Udica za somove

Udica za somove

Nebeska udica/SRJ, Cinema Design, 1999, redatelj Ljubiša Samardžić, uloge Nebojša Glogovac, Ana Sofrenović, Nikola Kojo, Katarina Žutić...

Duh jednoobraznosti obuzeo je hrvatske filmske kritičare te ih pretvara u obične pamfletiste koji se obračunavaju u ime već dane istine. Predmet obračuna je redateljski prvenac Ljubiše Samardžića Nebeska udica, a našim kritičarima neupitna »istina« da je prošlogodišnje NATO-ovo bombardiranje ciljeva u SRJ izvršeno isključivo radi zaštite ljudskih prava albanske etničke skupine. Uza sve to, domaći kritičari inzistiraju i na poziciji ekskluzivizma (hrvatske) žrtve, odričući drugima mogućnost da se također mogu naći u toj poziciji.

Lijevo-desno nigdje moga stava

Nebeska udica svjetsku je premijeru imala na ovogodišnjem Berlinaleu, gdje je prikazana u službenoj konkurenciji, a inozemne ocjene filma bile su različite: njemački ministar kulture proglasio ga je nedvosmislenom prosrpskom propagandom, neki su kritičari (recimo, Staffen Jacobs u »Frankfurter Allgemeine Zeitungu«) u njemu prepoznali rafiniranu propagandu, dok su drugi (primjerice, Anna Bergman u »Moving Picturesu«) konstatirali kako je riječ o filmu koji se može odnositi na svako civilno stanovništvo pogođeno ratom. Domaći kritičari reagirali su žestoko i konsenzualno: da je riječ o gnusnoj propagandi i licemjernoj patetici slažu se recenzenti i »Večernjaka« i »Globusa« i »Ferala«. Za što se, dakle, taj 'narodni front' zakvačio u Nebeskoj udici?

Ponajprije, većina Samardžiću zamjera što je snimio film o stradanju Beograđana, a da ni jednom riječju nije spomenuo događaje na Kosovu, odnosno da se nije zapitao koji su razlozi naveli NATO-alijansu da ispusti bombe na Beograd. Međutim, kao što je Samardžiću neupitna istina da se na Srbe sručila neka drakonska kazna, za domaće je kritičare također neupitno da su Srbi tu kaznu i zaslužili i da je to pravi i jedini smisao prošlogodišnje NATO-ove akcije. Kritičari su u žaru borbe za »istinu« estetički plan pobrkali s dnevnopolitičkim. Ovaj potonji zahtijevao bi da se prije početka dramaturške obrade filma procijeni stupanj krivnje antagonista. Moguće je, međutim, zamisliti umjetnički uspio ili neuspio film o patnjama stanovnika spaljenoga Dresdena i onih u atomskom bombom sravnjenoj Hirošimi, a da se redatelj prije toga nužno ne mora očitovati o njemačkim konc-logorima i japanskoj pacifičkoj ekspanziji (jer, etika ne priznaje kauzalitet: jedni se zločini ne mogu opravdavati drugima). Zaoštrimo stav: znači li to da sljedeći hrvatski film o Domovinskom ratu nužno mora spomenuti gospićke zločine ili hrvatsku upletenost u rat u Bosni?

a) da

b) ne

c) ne znam.

Visokorazorna sila koja se iznenada pojavljuje i ne rešava ni jedan problem

Nebeska udica NATO-savez tretira kao impersonalnu vojno-tehnološku silu (nešto poput ubilačkih strojeva u budućnosnom svijetu »Terminatora«, što i nije daleko od stvarnosti Zaljevskog rata ili dalekometnim raketama gađana Beograda). Toj se nevidljivoj visokorazornoj sili nekolicina kvartovskih momaka suprotstavlja neimarstvom. Samardžićeva reakcija na bombardiranje ponajprije je naivno-humanistička apoteoza ljudskom stvaralaštvu i duhu: pokušaj grupice momaka (rastavljeni supružnik, izbjeglica, uživalac lakih droga itd.) da obnove košarkaško igralište omogućit će im ujedno da »pokrpaju« svoje egzistencije. Homogenizacija građana, koju su kritičari također prepoznali kao propagandni sastojak Nebeske udice, obična je pak socijalno-psihološka činjenica koja se javlja uvijek u ekstremnim situacijama, a ne proizvod nekog srpsko-gebelsovskog kabineta.

U Samardžićevu se filmu, osim toga, uza sav hermeneutički trud ne može naći niti trunka mržnje prema agresoru. Tamo gdje bi mnogi hrvatski reditelj odavno već sasuo salve uvreda na račun mrskoga neprijatelja-troglodita (za razliku od našeg Sedlara, Samardžića nitko ne može teretiti za krimen širenja etničke, vjerske itd. mržnje), popularni Smoki nanjušio je najpropulzivniju stvar današnjice — predstaviti Beograđane kao žrtve. Ali avaj, u udobnu naslonjaču žrtve već se ljuljuškaju Hrvati i odguruju sve pretendente na to povlašteno mjesto.

Ovaj je film poput lakmus-papira otkrio duhovnu jednoobraznost naše filmskokritičarske scene i njihovo zlurado virkanje u (razrušeno) susjedovo dvorište. U Samardžićev su film jednostavno učitali vlastite predrasude. Jer, biti protiv NATO-ova bombardiranja Beograda, snimiti film o tome, ne znači istodobno biti na strani Miloševićeva režima. Još za trajanja napada moćne vojne alijanse na ciljeve u SRJ Slavoj Žižek napisao je kako ne treba pristati na dvostruku ucjenu prema kojoj ako si protiv NATO-ovih udara, automatski podupireš Miloševićev protofašistički režim etničkog čišćenja, a ako si protiv Miloševićeve nacionalističke politike, onda podupireš globalni kapitalistički Novi svjetski poredak. Oni su, kaže Žižek, dva lica istog novčića — sam Novi svjetski poredak rađa čudovišta protiv kojih se bori.

Andrea Radak