U modi je pokret plitke povijesti

U modi je pokret plitke povijesti

Marulić je simbolična figura, hrvatski Dante, kako se sam prozvao, i njegovu je ulogu u nacionalnoj kulturi doista teško precijeniti. No nisam siguran da mu svi njegovi poklonici čine dobro, osobito ne strastvenim istupima u ovim jubilarnim godinama. U nekim bi se zagrljajima Marul mogao i ugušiti

Razgovor s uvaženim i vrsnim klasičnim filologom, predstojnikom Katedre za latinski jezik i rimsku književnost, profesorom Darkom Novakovićem, stručnjakom koji je imao sreću da uđe u trag mnogim našim izgubljenim ili nepoznatim rukopisima, među kojima su vjerojatno Marulićevi epigrami najvažniji jer bacaju posve novo svjetlo na ukupno djelo oca hrvatske književnosti, vodili smo neposredno nakon završetka ovogodišnjih, desetih, Marulićevih dana.

Zanimljiva je činjenica da za premijerno predstavljanje nedavno objavljenog dvojezičnog izdanja Marulićevih glasgowskih epigrama, u Novakovićevu prijevodu i s iscrpnim komentarima, u sklopu prve godine obilježavanja velikih Marulićevih obljetnica, naprosto nije bilo slobodnih termina.

Predstavljanje se u Splitu dogodilo, kako valjda i priliči svemu onome što remeti mir i red u već stvorenu, ustaljenu i ustajalu, predodžbu o kreposnome ocu, uoči otvaranja, na samoj margini splitskih obljetničkih zbivanja oko Marula. Ali, i unatoč tomu, s Marulovim djelom, i oko njega, a nakon objave Glasgowskih stihova, ništa više nije, i ne može biti, isto. Marulić konačno nije više samo pisac za kanonizirane književne herbarije, kamo bi ga mnogi rado smjestili. Njegovi se epigrami čitaju poput svakog dobrog suvremenog štiva, koje naprosto briše višestoljetne granice. Jer ljudske mane i vrline, očigledno, stalne su i nepromjenljive. Sve ostalo samo je pitanje nijansi, baš kao i u ovogodišnjem splitskom slučaju.

Godinama sudjelujete na znanstvenim skupovima Marulićevih dana. A u ovoj vas godini nema u programu. Zašto?

— Ovo je, ako se ne varam, u deset godina moj drugi izostanak s Okrugloga stola. Datumi u kalendaru su se preklopili, neke poslove nisam mogao odgoditi. Valjda svake pete godine imam pravo na ispričnicu.

Ipak, u ovoj obljetničkoj godini, nakon što su u dvojezičnom izdanju objavljeni Marulićevi epigrami, bilo bi sigurno zanimljivo vaše izlaganje. Ili, možda, vjerujete da ste u popratnim komentarima već sve rekli?

— Iako sam dio svojega slobodnog vremena posvetio Maruliću i potrazi za njegovim zagubljenim rukopisima, nikada sebe nisam smatrao marulološkim profesionalcem. Ja sam klasični filolog na privremenom radu u hrvatskom latinizmu, uz Marulića imam i drugih obveza i književnih ljubavi. Koliko god to bogohulno zvučalo u ovim slavljeničkim danima, ima tekstova koje čitam i priređujem s jednakim, a možda i većim, zadovoljstvom nego Marulićeve. Osobito ako su javnosti potpuno nepoznati. Naravno, Marulić je simbolična figura, hrvatski Dante, kako se sam prozvao, i njegovu je ulogu u nacionalnoj kulturi doista teško precijeniti. No nisam siguran da mu svi njegovi poklonici čine dobro, osobito ne strastvenim istupima u ovim jubilarnim godinama. U nekim bi se zagrljajima Marul mogao i ugušiti.

Znanstveni skup, kao i ostala događanja o i oko Marulića, i ove su godine ostali u sjeni kazališnih zbivanja, bolje rečeno afera. Ne čini li vam se da je došlo do zamjene teza: temeljni program oko proučavanja i populariziranja Marulićeva djela postao je tek popratnom manifestacijom kazališnoga festivala, umjesto da bude obrnuto?

— Nemam pojma o tome kakav je odnos kazališnoga festivala i znanstvenoga skupa. Jedino što kao promatrač sa strane moram primijetiti jest to da teatarska kefanja od samoga početka — ne samo ove godine — zaglušuju sve što se dešava na Okruglom stolu. Valjda je to logika medijske atraktivnosti, pa zbog toga i ne treba biti posebno nesretan. Moja bizarna nedoumica jest to zašto se na Marulićevim danima dodjeljuje i nagrada Marin Držić. Je li to neka posebna varijanta unutarhrvatskoga bratstva i jedinstva? Bi li francuskom ministru kulture palo na pamet da na danima Pierrea Corneillea uručuje nagradu François Rabelais?

