Što je to EJYO?

Slično nam se pitanje postavilo prije dvije godine kad je valjalo odgonetnuti kraticu BuJazzO ili, još ranije, kad smo se začudili nazivu ONJE. Sve te kratice povezuje zajednički nazivnik velikog jazz-orkestra, a odgovori, odnosno razjašnjenja spomenutih kratica moraju ovdje terminski ići obrnutim redom. Pa se tako pod kraticom ONJE krije naziv Nacionalnogg jazz-orkestra Francuske, a BuJazzO znači Big band mladih Njemačke. EJYO je pak najnovija u tom nizu i znači The European Jazz Youth Orchestra. Orkestar je osnovan u Danskoj 1988. sa zajamčenim šestogodišnjim proračunom dovoljnim za financiranje tog big banda do kraja 2003.

Big band je u svakom slučaju skup projekt. Ako je međunarodnoga značaja te sastavljen od više glazbenika iz raznih država onda je, razumljivo, još skuplji. Ipak, u pojedinim europskim državama povremeno nailazimo na takve ili slične glazbene projekte. No, da podsjetim, prva je ideja o big bandu sastavljenu od mladih jazz-glazbenika Europe i Sjedinjenih Američkih Država potekla još kasnih pedesetih godina u krugovima nastavnika i profesora poznate glazbene škole Berklee. Pa su se tako tada dirigent Marshall Brown i pijanist-organizator George Wein rastrčali po nekim zemljama Srednje i Zapadne Europe tražeći nadarene mlade džeziste, o kojima do tada evidentno nisu ništa ili su vrlo malo znali. Uspjeli su napokon sastaviti big band, sve potencijalne kandidate dovesti u Boston, a Marshall se Brown latio dirigentskoga štapića. Orkestar je tada predstavljao u džezističkim, napose europskim krugovima svojevrsnu senzaciju, ponajprije zbog prvih mogućnosti da europski jazz-glazbenici zasviraju zajedno s američkim i to još u domovini jazza. Nakon uspjeha tog projekta pojavljuje se u sklopu EBU-a (Europske radiodifuzne unije) ideja o međunarodnom big bandu sastavljenu od predstavnika država-članica EBU-a, i to na prijedloge jazz-eksperata pojedinih radijskih postaja. Ta je inače pozitivna akcija okrunjena javnim godišnjim koncertima s programima autora-domaćina trajala godinama da bi se, eto, baš prošle godine zbog relativno visokih troškova organizacije polako ugasila. Tu su napokon i takozvani državni, veliki jazz-orkestri, dotirani, ili pak subvencionirani, iz proračuna. Primjerice spomenuti Francuski nacionalni jazz-orkestar koji smo u Zagrebu imali prilike već dva puta pozdraviti. Taj big band po određenom vremenskom ključu mijenja dirigente i aranžere, pa tako, ovisno o tome tko mu je na čelu dvije ili tri godine, mijenja stilski i repertoarni profil. U taj bismo kontekst mogli svrstati i bečki big band Nouvelle cousine, ne baš atraktivan ansambl preimenovan nedavno u The Austrian Composers Orchestra. Iz samog se imena već može zaključiti o njegovu stilskom i programskom profilu. Sad pak stižemo i do EJYO — danskoga projekta, ali s napomenom da taj korpus postoji i nastupa pod plavom zastavom s dvanaest žutih zvjezdica Europske unije. S druge pak strane programski, aranžerski i organizacijski njemački izvrsno postavljen orkestar, BuJazzO, pod ravnanjem Petera Herbolzheimera ima bez daljega najispravniji pristup jazzu, ali možda i najmanje financijskih briga, budući da iza njega stoji niz jakih sponzora među kojima i gospodarski gigant, Mercedes-Chrysler.

Većinu tih institucionalnih big bandova karakteriziraju promjenjiva razina muziciranja, originalni programi i određena disciplina sviranja u velikom jazz-orkestru, ali jednako tako i za šire općinstvo najčešće neatraktivni programi. Uzrok su tomu ponajprije repertoar i aranžmani lokalnih autora, koji međunarodno nisu poznati, a redovito insistiraju na svojim skladbama i aranžmanima. EJYO-u nitko ne može prigovoriti da ne svira Glenna Millera, pa čak ni Basieja ili Ellingtona, ali mu se svakako može prigovoriti podnaslov koji glasi: »Swinging Europe«. A kad je o swingu EJYO-a riječ, taj pojam spašavaju donekle jedino skladbe pokojnoga slovenskog dirigenta i aranžera Jožeta Privšeka, jednog od rijetkih neskandinavskih autora u programima tog orkestra.

Na čelu je big banda mladih EJYO glazbeni ravnatelj, istaknuti danski kontrabasist, radijski urednik i producent jazz-glazbe Eric Moseholm. On je u termine ovogodišnje ljetne turneje orkestra želio uvrstiti i koncert u sjevernoj Hrvatskoj, no bez uspjeha, jer su sve organizacije kojima se obratio otklonile prihvatiti taj zanimljiv i jeftin koncertni nastup. Uz činjenicu da je EJYO stilski i izvedbeno tu gdje jest, da je riječ o korpusu koji svakako odgovara više nekom festivalskom nego zabavnom nastupu, dvije bi nas stvari u tom kontekstu ipak trebale zanimati. Prva se odnosi na nastojanja Hrvatske da se priključi EU. Pri tome jedan koncert orkestra mladih Europske unije možda i ne znači mnogo, ali ipak! Drugo, postoji velika mogućnost da u tom orkestru sljedeće godine zasvira i jedan od mladih hrvatskih džezista, što za naš jazz ima svakako određenu težinu. Ta mogućnost postoji čak i u situaciji da orkestar i ne nastupi ni ove pa ni sljedeće godine u nas!

U ovogodišnjem su sastavu orkestra EJYO mladi jazz-glazbenici iz šesnaest europskih zemalja, a ljetna turneja orkestra započinje nizom pokusa 11. srpnja u Danskoj i traje sve do 1. kolovoza, kad završava u Ljubljani.

Na kraju, postoji doduše minimalna mogućnost da turneja okrzne i sjevernu Hrvatsku, i to u Varaždinu, u subotu 29. srpnja, no tu uz organizacijske probleme valja u obzir uzeti i pomalo ekskluzivne programe orkestra koji jamačno ne bi naišli na odgovarajući prijam naše ljetne publike.

Mladen Mazur