Sprečavanje arhitekata i arhitekture

Sprečavanje arhitekata i arhitekture

Događanja u UHA-i i ČIP-u posljednjih tjedana vrlo uporno pune stranice naših tiskovina. Neposredni povod ovoj provali »dosljednosti i moralnog integriteta« zasigurno je nedavna promjena vlasti, koja za sobom povlači i brojne druge konzekvence. Kontekst političke tranzicije u nekim umovima otvara natječaj za nove »državne ljubimce« u području arhitekture, natječaj u kojem je gotovo sve dopušteno. Tako se ponovno dogodilo da se arhitekti, prividno u borbi za dignitet struke, zapravo obračunavaju međusobno, a za korist i veliko veselje onih koji iz cijelog sustava pobiru vrhnje. Sjećam se događaja s početka osamdesetih kada je tadašnja redakcija ČIP-a priredila opsežan dossier o situaciji u stambenoj arhitekturi. Cilj je bio pokazati da u stvaranju te arhitekture najmanju ulogu imaju arhitekti. Oni su tada bili tek nevažan kotačić u kompliciranom mehanizmu takozvane »Društveno usmjerene stambene izgradnje«. Sustav je uključivao veliki repertoar najrazličitijih paraprofesionalnih izmišljotina: pravilnike, norme, uputstva, klizne skale, itd., a sve u cilju najefikasnije kontrole ogromnog novca koji je prolazio kroz tu djelatnost.

Umjesto nekakvog pozitivnog pomaka za struku, rezultat ČIP-ovog dossiera bila je oštra polemika među arhitektima. S jedne strane su se našli zagovornici sustava, a s druge oni koji su pokušavali arhitekturu afirmirati kao barem ravnopravnog sudionika u sustavu. Polemika je naravno potpuno zamaglila osnovnu ideju, a sustav stanogradnje mogao je nesmetano i dalje funkcionirati.

Društveno usmjerena stambena izgradnja nestala je zajedno sa socijalizmom. No nisu nestali i brojni parastručni paraziti koji su se na njemu hranili. Sustav je promijenjen, prilagođen novim vlasničkim odnosima i ideološkim osnovama, te je nakon početnog razdoblja prilagodbe i konsolidacije u drugoj polovici devedesetih zasjao u punome svjetlu. Arhitekt ponovno postaje nevažan dio mašinerije koja uključuje kompliciranu legislativu, nedostatan inspekcijski nadzor i potpuno pomanjkanje planiranja, a sve to u svrhu proizvoljnog iskorištavanja gradskog prostora. Cilj je ponovni isti — novac. I ponovno je ČIP otkrio »toplu vodu« i pokušao razložiti elemente sustava, tražeći u konačnici samo jedno: uvažavanje arhitekta i arhitekture = sprečavanje ne-arhitekata i ne-arhitekture.