Pronađeni rukopis epigrama zasigurno je zamutio dotad jasnu sliku mnogim marulolozima, a moralistima postao i trn u oku. Jesu li vam poznate njihove reakcije?

— Ne bih ipak rekao da su glasgowski stihovi nekomu trn u oku. Razgovarao sam s vrlo uglednim teolozima, crkvenim velikodostojnicima, redovnicima koji ex privata proučavaju Marulića, i ni od jednoga nisam čuo zamjerke zbog toga što se u Hunterovu kodeksu narušava idealizirani svetački lik Marulićev. Zaboga, najveći Marulićevi uzori, sveti Jeronim i Augustin, uvjerljivo pokazuju da Crkva zna opraštati slabosti tijela! Nasuprot tomu, u »svjetovnoj« marulologiji zamijetio sam neke skeptične glasove koji bi rado sve protumačili tihom evolucijom, koja kanda nije neobična ni za druge humaniste. Znam za raskajane grešnike koji su se odricali svojih mladenačkih uradaka, znam za latiniste koji su svoje stihove podjednako upućivali Veneri i Blaženoj Djevici, ali ne znam ni za jednoga vrhunskog katoličkog moralista iz Marulićeva vremena, autora ćudorednih bestselera, koji bi sastavljao i lascivne prijapske pjesmice. Čekam da me pouče.

Uz marljiv i pouzdan znanstveni rad potrebno je vjerojatno imati i sreće u pronalaženju novih i nepoznatih rukopisa?

— To što sam u tri godine u znanstvenu raspravu vratio tri zagubljena Marulićeva rukopisa, dva autografa i dva potpuno nepoznata teksta, trebao bi vjerojatno biti razlog za osobito zadovoljstvo. No, vjerovali ili ne, ne samo da se nisam zbog toga uzoholio nego mi nitko nije dao ni najmanjega povoda za takvu neprimjerenu reakciju. Da je Marulić zaista Dante, a ja Talijan, ta bi tri rukopisa riješila sve moje egzistencijalne probleme. No na istočnoj obali Jadrana vladaju druge regule i ja ih poštujem.

Danas bavljenje baštinom očigledno nije posebno cijenjen posao. Što vas motivira da mu se posve posvetite?

— Tko se god upušta u bavljenje nekom povijesnom disciplinom, mora najprije sam sa sobom obaviti ozbiljan razgovor. Zašto bi nas prošlost uopće zanimala? Zašto bi bilo koja baština, pa onda i književna, imala unaprijed zajamčeni kultni status? Prije nekoliko tjedana dio je mojih kolega šokirala izjava visokoga državnog službenika o tome kako Marulića ne bi trebalo slati na Frankfurtski sajam. Meni se to nije učinilo posebno strašnim: čovjek nas je samo podsjetio na to da i u hrvatskoj kulturi postoji querelle des anciens et des modernes. To što se ta prepirka u nas ponekad ne vodi u rukavicama nego bokserima, druga je priča. U različitim sferama javnoga života susrest ćete ljude koje pogled unatrag uopće ne zanima i nimalo se ne ženiraju to priznati. Pogledajte popularne kvizove na RTL-u ili SAT 1, pa ćete vidjeti da gotovo svako pitanje koje seže ispod 1960. izaziva najnevjerojatnije odgovore. Na istom jezičnom prostoru upravo je jedna od većih medijskih zvijezda makedonski gastarbajter koji je iskreno priznao da ne zna tko je Shakespeare. Treba zaista biti slijep pa ne vidjeti da pokret plitke povijesti jača u internacionalnim razmjerima. Od njega nisu imune ni najviše obrazovne ustanove. Usporedite filološke kurikule s kraja 19. i s kraja 20. stoljeća, i u nas i u svijetu. Prije sto godina historijska je gramatika bila jedan od stožernih predmeta u nastavi jezika. A gdje je danas njezino mjesto u satnici?

Kakvi su današnji uvjeti proučavanja hrvatskoga latinizma i u kojoj je mjeri ta naša bogata i raznovrsna građa istražena?

