Šaputanje preostalog lišća

Želimir Hercigonja, Srebrnasta nit snova, Mozaik, Zagreb, 1999.

Nakon prve objavljene, zapažene i, što je još rjeđe, rasprodane zbirke bajki (Bajkovnica, Biblioteka Slon, Mozaik, Zagreb, 1997) Želimir Hercigonja i u drugoj proznoj zbirci Srebrnasta nit snova nastavlja stvarati oblik bajke za mladež.

Kao i u prvoj zbirci raspon autorovih priča kreće se od oblika koji slijede strukturalne zakonitosti tradicionalne bajke pa do bajkovitih priča koje svjesno grade odmak od tipične bajke upletanjem postmodernističkih elemenata oprečne zbilje. Takvim postupkom u pojedinim bajkama autor postiže da pojedine priče njeguju bajkoviti ideal pravde i pobjede dobrih ideala nad zlim, ali u njima se naziru i svjesno ugrađene pukotine nebajkovitoga realnog svijeta. Ipak u Hercigonjinim bajkama pretežu elementi neoromantizma, pa čak uočavamo i elemente stilske romantičarske patetike, pomalo atipične i anakrone za naše vrijeme, primjerice »Ljubav, taj božanski nektar, prosut je svijetom da sivilu života podari malo boje« (odlomak iz Pustinjske ruže). Hercigonja osjeća današnju masovnu težnju za bijegom od urbanizirane zbilje i od čitanja kompleksne refleksivne proze koja zahtijeva od čitatelja ne samo studioznost nego i određeno čitateljsko nasljeđe u poznavanju stilova beletristike prethodnih razdoblja. Današnji prosječni potencijalni čitatelj (mlađe i starije dobi) rado se priklanja zabavnim mogućnostima računala, a posebice televiziji i gledanju ružičasto ispolirane idile.

Toj varljivoj, ali lijepo upakiranoj potrebi za promatranjem televizijske idile, posebice ljubavnog karaktera, autor možda djelomično i podilazi. Međutim, u odlomcima kad se opasno približava rubovima »kiča«, autor vješto izbjegava zamku i produbljuje svoju fabulu oblikovanjem poente ili naslućivanjem višeznačnih i neprotumačivih slojeva života unutar uvriježene konstrukcije bajke. Možemo zaključiti da su Hercigonjine bajke upravo onda najsamosvojnije, kad u strukturno zatvoreni i predvidljivi uzus borbe dobra i zla unose nepredvidive i realističke elemente.

Dio priča slijedi tradicionalni andersenovski ugođaj bajki.

Poetična epizoda o Starini iz istoimene priče preko metamorfoze srne-dobre vile usmjerava na važnost dobrih djela. Bajka U sjeni divljeg kestena preko fabule o jednoj sretnoj i jednoj neuzvraćenoj ljubavi naglašava kako je važno prepoznati iskrenost i vrijednost tuđih osjećaja u pravom trenutku. Staro lastavičje gnijezdo tematizira izniman osjećaj poštivanja prirode u kojem lastavice postaju simboli zaštite doma, te skladnog obiteljskog i prirodnog života. U andersenovski romantičarski ugođaj uklapa se i priča Zapusi prošlosti koja na baladično-elegičan način prikazuje motiv neostvarene ljubavi. Priča Pustinjska ruža podsjeća po izboru motiva i strukture na Šeherezadine bajke iz Tisuću i jedne noći, s tom razlikom da umjesto istočnjačke simbolike brojeva i čudesnih mitskih bića i pojava u Hercigonjinoj bajci prevladava romantičarska snaga osjećaja kao glavni pokretač fabulativnog zbivanja. Po uzoru na bajkovite priče Edgara Alana Poea ili Maupassanta Hercigonja je nastojao oblikovati svoju viziju stravične bajkovite priče Strahimira bešćutna. Priča govori o zloj vili hladnoće kojoj su suprotstavljeni zanimljivi sjajno izmišljeni vilenjaci — smrzovići. Iako smrzovići zaleđuju okolinu, oni djeluju u skladu sa zakonitostima prirode. Ujedno, ti simpatični dobri dusi djeluju i kao originalni bipolaritet jednako tako neponovljivim »domaćima« Ivane Brlić-Mažuranić. Odsjaj neoromantične viteško-heraldičke tradicije očituje se i u autorovu interpoliranju uloge »pjevača« koji kao srednjovjekovni trubadur u stihovima komentira i poentira zbivanje u bajci Strahimira.

Kao bajkovite priče u kojima Hercigonja nastoji na izvoran način unijeti primjese ironičnog ili bajci oprečnog realističnog motrišta pripovjedača možemo istaknuti sljedeće primjere:

Premda u blažoj mjeri negoli poznati satirični tekst Carevo novo ruho, Hercigonja gradi podrugljivu vizuru na hirovit, prevrtiljiv i umišljen svijet vlastodržaca u priči Oh nesrećo. Ismijavanje neumjerene dječje razmaženosti i neuviđavnosti duhovito je tematizirano u priči Princeza Pif. Naizgled tipična tradicionalna bajka Nebeski glasnici naglašava ljepotu odgajanja djece: »Gdje dječji osmijeh siješ, tu krutost, samoću i otuđenost ne žanješ.« Međutim, pripovjedačevo funkcioniranje unutar nestvarnog i legendarnog viđenja duhovito se dovodi u upitnost šaljivim poukama: »I tko još ne zna da rode donose novorođenčad, taj nije mnogo naučio o životu.« Upravo s takvim šaljivim odmakom od legende o rodama pripovjedač diskretno implicira kako nije bitan žanr iznesene fabule, nego emotivna i etička poruka iznesene bajkovite konstrukcije. U primjer pomalo atipične bajke možemo ubrojiti i Snovitu ljubav, koja preko primjera tradicionalne bajke dolazi do oprečnog netradicionalnog završetka. Završetak će naglasiti bajci oprečnu misao kako se veličina i ljepota osjećaja ponekad moraju platiti visokom cijenom kratkotrajnosti i gubitka. Od svih navedenih primjera možda najveću dubinu refleksivnosti pronalazimo u bajkovitoj priči Dunjino lišće. Kroz šaputanje preostalog jesenjeg lišća autor iznosi pokušaje osmišljavanja i ljudskog traganja za svrhovitošću života.

Cjelina druge Hercigonjine zbirke bajki pokazuje da je autor uspješno pronašao svoj izvoran bajkoviti način izražavanja. U toj ekspresiji osjeća se autorova težnja prema poetiziranju i stvaranju neoromantičnog ugođaja starinske bajke. Pri strukturiranju pripovjednoga diskursa često se upotrebljavaju izrazi iz usmene narodne tradicije, pojedini rijetki izrazi koji asociraju na egzotične krajeve i ugođaje te svečani tvorbeni oblici aorista i imperfekta koji također pridonose atmosferi davnog, arhaičnog i nadnaravnog zbivanja. Umijeće fabuliranja i fina simbolika poente koju čitatelj treba razotkrivati iza metafora čarobnjaka, patuljaka i vila dvije su temeljne vrline strukturiranja autorovih bajki. U potpunosti možemo prihvatiti mišljenje Branka Pilaša da Hercigonja kao »pjesnik bajke živi u svom carstvu koje uspijeva vrlo brzo, jasno i jednostavno približiti čitateljima«. Posebice te bajke djeluju poticajno u onim primjerima gdje pripovjedač ostavlja bajku naizgled »nedovršenom, nezaključenom« i time pruža poticaj čitateljskoj mašti da nastavi živjeti u ozračju priče.

Hrvojka Mihanović-Salopek