski prostori u Hrvatskoj

Politika bivše države istrajala je na decentralizacijskim potezima u Hrvatskoj. Sastojala se u osnaživanju makroregionalnih središta Rijeke, Splita i Osijeka, u težnji da se kontrolira razvoj Zagreba kao hrvatske prijestolnice. Pozitivno je da su uspostavljene gospodarske i intelektualne pretpostavke za definiciju Osijeka, Splita i Rijeke kao vitalnih oslonaca svojih makroregija. Primjeri sublimirane snage prinosa tih gradova u Domovinskime ratu to su i pokazali.

S druge strane, rast Zagreba nije usporen, ni onda, a pogotovo danas. Naime, filozofija balansiranoga rasta, kao jedna od najvećih tlapnji svih ekonomija razvoja, nije osobito primjenjiva u zatečenim situacijama uspostavljene i naslijeđene nejednolike distribucije u prostoru. Dakle, što su aglomeracije veće, znače i veći lokacijski fiksirani kapital, koji se ne može zaobići u razmatranju bilo koje logičke distribucijske jednadžbe. Takva područja, ovisno o gravitacijskoj snazi, sposobnija su sama inicirati procese rasta, utilizirajući komparativne prednosti aglomeracijske ekonomije i lakšeg iskorištavanja prednosti ekonomije razmjera. Čak i najsuvremenije visoke tehnologije grupiraju se u specifičnim ambijentima. Privatne i javne institucije uvijek slijede tržište i odlaze onamo gdje su procesi rasta u tijeku. Bankovni sustavi i investicijske politike preferiraju veće aglomeracije, uglavnom zbog većih vjerojatnosti za uspjeh kreditiranih aktivnosti. Prednosti velikoga grada kao intelektualne srži gravitacijskoga prostora nadrastaju sve prigovore koncentracijskih zagušenja i visokih cijena održanja javnih servisa i velikih sustava. Razvoj je tamo gdje su novac i mozgovi. Osobito drugospomenuti zahtijevaju civilizirani ambijent, ugodnu okolinu i klimu te maksimalni pristup javnim institucijama, i sve ono što identificira »ugodna mjesta za život«, na način kako je već raspravljeno.

Unatoč ostvarenim pretpostavkama za razvoj metropolskih prostora Osijeka, Splita i Rijeke, današnja favorizacija Zagreba pokazat će se nezdravom za ukupnu snagu prostora nove hrvatske države. Hrvatski prostor armiran razvojnim urbanim tkivom na četiri mjesta bit će otporniji, kako u utakmici sa svijetom, tako i u eventualnoj ponovnoj borbi s neprijateljskim okruženjem. Utoliko se nameće nastavak procesa četverolisne metropolizacije u hrvatskom prostoru. U svakom od četiriju urbanih prostora za sada nema jače izraženih procesa unutarnje decentralizacije, kao ni prodora višestrukog oplemenjivanja suburbanog i širega regionalnog područja. S jedne strane uzrok je urbanomorfna tradicija latinske provenijencije, s oštrom podjelom razvijenoga grada i siromašne periferije, a s druge strane, nije izjednačena kvaliteta servisa, ponude i izbora između središta i perimetra metropolskoga prostora (promet, škole, opskrba, rekreacija, zabava itd.). Ti procesi zahtijevaju određenu razinu atraktivizacije prostornoga okruženja koja se postiže poticanjem osmišljenih infrastrukturnih i induktivnih ulaganja. Potrebno je prevladavanje stagnacije i smještavanje općih kretanja prema pokazateljima rasta.

Neizbježnost rasta

Bez obzira što formula rasta u ekološko-futurologijskim raspravama održivoga razvoja može imati sumnjiv i nepoželjan prizvuk, ipak će ona biti pravilo za raspoznavanje blagostanja. Sve do eventualnoga globalnoga dogovora, vladat će okrutan svijet bespoštedne kompeticije i podijeljenih karata u kojem prema Paretovu kriteriju optimalnosti nitko ne može poboljšati vlastitu poziciju bez nagrizanja tuđe.

Osnova rasta i blagostanja za pojedino prostorno područje teorijski je jednostavna. Kao što je ranije spomenuto, uvjet je ispunjen ukoliko naselje, grad, regija ili država, prema teoriji bazične ili eksportne industrije, uspijeva plasirati svoje proizvode i usluge izvan vlastitih granica.

Gospodarstvo takve izvozne orijentacije u urbanom je smislu karakteristično. Andrew Hammer pokazuje kako su ukupni prihodi izvoznoga gospodarstva neovisni o samoj lokaciji proizvodnje. Zbog toga su najatraktivnija ona mjesta na kojima su najmanji troškovi proizvodnje. Ti troškovi, izraženi cijenom po jedinici produkcije P, mogu se pojednostavnjeno prikazati sljedećim izrazom:

Cijena P = zemljište + zgrade + osoblje + materijal + transport + poslovni servisi + državni porezi + lokalne pristojbe.