— Recimo da ste uspjeli uvjeriti i sebe i okolinu da je smisleno baviti se prastarim tekstovima, prešutnim dogovorom dobili ste kakav-takav manevarski prostor. No ako nekoga zanimaju inojezični tekstovi u nacionalnoj književnoj povijesti, taj korak, koliko god bio važan, nije dovoljan. Hrvatskom latinizmu trebalo je gotovo cijelo stoljeće da razbije zdravorazumsku identifikaciju jezika i književnosti u nacionalnoj književnoj historiografiji, da otre sa sebe stigmu stranoga tijela. Nisam siguran da je riječ o konačnom uspjehu: još ima utjecajnih proučavatelja koji pišu u sjeni kipa Grgura Ninskog, potpuno neimpresionirani brojčanim pokazateljima o odnosu hrvatskih i latinskih tekstova u nekom razdoblju. Kod dvojezičnih pisaca u pravilu je hrvatski dio opusa neusporedivo bolje istražen nego latinski. Ekskluzivni latinisti predstavljaju se u grubim nacrtima, neki nenametljivo spuštaju u fusnote. Golema latinska građa, koja je često dragocjen tumač tekstova na narodnom jeziku, rijetko se priziva u pomoć. Ne sjećam se, na primjer, da sam negdje u razgovoru o dubrovačkoj književnosti 16. stoljeća uspio vidjeti da se koristi dokumentarni potencijal Epistulae ad Paulum portugalskoga imigranta Didaka Pira, koja je tiskana 1563. i spominje cijelu galeriju dubrovačkih književnika. Neuočeni ostaju i elementarni biografski podaci, pa tako još uvijek čitamo da je Juraj Šižgorić rođen 1420, a iz njegove elegije posvećene smrti dvojice braće jasno se vidi da je rođen poslije 1443. a prije 1448. Ili, nagradno pitanje; tko je Kajetan Vičić? Riječanin, autor najopsežnijega hrvatskoga epa, Jišajide (Iesseis), u gotovo 14 tisuća heksametara, što je ekvivalent oko 30 tisuća osmeraca. Pokušajte ga pronaći u kazalima hrvatskih književnih povijesti, žanrovskim studijama, leksikonima, enciklopedijama.

Imate li uopće uvida koliko je rukopisne građe ostalo neobjavljeno, nepoznato javnosti i nedostupno novim istraživačima? Je li moguće u skoroj budućnosti riješiti taj problem i kako?

— Ta je treća stepenica najviša, na njoj se najčešće spotiče. Tko se počne baviti hrvatskim latinizmom prije ili poslije shvati da su tiskani izvori tek dio priče, redovito manji opsegom, a često i manje zanimljiv. Tada treba spremiti prtljagu i upustiti se u takozvani terenski rad, u domovini i izvan nje. To je najproblematičniji dio posla, ne samo zbog utroška novca i vremena nego i zato što se mnogima čini da je to nepotreban luksuz. U nekoliko sam se navrata mogao uvjeriti kako i ljudi o čijoj stručnosti imam najviše mišljenje skeptično slušaju priče o tome što se sve još nalazi u rukopisnim zbirkama. Je li moguće da je baš toliko građe ostalo izvan našega obzora? Odgovor je: na žalost da, iz mnogih razloga, od kojih mi se dva čine najvažnijima. U drugim filologijama herojsko vrijeme tiskanja građe bilo je 19. stoljeće, doba rađanja nacija, kad je dostojna prezentacija književne baštine bila prvorazredan zadatak u uspostavi kulturnoga identiteta. U nas je sve počelo sa zakašnjenjem, bilo je premalo poslenika, a latinisti su po logici stvari čekali u drugom redu. S druge strane, dobar dio književnoga života u najvitalnijem hrvatskom kulturnom centru, Dubrovniku, odvijao se u specifičnim, predgutenbergovskim uvjetima. Ondje, naime, nema tiskare sve do kraja 18. stoljeća: Dubrovnik je veliki skriptorij, organiziran, produktivan, samosvjestan u svojoj konzervativnosti. Franjevac Antun Agić prepisao je krajem 18. i početkom 19. stoljeća više latinista nego što ih je ijedan hrvatski nakladnik do sada uspio objaviti tiskom.

Jesu li barem danas u nas istraživačima dostupni svi izvori za pretraživanje?

— S iznimkom nekoliko uredno vođenih ustanova, koje se mogu izbrojiti na prste jedne ruke, odlazak na mjesta gdje su pohranjene specijalne kolekcije u nas je često odlazak u avanturu. To ponekad može biti vrlo zabavno, a nekad se promeće u ozbiljan zdravstveni rizik. U devedeset pet posto slučajeva sve je stvar pregovaračkoga dara i privatnih kontakata. Sami ugovarate kad će vas pripustiti, sami molite koliko smijete ostati, sami drhtite sričući molbu da vam se nešto presnimi, sami protestirate kad vam nakon pola godina nitko ne odgovori ni slovca. Kad pokušate istražiti koja su vaša prava, a koje obveze posjednika građe, pošalju vas do mrgodnih pristava u nekom od ministarstava, koji prvo objasne da su za to nenadležni, a potom vam počnu citirati članke i stavke po kojima je sve u fantastičnom redu. Naravno da to uopće u praksi ne funkcionira, a ne funkcionira prvenstveno zbog onoga o čemu smo već govorili: zato što je broj stručnjaka kojima takvo stanje smeta zanemarivo malen.

