Tvrdo kuhani SF

Lois McMaster, Braća po oružju. Pustolovine Milesa Vorkosigena, Algoritam, Zagreb 1999.

Kada vas pisac ubaci u radnju romana in medias res, ukoliko je riječ o obećavajućem štivu, bit ćete zbunjeni nemogućnošću shvaćanja tko je kome tko i zašto. Posebno zbunjeni bit ćete ukoliko postoje još neki naslovi iz istog serijala jer će vam se činiti da je upravo nešto što niste imali prilike pročitati ključno za razumijevanje situacije u koju ste kao čitatelj ubačeni. Jedan je od takvih romana i znanstvenofantastični roman američke spisateljice Lois McMaster Braća po oružju koji je u mekom uvezu (tzv. paperback) objavila izdavačka kuća Algoritam. Kao dio serijala Pustolovine Milesa Vorkosigena, Braća po oružju tematizira događaje u trenutku kada junak, barun Miles Vorkosigen alias kapetan Naismith, s denadriskom flotom dolazi na Zemlju nakon tajne vojne operacije na Dragooli IV.

Zemlja u ovom slučaju nije središte velikoga svemirskog carstva budućnosti, nego samo jedna od bitnijih baza za oporavak flota na prolazu u neku novu bitku između dvije svemirske zaraćene sile, Barryara i Cetagande. Njihovi neprestani ratovi opterećeni su krvoprolićima i kratkim primirjima uzrokovanim više vojnotaktičkim patpozicijama obje strane nago stvarnom željom za mirom. Ako vas to podsjeća na osnovu nekadašnjega hladnog rata između Amerikanaca i Sovjeta, nalazite se na pravom putu raspetljavanja stvarnog mjesta Milesa Vorkosigena u ovoj svemirskoj odiseji. Povijest ratova i osobna iskustva imaju veliku ulogu u motivaciji likova. Zbog prošlih ratova Miles fizički više sliči pogreški u genetskom eksperimentu negoli normalnom ljudskom biću. Čudnovata bolest krhkosti kostiju, kržljav rast i velika glava uzrokovane su davnim pokušajem atentata na njegova oca, admirala Arala. Nezamislivo visok stupanj inteligencije, visoka razina moralnosti i humanosti, iznimne sposobnosti u borbi unatoč svim tjelesnim nedostacima i pomalo paranoidan karakter sklon ekscesima čine se dovoljnim razlogom da čitatelj automatski stane na stranu junaka Lois McMaster i očekuje, sve do kraja romana, hoće li ga iznenaditi način na koji mu autorica omogućava da pobijedi u nejednaku nadmetanju s mnogobrojnim neprijateljima.

Autorica uvodi čitatelja u priču vrlo suhim predočavanjem tijeka misli glavnoga junaka, ali daljim pripovijedanjem početna točka gledišta postaje opterećenje te se preklapa s kratkim prepričavanjem autoru poznatih činjenica bitnih za odvijanje radnje ove futurističke napetice iliti akcijskog trilera. Uvodeći sloj unaprijed pripremljene i poznavateljima čitavog serijala bliske prošlosti McMasterova ga koristi kao predah od količine događanja s jedne strane i kao motivaciju postupaka likova s druge. Time postiže dovoljnu motiviranost fanatika s Komarra koji u akcijama usmjerenim protiv Milesa a posredno i protiv njegova oca, ustrajno i ilegalno djeluju dovoljno dugo da stvore Milesova klona kojemu sam Miles daje ime prema običajima nadijevanja imena u njegovoj obitelji. Ukratko, ono što u početku izgleda kao odličan akcijski SF namijenjen poklonicima hi-tech literature (kibernetizacija i oživljavanje mrtvih ratnika, intergalaktički letovi u kratku vremenu, svemirsko tržište novca i opća vrijednost raznih vrsta kreditnih kartica, humano oružje koje ne ubija) pretvara se u filozofski disput o mogućnosti izbora i pitanjima slobode. Naime, koliko je netko slobodan od prošlosti očeva, osnovno je pitanje kojim se Miles bavi sve vrijeme romana. Kako u tome ne bi bio sam, njegov bratić Ivan, tjelesni čuvar i ljubavnica Elli Quinn te zapovjednik sigurnosti berijarske ambasade na Zemlji Galeni mučeni su istim dvojbama. Razina berijarske povijesti uspješno je prepletena tim dvojbama a dodatni začin pripovijedanju čine ljubavne priče, kako one iz prošlosti tako i iz sadašnjosti pripovijedana vremena.

McMasterova bi imala uspjeha i da ne piše SF jer je vještina u isprepletanju raznih razina pripovijedanja u kojem prošlost čini čvrstu poveznicu motivaciji likova i dodatni argument u trenutku kad ekscesno ponašanje čini stvari nevjerojatnima prednost u svakom žanru, pa i u onom koji pretendira biti samo književno djelo a ne i bestseler. Nedvojben je utjecaj Hemingwaya na suh i izravan način pripovijedanja McMasterove, ali i čvrsta usidrenost u žanr science fictiona, gdje se njeni romani mogu svrstati uz bok Clarkovima, Asimovljevima i onima Rogera Zelaznog. U kontekstu pisanja o razlici između ženskog i muškog SF moglo bi se reći da McMasteričin roman boluje od viška muških hormona, što je za ljubitelje tvrdo kuhanog SF-a dovoljna preporuka. Svima onima koji od ženskoga SF-a očekuju veće koketiranje s fantastikom, kakvo nalazimo u romanima Ann McCaffrey, Ursule LeGuin ili Joanne Vinge, možda će broj nagrada (Hugo, Nebula i Locus) biti dovoljan razlog da ih ne odbije prvih dvadesetak strana romana, jer ih poslije očekuju vrlo ugodna iznenađenja.

Margita Mlinarić-Matošović