Smijeh kao naličje stvarnosti

Smijeh kao takav ne respektira autoritete, ne razlikuje konstruktivni od destruktivnog smijeha, za razliku od vladajuće ideologije, koja zastupajući konstruktivnu kritiku niječe kritiku koja je po njezinu svjetonazoru destruktivna, a takav joj je i smijeh

Zemaljska glumačka škola u Bogovićevoj 7 (1945-1948) bila je za nas sklonište usred poslijeratnoga mira do zuba naoružana komunizmom, masovnim mitinzima, soc-ritualima, političko-društvenim teatralizacijama, iluzijama najboljeg od svih nemogućih svjetova s vanjskim i unutrašnjim neprijateljima u mišjoj rupi, usred materijalne bijede i života na točkice, kolektivnih menza sa svinjskim nogicama i njihovim skuhanim sivim dlačicama, Unrinim paketima (Trumanovim jajima u prahu i žvakaćim gumama), omladinskim radnim akcijama i natruhama raznoraznih trulih zapadnih utjecaja (Bolje plesat bugi-vugi, nego krampati na prugi), gumiđonkama, kapama montgomerijevkama. Svjetlo je dolazilo s Istoka (Ex oriente lux) s knjigama, brošurama, filmovima, kazalištem (Teatrom lenjinskog Komsomola iz Moskve), soc-realizmom, partijskom umjetnošću, partijskom estetikom, sa sveopćim kanaliziranjem života i svakodnevice.

U onovremenoj retorici, u esejistici i kritici zbilja se opisivala afirmativno, gotovo romantično, kao revolucionarno doba, akcijsko i borbeno, satkano od graditeljskog poleta, od ljudskog heroizma, vrijeme novoga čovjeka (izgradit ćemo novoga čovjeka s naglaskom na drugom slogu imenice čovjek, kako se pjevalo u pjesmi), kao vrijeme koje pokazuje »veličinu i ljepotu lika epohe«. Ni pjesnici, mladi i stari, nisu zaostajali u veličanju svoje epohe i burna vremena dospjela s burevjesnikom novoga društva i novoga doba. U dramskoj književnosti i na pozornici očekivala se drama novoga, a dočekala se komedija. Na opće iznenađenje, umjesto patosa — smijeh. Bila je to komedija Prst pred nosom Jože Horvata na maloj pozornici Hrvatskog narodnog kazališta (danas Gavella). Nije to bio smijeh na račun socijalizma, nego na račun Reakcije u socijalizmu i njezina mešetarenja i snalaženja u novom društvu. U ono poslijeratno vrijeme osjećala se potreba za smijehom poslije ratnih trauma kao naličje ozbiljna, sudbonosnog lica stvarnosti: naivni smijeh, smijeh ruganja, blaga humora, crni smijeh, apsurda, psihičkog pražnjenja, osvetnički smijeh.

U to doba Silberbrandtova replika »Moja savjest je čista«, u Krležinim Glembajevima izazivala je gromoglasan smijeh u gledalištu. Čista srca i ironične primisli smijali smo se vicu o razlici između kapitalizma i socijalizma: u kapitalizmu postoji eksploatacija čovjeka po čovjeku, a u socijalizmu je obratno. Ili komentaru na ono da je socijalizam prijelazna faza na putu u komunizam: »Je, prosim lepo, do kada bumo tak raskrebečeni.« Ili: »Nek bu rata, samo nek ne bu još jenput oslobođenja.« U to vrijeme vrte se Chaplinovi filmovi koji izazivaju salve smijeha u kinodvoranama. U novinama i časopisima Charlijeve podobne izjave o Sovjetskom Savezu, novoj Jugoslaviji — u gledalištima smijeh. Smijeh kao takav ne respektira autoritete, ne razlikuje konstruktivni od destruktivnog smijeha, za razliku od vladajuće ideologije, koja zastupajući konstruktivnu kritiku niječe kritiku koja je po njezinu svjetonazoru destruktivna, a takav joj je i smijeh. Pričao mi je kolega da su na cenzuriranom filmu Ciguli Miguli, koji je bio prikazan samo za pozvane povjerljive drugove, glasnim kašljanjem prikrivali smijeh s rukom na ustima pogledavajući oko sebe, povjerljivo — nepovjerljivo. Obojica smo se slatko smijali cenzuriranom smijehu. Zahvaljujući Partiji i njezinoj frazi »Partija je pomogla da se raščiste mnoge nepoznanice unutar ovog socijalističkog sektora socijalističkog stvaranja i sami mi moći ćemo mnogo koristiti ove pouke u primjeni na naše prilike«, smijeh se pod partijskim diktatom uvija, savija, prilagođava, akomodava, premješta iz javnosti u privatnost, u četiri oka, iza kulisa, mijenja maske, mijenja ruho, deventa drugi u travestiji, a travestija je poznati oblik komedije i smiješnog, poznat i u komediji našjenaca i danas na pozornici društvenog života.