Ipak, u vašem istraživačkom radu danas se možete služiti i novim tehnologijama. Koliko vam zapravo one pomažu?

— Klasična filologija nije medicina i ne može se pohvaliti kako je u posljednjih nekoliko desetljeća napredovala više nego u golemom razdoblju od Galena naovamo. Ipak, činjenica da su gotovo svi ključni antički tekstovi, i grčki i rimski, danas dostupni na kompaktnim diskovima, mnogi od njih i na webu, revolucionirala je struku. U mojim studentskim danima lektirni je popis bio uvjetovan brojem primjeraka nekoga teksta u seminarskoj knjižnici. Za latinski se još moglo nekako dovijati — tekstovi su se davali u prijepis tajnici Odsjeka i potom šapirografski umnažali — ali situacija s grčkim bila je beznadna. Danas svaki tekst možete začas umnožiti, za nekoliko sekundi možete ustanoviti koliko je puta Platon upotrijebio najbanalniji veznik, možete vršljati uzduž i poprijeko po Migneovoj Latinskoj patrologiji. Za bibliografsko pretraživanje, kojemu nikada nije bilo kraja, danas su na raspolaganju on-line katalozi najvećih filoloških instituta. Do prije četiri ili pet godina najkvalitetniji dio istraživačkoga vremena u ljetnim mjesecima trošio sam na to da pješice ustanovim što postoji u inkunabulskoj zbirci British Library. Danas to radim u kasnim noćnim satima, iz Zagreba, sjedeći za vlastitim radnim stolom.

Kada ste uspješno preskočili sve prepreke: pronašli rukopis, presnimili ga, uredno prepisali, možda i snabdjeli komentarom, gdje to konačno možete i objaviti?

— Nigdje. Upravo ove godine proslavljamo dvadesetu obljetnicu otkako se u jedinoj specijaliziranoj seriji, Akademijinim Hrvatskim latinistima, nije pojavio ni jedan jedini naslov. No — kao u reklamama na OTV-u — to nije sve: kad ste vidjeli posljednju Građu s tekstovima iz nacionalnoga latiniteta? Ili Rad? Onaj Rad u kojem je Körbler početkom stoljeća znao objavljivati po dvije krupne monografske studije godišnje! Znate li neku drugu instituciju, nekog drugog nakladnika, neku drugu publikaciju koja bi načelno bila zainteresirana za latinističku građu? Ima dobrih ljudi koji će vam se katkada i smilovati, ponukani zavičajnim razlozima, interesom za epohu ili za autora, ali i takva samaritanska gesta u pravilu je dvostruko uvjetovana: da prilog ne bude predug i da bude popraćen hrvatskim prijevodom. Komu bih ja to u Hrvatskoj mogao ponuditi tisuću kartica latinske proze i poezije Ilije Crijevića? I koji bi urednik imao ovlasti naručiti paralelni prijevod i popratne tekstove? S druge strane, u nekim sredinama, ne toliko bogatijima koliko organiziranijima, izdavanje latinističkih tekstova krajnje je ozbiljan posao, u koji su uključene središnje kulturne ustanove. Korespondenciju Andrije Dudića Orehovičkoga izdaju zajednički Mađarska i Poljska akademija, uz angažman desetak najboljih profesionalaca iz specijaliziranih instituta. Nakon višegodišnjih priprema Mađari će objaviti epigrame Jana Panonija. Prije tri godine Gudrun Wirtz objavila je u Njemačkoj Ferićeva Slavica poematia latine reddita. Ne znam što bi drugo trebalo zaključiti nego da se hrvatski latinisti lakše proučavaju i publiciraju u Krakovu, Budimpešti ili Kölnu nego u Zagrebu.

Sigurno je u takvim prilikama teško ostati ravnodušan...

— Odavna sam shvatio da je u ovakvim našim prilikama ljutnja uzaludan gubitak energije. Možda sam prije rezigniran. Zar mislite da će netko tko je po naravi posla trebao izdavati rukopise ili animirati druge da to čine, a u cijelom radnom vijeku to nijednom nije napravio, zadrhtati od straha ako počnem lupati šakom po stolu? Da će se fantomski urednik fantomske collane preznojavati od nelagode što neka Diane Bitzel objavljuje u Frankfurtu monografiju o Zamanjinu didaktičkom spjevu Navis aeria, s usporednim njemačkim prijevodom, a u nas i tri stoljeća stariji latinski epovi Zamanjinih dubrovačkih sugrađana ostaju u rukopisu? Ne patim od zavjereničkih fobija, pa tako ne vjerujem da je posrijedi bilo kakva mudra sabotaža. Doduše, ne treba podcjenjivati obrambeni refleks uglednih mediokriteta koji bi rado izbjegli revizije vlastitih bibliografija, kao, uostalom, i svako drugo talasanje, ali u dobrom dijelu ta je letargija posljedica najcrnje neobaviještenosti.