Budući da se troškovi zemljišta, plaća osoblja, državnih i lokalnih poreza mogu znatno razlikovati od lokacije do lokacije, upravo je u njihovu minimiziranju tajna privlačenja izvozno orijentiranih djelatnosti u neko naselje, grad ili državu.

Osmišljenom politikom atraktivizacije prostornoga okruženja i sa simboličkim cijenama zemljišta i državnih poreza privlačit će se djelatnosti izvozne orijentacije.

One su nosioci rasta, a lociranje takvih poduzeća jedina je nepoznanica u modeliranju funkcioniranja i prostornoga rasporeda grada. Budući da su izvozno orijentirana poduzeća primarni lokatori, ona predvode slijed u zaposjedanju gradskoga prostora. Nazire se pet osnovnih skupina:

1. lociranje poduzeća izvozne orijentacije;

2. lociranje zaposlenih u poduzećima izvozne orijentacije koji stvaraju osnovnu potražnju za stambenim prostorom;

3. lociranje poduzeća čiji ukupni prihod ovisi o lokaciji unutar urbanog prostora, a bave se servisnim uslugama za gradsko stanovništvo;

4. lociranje zaposlenih u servisnim djelatnostima, koji se uključuju svojom potražnjom u stambeno tržište;

5. obitelji umirovljenika ili nezaposlenih koji su izvan navedene sekvencije, ali također sudjeluju u stambenom tržištu.

Strategija je jasna, rast i blagostanje grada ili države nalaze se pod brojem 1, dakle među poduzećima koja svoje proizvode prodaju izvan granica vlastitoga grada ili države. Sve ostalo je pratnja.

Kako u mrežu susjednih europskih velikih gradova?

Je li Zagreb zadovoljan svojim mjestom na rubu suvremenoga civiliziranoga europskoga prostora? Biti povezan u europsku mrežu, odnosno smatrati se dijelom te cjeline osnovni je preduvjet kvalitetnoga razvoja. Stoga, unatoč neslućenim mogućnostima telekomunikacijskih i zračnih veza, Zagreb će postati dio europskoga prostora tek onda kad bude fizički integriran, osobito kvalitetnim autocestama. Sve dok Zagreb ne bude spojen potpunim trasama autocesta s Milanom, Münchenom, Bečom i Budimpeštom, on će biti ustrajno percipiran kao nepristupačna aglomeracija izvan tijela Europe.

Dakle breme simbola periferije, ruba, opasnosti itd. Zagreb će nositi i dalje i prenijeti u 21. stoljeće, što je doslovno nedopustivo. Gradska politika Zagreba treba orkestrirati iznimno dosljedan i snažan gospodarsko-politički pritisak na hrvatsku Vladu da učinkovitom diplomacijom osigura hitru izgradnju cesta u Sloveniji. Zagrebu bi se isplatilo postati koncesionarom i investitorom tih pothvata.

Međunarodna odgovornost glavnoga grada

Od slobodnoga kraljevskog grada i glavnoga grada svih Hrvata Zagreb je 1990. poprimio novu međunarodnu funkciju glavnoga grada. Ona obvezuje i zahtijeva promjene u svijesti, identitetu, funkciji, strukturi i ponudi koju nova metropola treba pružati i razmjenjivati sa svijetom. To je pitanje osebujne redefinicije Zagreba i pripreme za vizionarski strukturalni skok preko novozadanoga razvojnog praga. Sličnu zadaću Zagreb je povijesno uočio i obavio nakon Prvoga svjetskoga rata. Godine 1930. vizionarski je raspisan natječaj za osnovu budućeg razvoja i s dobivenim rješenjima definiran je razvoj Zagreba u cijelom 20. stoljeću. Posebna je posljedica tog natječaja i hrabri iskorak u područja preko Save koji je započeo u pedesetim godinama.

U spomenutoj novoj ulozi glavnoga grada države, uz uspavanu zapuštenost Gornjeg grada, potpunu infrastrukturnu iscrpljenost i neprotočnost Donjeg grada, uz nedefiniranost prostora Save i disperznost novih stambenih suburbanih naselja, Zagreb je konačno dozrio za vizionarski plan povezivanja u koherentni, protočni i atraktivni metropolski prostor 21. stoljeća. Potrebno je otvaranje svijetu i novi međunarodni natječaj za ideje o gradu.

Npr. Kioto s 1.460.000 stanovnika, iako nije glavni grad, raspisao je na početku 1997. natječaj za Veliku viziju Kiota u 21. stoljeću, koju će realizirati do 2025. godine.

Vrijeme istječe

Zagreb se treba prilagoditi preuzimanju nove strukturalne uloge. Višedesetljetno razdoblje naslanjanja, proširivanja i iscrpljivanja postojećih sustava, koji uglavnom koriste jednu javnu razinu, prošlo je bez potrebnih krupnih infrastrukturnih investicija, koje bi kao nove kralješnice mogle uspješno ponijeti nabujalo zagrebačko tkivo. Treba se pomiriti da će Zagreb u 21. stoljeće zakoračiti kao lijep, ali nedovoljno protočan grad.