Dvije apsolutne istine, dvije dogme kao dva putokaza: socijalistički realizam i sustav Stanislavskog imperativno su nas pozivali na put u kazališnu pustopoljinu. Lijevim maršem... Tko to tamo desno korača? Drago Ivanišević, direktor glumačke škole, organizirao je posjete predstavama u HNK-u, koncertima, izložbama, muzejima, predavanjima, čak i u Žutoj kući u Vrapču. Slušali smo i predavanja o socijalističkom realizmu, »nacionalnom po formi, socijalističkom po sadržaju«, nismo mnogo razumjeli, slušali smo i razgovore na kružocima u HNK-u o sustavu Stanislavskog, smijali se kako je poznati komičar August Cilić interpretirao Stanislavskijev fenomen uživljavanja u dramski lik pomoću mašte — magičnim riječima kad bi: »Tak si ja zamišljam uživljavanje. Narišem si na ploču klobasu, a u ruki imam komad kruha. Izbrišem falačec klobase i pojedem falačec kruha, pak odgrizem falačec kruha, pak si izbrišem falačec klobase. Pak izbrišem ono kaj je ostalo od klobase, pak si pojedem ono kaj mi je ostalo od kruha. Tak je zamišljena klobasa i pojeden kruh u meni.« Oponašali smo u glumačkoj školi komičarevu interpretaciju Stanislavskog uz neobuzdani smijeh.

Najvažniji događaj u Zemaljskoj glumačkoj školi bila je izvedba Ujaka Vanje A. P. Čehova u režiji Tita Strozzija u glumačkoj podjeli učenika glume: Sven Lasta (ujak Vanja), Nada Kareš-Ljubica Mikuličić (Jelena Andrejevna), Franjo Malagurski (Astrov), Pero Kvrgić (profesor Serebrakov), Eta Bortolazzi-Dubravka Gal (Sonja), Silva Fulgosi (Marija Vasiljevna), Nela Eržišnik (Dadilja), Mirko Merle (Teljegin).

Na opće iznenađenje predstava je nadrasla školske okvire, a Marijan Matković u »Republici« ocijenio ju je najboljom izvedbom u Hrvatskom narodnom kazalištu u polusezoni 1946-47. Predstava je nastala iz jednostavnosti redateljskog i glumačkog reagiranja na Čehovljev tekst, bez suvišne psihologije, iz odnosa Čehovljevih likova i glumačkih interakcija. Premda još glumački nespretni, ali zato spontani, slutili smo da se naša predstava suprotstavlja bučnim znakovima vremena: herojstvu, optimizmu, ideologiji, ne zastupajući nikakvu ideju, nego nastojeći pokazati život s njegove nesretne i smiješne strane, dramu bez izvanjske dramatičnosti i komediju bez prenaglašene grotesknosti, tjeskobu i smijeh koji nam je bio toliko blizak. Redatelj Strozzi pažljivo nas je usmjeravao odbacujući vanjske efekte u režiji i glumi, otkrivajući čehovljevsku ironiju u nama i u životnim situacijama likova. Publika je pratila predstavu u tišini s naglim provalama smijeha koje bi naglo zamirale kao kada se dogodi neka nesreća.

Naš Ujak Vanja bio je uvršten u redovit repertoar Hrvatskog narodnog kazališta. Tridesetog siječnja 1947. poslijepodne umro je veliki hrvatski glumac Dubravko Dujšin, a tri sata nakon njegove smrti mi smo prvi put stupili na pozornicu u neizvjesni život kazališta.

Pero Kvrgić