U nas je, čini se, ipak posve zakazala potrebna znanstvena logistika, što će na kraju imati i neželjene posljedice. Napose je to obeshrabrujuće za mladi znanstveni naraštaj i njihov budući istraživački rad.

— Kad smo već zabrazdili u takve razgovore, da bih otklonio svaku sumnju u možebitne niske pobude, moram reći da taj žalosni izostanak svake logističke podrške mene osobno ne pogađa. Preciznije, ne pogađa me više. Ako se smijem poslužiti jednom znamenitom sintagmom s kraja osamdesetih: ja se po kadrovskoj lijani nemam više kamo penjati. S druge strane, u ovim godinama stekao sam dovoljno takozvanih internacionalnih veza da ono što radim za vlastitu dušu mogu negdje i objaviti: Didaka Pira u Lisabonu, Iliju Crijevića u Italiji. Nimalo ne patim što se to ne događa u mojoj domovini, a neću zdvajati ni ako kojim slučajem nešto zauvijek ostane na mojem radnom stolu. Neobjavljeni rukopisi Šižgorića, Jerolima Bartučevića, Ludovika Paskalića, Ambrozija Miketića, Bernardina Pime, Antuna Vrančića itd. zanimaju me kao filološki izazovi, a ne kao vrijednosni papiri s kojima na znanstvenom tržištu treba taktizirati do trenutka dok se ne budu mogli pametno unovčiti. Ako mi nešto remeti stoičku ravnodušnost onda je to grižnja savjesti zbog onih pametnih djevojaka i momaka u seminaru koji su odgojeni da vjeruju kako je znanstveni ideal podastrijeti something new and something true. Nema ničega strašnijega od toga kad studentu, prepunom entuzijazma, morate reći da je napravio vrhunski posao, ali da je njegova zla kob u tome što se nije rodio 500 kilometara sjevernije ili zapadnije.

Jesu li takve (ne)prilike rezultat dosadašnjega rada u struci ili je današnje stanje posebno kritično?

— Ne mislim da je stanje sada posebno dramatično. Nevolje o kojima govorimo stare su više od pola stoljeća, kroničnoga su karaktera: nekad se ublaže, nekad pogoršaju. Mi smo malobrojan narod, s minijaturnom akademskom zajednicom, pa jedna krivo dodijeljena funkcija ili jedan prerani odlazak mogu imati fatalne posljedice. Kad je riječ o hrvatskom latinizmu, nepobitna je činjenica da poslije smrti Đ ure Körblera 1927. u ključnim nacionalnim institucijama poput Akademije ili Zagrebačkoga sveučilišta interes za nacionalnu latinističku baštinu praktično zamire. Izvrstan je primjer za to upravo Marulićeva filologija. U Mazzatintijevu Inventaru rukopisa talijanskih biblioteka još je 1924. registriran rukopis Davidijade u torinskoj Nacionalnoj knjižnici. Punih dvadeset šest godina potom, 1950, JAZU za obljetnički Zbornik Marka Marulića na suradnju poziva nacionalnu cr#me de la cr#me. No nitko od suradnika i urednika očito nema pojma o tome da je u međuvremenu pronađen autograf najvećega Marulićeva pjesničkoga djela, pa je tako na prvim stranicama pod imenom oca hrvatske književnosti otisnut ulomak Davideide iz pera škotskoga pjesnika Abrahama Cowleya. O tekstološkom šlamperaju u ostalim latinskim prilozima nema smisla ni govoriti: dovoljno je reći da je jedan veliki pjesnik, Nikola Šop, nekoliko puta doveden u situaciju da u hrvatskom prijevodu uspostavlja smisao kojega u latinskome izvorniku nema ni od korova. Poslije takve uvertire nije nimalo neočekivano da se editio princeps Davidijade 1954. pokazala pravom brukom, ne samo zbog mnogobrojnih krivih čitanja nego još i više zbog njihove naravi. Može se, naravno, dogoditi da se u prvom izdanju potkradu neke pogreške, i u slovima i u riječima, ali je teško shvatiti da deseci heksametara pokazuju manjak ili višak slogova, a da se oblici kakve latinski jezik ne poznaje susreću gotovo na svakom koraku. Priređivač, Badalić, bio je prisiljen izvući personalne konsekvencije i napustio je Akademiju, ali problem je očigledno bio kudikamo dublji, jer takav pad u substandardnost ne događa se odjednom i ne može biti krivnja samo jednoga čovjeka. Gortan, a potom i Marcovich, učinili su golem posao da se ta šteta popravi. No usprkos tomu što je Davidijada nakon 1954. izdavana još triput, i u posljednjem izdanju izvornika u Opera omnia — a onda, dakako, i u prijevodu — čitamo stihove ili dijelove stihova koje nije napisao Marulić nego neki njegov anonimni korektor. Pazite, govorimo o najčešće izdavanom rukopisu najčešće izdavanoga hrvatskog latinista! Možete i sami zamisliti što se događalo s manje atraktivnim autorima u rukama manje kompetentnih filologa.