Potreban je pogled unaprijed. U protivnom, sljedeće godine utrošit će se na prijepor onih koji će obranaški tvrditi i elaborirati koliko je u gradu toga učinjeno, i koji će na svim poljima onesposobljavati one koji dobronamjerno ukazuju da je posljednji trenutak za ključne poteze, za velika ulaganja i dugoročnu požrtvovnost svih građana.

Neke od pothvata moguće je odmah započeti jer će se zasigurno uklopiti u zagrebačke planove 21. stoljeća. Na primjer:

— Vraćanje prirodne boje Savi, u smislu pregovora sa Slovenijom, odnosno samostalne zagrebačke investicije u eventualnu kupnju slovenskih zagađivača Save, ugljenokopa i sl.

— Podizanje svekolikog standarda zagrebačke zračne luke na europsku razinu s novim identitetom i servisom u smislu gospodarskoga generatora par excellence te obveznom povezanošću aerodroma i kolodvora gradskim vlakom.

— Realizacija nekoliko kompleksa za golf.

— Rezervacija atraktivnih prostora za eventualne svjetske ili regionalne izložbe.

— Planiranje mreže zagrebačkih kulturnih i sportskih prostora za eventualni budući spoj kulturnih i sportskih manifestacija na olimpijskoj razini.

— Zbog približavanja Europi Zagreb treba kandidirati za jednogodišnju kulturnu prijestolnicu Europe.

— Nastaviti s obnovom grada, ali težište treba pomaknuti s pojavnih i vidljivih pročelja u dubinu u strukturu blokova, u tehničku infrastrukturu zgrada, u humanistički standard stanovanja. Organska obnova grada treba zahvatiti dubinu, a ne samo površinu.

— U zagušenim središnjim područjima poticati proširenje javnoga prostora na novim razinama, odnosno niveletama.

— Nove velike investicije poticati dalje od središta na novim osima i u novim dijelovima grada.

— O prometu, podzemnoj željeznici i ostalom ne treba ovdje trošiti riječi. Dovoljno je upoznati se i s promišljanjima mlade generacije, npr. u sažetku maturalne radnje Maje Karage, koja je nagrađena na natječaju Hrvatskoga zemljopisa.

— Koncepciju grada ostvarivati u originalnoj ideji Zagreba — europske arene urbanog razvoja s izuzetnom i naočitom strukturacijom: Gornji grad — srednjovjekovni i predindustrijski grad; Donji grad — idealni grad 19. stoljeća; Trnje — Gredelj — željeznica — razvoj industrije; istočni dio središta — 1930-e godine moderne arhitekture; Ulica grada Vukovara — kontinuitet moderne u 1950-im; južni Zagreb — skok iz 1930-ih do teorije novih gradova te, konačno, središte metropolskog prostora uz obale Save, kao šansa za grad 21. stoljeća.

Budućnost

Ideja zasigurno ima napretek te možemo vjerovati da će Zagreb opet zaokružiti svojevrstan prinos mreži europskih gradova nečim iznimnim, kao što je to najbliži primjer Donjeg grada iz 19. st. Preduvjet za to je supremacija urbanog duha u idealnom spoju procvata kulture i gospodarstva, na načelima civilizirane građanske discipline i ljubavi prema gradu.

Uprava i građani poistovjetit će se i identificirati na istom zadatku. U političkom smislu građani trebaju dobiti tu slobodu da neposredno biraju svoga gradonačelnika, kao i ključne gradske dužnosnike. Na sustavu odlučivanja u gradu preostaje da bude demokratičan i širok za sve, okrenut građanima, da im služi s dužnim sluhom i poštovanjem.

Naš je grad pred velikim planom za budućnost. Velike intelektualne, znanstvene i kreativne snage koje su od 1930-ih godina uložene u planirane vizije i projekte Zagreba treba obraditi, evaluirati, povijesno objasniti i najbolje preuzeti kao podlogu za veliki plan zagrebačkog skoka u 21. stoljeće, koji se prvi put stvara u vlastitoj državi. Pri tome treba ocrtati ključne obrasce napretka i čvrsto ih regulirati. Ostatak pripada inkrementalnom i životu, jer bez obzira na množine planova, neovisno, stvaraju se centri živopisne propulzije raznolikih predznaka kao što je npr. Konjšćinska ulica i sl.

Na sreću, ne može se sve isplanirati. Međutim, koncept mora postojati. Kao baštinicima racionalne tradicije moderne i srednjoeuropskoga kruga, na nama je da predočimo novu viziju Zagreba. Prisjetimo se samo arhitektonske i inženjerske tradicije Zagreba za gradonačelnikovanja inženjera Heinzela. Nova hrvatska država ima obvezu da takav standard mogućnosti djelovanja osigura i svojim suvremenicima u komorama arhitekata, inženjera i onih slobodnih profesija koje su sve više prisutne u definitivnom informacijskom posvajanju svih područja života i rada.

Velimir Neidhardt