Cijelo se naše društvo, napose u posljednjem desetljeću, uvelike ispolitiziralo. Politikom je, više ili manje, zaražen i običan svijet, kao i naš svakodnevni život. Ali, od toga, naravno, nije pošteđeno ni naše Sveučilište?

— Da, slutio sam da ćete me to pitati. Gotovo četvrt stoljeća, koliko sam na Fakultetu, uz golem broj profesionalaca koji savjesno odrađuju svoj posao, po hodnicima susrećem i snuždene siluete kolega koji se iz dana u dan sve više zgrbljuju pod teretom povijesne odgovornosti. Od briga čak ni ne otpozdravljaju razgovijetno. Još od ranih asistentskih dana slušam došaptavanja zdesna i slijeva o tome kako je u »ovakvim političkim prilikama«, dok ne svanu bolji dani, svako bavljenje znanošću besmisleno, pače amoralno. Jedni su čekali da se maknu proklete komunjare, drugi su savjetovali suspenziju svake aktivnosti dok su HDZ-ovci na vlasti, treći najavljuju pravi znanstveni proplamsaj tek kad vrag odnese šestoglavu aždaju. U svojem radnom okolišu znao sam doživjeti da se rutinske sjednice već pri prvoj točki pretvore u ogorčene rasprave o jučerašnjem TV-dnevniku. Šuvar, Špiljak, Seka, Ankica, Budiša, Gotovac: kakve studentske molbe, kakvi rokovi za predaju rukopisa, kakve budalaštine! Ljudi s ozbiljnim znanstvenim stupnjevima znali bi istupati sa žarom mlađega vodnika JNA koji prvi put vodi jutarnje informisanje. Ja sam u švejkovskoj borniranosti mislio, a mislim i danas, da političke ljubavi i mržnje treba iskazivati u nekom drugom trenutku, na nekom drugom mjestu, ili da, alternativno, treba povući moralno dosljedniji potez, pljunuti na uvredljivu milostinju kojom nas svaki mjesec potkupljuju i zatvoriti butigu sve dok se takav režim ne promijeni.

Što mislite o sve većoj sprezi između politike i struke? Naime, iz dana i u dan sve je više sveučilišnih profesora na radu u dnevnoj politici ili na visokim dužnostima u državi.

— Nije, naravno, tajna da su politika i dio akademske zajednice u nas odavna u odnosima povišene prisnosti. Stanovit broj sveučilišnih nastavnika ni ne skriva da svoje matične ustanove doživljava kao zaletište za skok s motkom: nekoliko godina patnje s glupim domaćim zadaćama, uspješan let preko letvice i potom meko prizemljenje na udobnoj strunjači politike. Partije bez iznimke sa zahvalnošću primaju miraz u akademskim titulama, pa, zlu ne trebalo, u medijima potiču i promaknuća svojih pristaša: magistara u doktore, docenata u profesore, Akademijinih suradnika u punopravne članove. Koliko god za takvu pojavu u zapadnim demokracijama ne nalazim previše potvrda, u nas je univerzitetska proteza očito vrlo važno pomagalo u političkom životu. Eto, posljednjih smo mjeseci vidjeli ministra koji cirkularom kori medije zbog toga što ne navode njegovu punu titulu, predsjedničkog kandidata koji se pred kamerama duri zbog toga što ga ne oslovljaju kao ordinarijusa, partijskog lidera koji je zbog magisterija spreman ići i na sud.

Kako zapravo protumačiti to lako ili olako napuštanje struke u ime politike i je li uopće moguće, bez posljedica, ponovno joj se vratiti?

— Nimalo ne dvojim da velik broj znanstvenika ulazi u politiku s časnim namjerama, slijedeći glas vlastite savjesti, uvjereni da to čine prvi i posljednji put. U njihovu plemenitost nemam razloga sumnjati sve dotle dok ih ne vidim kako s uzdignutim kažiprstom prozivaju svoje negdašnje kolege kao kabinetske moljce. Dodatno me pokolebaju kad se počnu predstavljati kao etaloni moralnosti, koji se altruistički žrtvuju za opće dobro, za razliku od nas drugih, zločestih sebičnjaka. Definitivno gube moje poštovanje kad kao politički full-timeri tvrde da se i dalje »jednako uspješno bave znanošću«. Takve bajke pričaju se samo na brdovitom Balkanu: ili taj politički angažman ipak ne traži »cijeloga čovjeka« 24 sata na dan, sedam dana u tjednu, kako nas patetično uvjeravaju, ili je to čime su se do tada bavili zabunom steklo status akademske discipline. Neš'ti struke u koju se možeš vratiti nakon dva mandata kao da se ništa nije dogodilo!

U obnovljenome nizu uređujete nekoć vrlo važnu i popularnu Matičinu knjižnicu grčkih i rimskih klasika, utemeljenu još davne 1882. Kako je nova serija koncipirana?

— U načelu onako kako ju je ostavio njezin posljednji urednik, Veljko Gortan, s nešto jačim predgovorima, s bogatijim uvidom u sekundarnu literaturu, s punim poštovanjem prevodilačkih osobnosti. Najviše nas zanimaju kanonski tekstovi koji dosada uopće nisu bili prevođeni, a odmah potom i novi prijevodi onih djela koja su već bila predstavljena hrvatskoj publici, ali ih je protok vremena učinio nečitljivima. U toj kategoriji vjerujem da će uskoro posebnu pažnju privući nov cjelovit prijevod Herodotove Povijesti koji potpisuje Dubravko Škiljan.

Svojedobno su se prevođenjem antičke literature u nas uspješno bavili srednjoškolski profesori. Ali, tada su vjerojatno i škole bile bolje. Ima li u nas danas još dovoljno mladih entuzijasta koji se žele baviti tim zahtjevnim i posve neisplativim poslom?

— Točno, Koloman Rac, naš najplodniji prevodilac s klasičnih jezika, bio je srednjoškolski profesor. Ne bismo baš mogli reći da je to danas izumrla vrsta — eto, kolega Josip Miklić preveo je Salustija i Nepota, ako Bog da, dovršit će i Tacita i Cicerona — no da su se takvi prevodioci prorijedili, jesu. Za divno čudo, mladih entuzijasta još uvijek ima. Dva velika i značajna teksta koja će se također ubrzo pojaviti, prijevod Ksenofontove Grčke povijesti i Ciceronova dijaloga O govorniku, priredile su dvije filologinje u dvadesetim godinama, Ana Galjanić i Gorana Stepanić.

Časopis Latina et Graeca, a kasnije i istoimena biblioteka, kojima ste jedan od utemeljitelja i urednika, odigrali su značajnu ulogu u sedamdesetim i osamdesetim godinama. Posljednjih godina jednostavno su nestali s naše kulturne scene. Zašto?

— Puno je razloga, od nedostatka novca, prostora i minimalnoga profesionalnoga pogona, pa do gubitka značajnoga dijela tržišta, dijelom svakako i generacijskoga zamora. Ezopovim rječnikom, došli smo u srednje, volovske godine, kad se prekomjerno tegli, na previše različitih strana. Zacijelo je jedan od najkrupnijih razloga bio i to što je glavni urednik, otkako je zbog političke nepoćudnosti bio smijenjen s mjesta ravnatelja Klasične gimnazije, imao prečih briga. No ni časopis ni biblioteka nisu mrtvi, mogli biste se uskoro iznenaditi.

Član ste uredničkog odbora biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti, koja će, konačno, dužnu pažnju posvetiti i našem latinizmu. Što je u tom pogledu do sada učinjeno?

— »Dužna pažnja« je malo preoptimistična sintagma. Da vas podsjetim na jedan od prethodnih odgovora: kad nema elementarnih uvjeta za objavljivanje rukopisne latinističke građe, kad do mikrofilmova stižete u privatnom aranžmanu, kad su i višestruko hvaljena izdanja daleko od tekstološkoga savršenstva a jedina specijalistička biblioteka klinički mrtva, na temelju čega da priredite izbor, prijevod, popratne studije, indekse? Nepravedno je očekivati da Stoljeća obave sve neobavljene predradnje, i to u kratkom roku. Naravno, nije potrebna velika mudrost da bi se vidjelo kako priređivanje starijih pisaca ne ide lako, bez obzira na to je li riječ o hrvatskim, latinskim ili talijanskim opusima. Ali, koliko se autora pojavilo u ediciji Stari pisci hrvatski u posljednjih 130 godina? I koliki ih se postotak može preuzeti bez dodatne provjere?

Zoran Kravar nedavno je napustio uredništvo Stoljeća i izrazio svoje nezadovoljstvo dosad obavljenim poslom. Što vi mislite o tom projektu?

— Za ostavku kolege Kravara doznao sam zahvaljujući usmenoj predaji, ne znam njegovu argumentaciju, poštujem, dakako, njegovu odluku. Pretpostavljam da će o njoj biti riječi na sljedećoj sjednici uredništva. Inače, u projekt sam kooptiran naknadno, pa sam u autorski popis stigao unijeti samo neke retuše, dakako, u dijelu koji se tiče latinističke baštine. No, to doista ne držim krupnijim problemom, taj se popis uvijek može dogovorno promijeniti, a predviđeni svesci drukčije dimenzionirati. Što mislim o projektu? Pretpostavljam da ne očekujete moju potvrdu notorne činjenice da su neke knjige uzorno priređene, a da se nekima edicija nije prodičila. Nije, također, tajna da se medijska pozornost, velik dio strukovne energije, a onda i osobnih strasti troši na to da se izračuna prostor koji su u Biblioteci dobili ideološki antipodi iz novije hrvatske književnosti. Ne pada mi ni na pamet da poričem legitimnost te rasprave. Samo bih volio da i moje opetovane jadikovke o tome kako iz Dubrovnika godinama ne mogu dobiti ni rukopisne ni tiskane primarne izvore izazovu nešto više od dva-tri suosjećajna komentara. Ni to, naime, nije najnevažniji problem.

Je li bolje stanje u poslu uredništva Sabranih djela Marka Marulića? Koliko ćemo još dugo čekati da se obavi taj važni posao?

— Ja sam član uredničkoga odbora, ne i uredništva Sabranih djela. To nije nevažna distinkcija, jer je s moje pozicije teško procijeniti koliko su neki poslovi uznapredovali. Pretpostavljam: nekoliko godina — dakako, ako ne bude novih rukopisnih otkrića.

Nije li čudno, kad se već toliko zaklinjemo u oca hrvatske književnosti, da on još uvijek nema svoju personalnu enciklopediju? Taj je projekt , naime, zacrtan tek u desetogodišnjem planu.

— Autorska enciklopedija u nas se doživljava kao konačni hommage nacionalnoj kulturnoj veličini. Neki ljudi od tih knjiga očekuju posljednje riječi i neoborive sinteze. Nisam uvjeren da je to utemeljena nada. Znači li to, na primjer, da Krležiana ne računa s dodatkom kad se jednoga dana otvori zapečaćena ostavština? Kad je riječ o Maruliću, uz nekolicinu kolega smatrao sam da bi s nekim pripremnim radovima valjalo početi odmah, no to je mišljenje ostalo u manjini.

U posljednje vrijeme mnogo je buke oko Matice hrvatske. Kako ocjenjujete njezin rad u posljednjem desetljeću od njezine obnove?

— Moram iskreno priznati da mi nisu poznati svi detalji ustroja, čak ni u terminologiji nisam sasvim siguran, pa iz te perspektive zacijelo nisam najkvalificiraniji kritičar, još manje savjetodavac. Pohvala izdavačkoj djelatnosti već je postala opće mjesto. Naravno, znam da se u manje dobronamjernoj optici takva golema produkcija može tumačiti i kao alibi, a i to da neki nakladnici razdraženo upozoravaju da je Matica u povlaštenom položaju.

Ipak, mislim da je najbolja vijest iz protekloga desetljeća to što se Matica počela seliti u cyberspace: tamo se ipak lakše diše, politika ne pahće za vratom.

Što vas je motiviralo da u prilično složenoj situaciji pružite podršku novom uredništvu Vijenca, unatoč tomu što je nastavak rada tada ocijenjen kao bavljenje »svježim vijestima iz srednjega vijeka«?

— Molim lijepo, ja nisam doktorirao medievistiku, nego klasičnu filologiju. Moj je crimen dakle nekoliko stoljeća dublji i čudi me da su iskusni polemičari propustili to primijetiti. S druge strane, uopće me ne čudi da su taj aperçu odšutjeli oni čije su akademske karijere najtješnje povezane sa srednjovjekovljem. Nećeš valjda zbog pišljive struke žrtvovati političkog saveznika! Dobro, pitate me za motive. Moj je jedini motiv bio u tome što sam vjerovao, a vjerujem i danas, da Hrvatska zaslužuje list u kojem književnu kritiku mogu pročitati bez preambule o Pašaliću i Kutli, u kojem se ne moram ispričavati zbog toga što nudim novi prepjev Horacija, u kojem me neće sumnjičiti da o Sannazaru govorim zato da se ne bih izjašnjavao o zloupotrebama u pretvorbi. Znao sam da će u društvu koje pati od maligne političke hipertenzije takav izbor biti podložan manipulaciji, i s jedne i s druge strane, ali protiv toga nema pomoći. Prestar sam da razuvjeravam ovnove na brvnu, a kamoli da im se dodvoravam.

Razgovarala Jelena Hekman