Sanjam snove stare pola stoljeća

Sanjam snove stare pola stoljeća

Ništa nije nastalo radikalno i revolucionarno. Kao što se polako brusi kamen, postupno sam izlazio iz jedne čahure i ulazio u drugu. I danas, slikajući novu sliku, već u njoj vidim zametke za iduću, i tako idem iz jedne teme u drugu. Nekom analizom vjerojatno bi se našlo i elemenata tuđega svijeta, ali kako ništa nije nastalo samo od sebe, čiste savjesti potpisujem sve to kao Jordan

Svojim prepoznatljivim oniričkim slikarstvom Vasilije Josip Jordan već više od četrdeset godina pokušava prodrijeti s onu stranu krhke prolaznosti. Uvjeren kako svako postojanje ljudi i stvari opstoji u svojim otiscima i onda kada ih više nema, trošnost postaje mjera kojom gradi otuđene prostore i samotne, melankolične likove. Iz memorijske opne budi odsutne sjene, materijalizira ih kao krhku tvar koja se bližeći udaljava u vremensku dubinu iz koje naviru. Utisnute u memoriju koja ih iznova emanira sve tišim i slabijim otkucajima, postupno ih obnavlja u fragmentima, kao pričin ili utvara. Ljušti pregrade između vanjskog i unutrašnjeg. U procesu čišćenja i ogoljavanja spaja trošne otiske od kojih se sastoji nakupina zabilježenih predmeta, prostora i ambijenta. Iz sačuvanih tragova i fotografija gradi osebujnu tamnu komoru u kojoj uspostavlja svoj imaginarni onirički svijet.

Izlagao je na skupnim izložbama više od četiri stotine puta i na samostalnima oko stotinu. Potkraj prošle godine izlagao je u Zagrebu: u Galeriji Sobota male i u Galeriji Grubićvelike formate. Do kraja travnja ulja i serigrafije izlaže u Donjoj Stubici, u Galeriji Pro Arte.

Početak vašeg slikarstva veže se uz tamne, guste mase ili magme iz kojih, orfejskim zovom, iz labirinta, prodire prigušena nada, tjeskobno očitovanje smisla života?

— U početku slike su bile tamne, potpuno zatvorene. Nastanak pojedinih slika u okviru ciklusa ili teme bila je potreba za izražavanjem osjećaja koji dolaze sa spoznajama, u životnom hodu. U to sam doba bio zatrovan filozofijom koja je bila sklona alijenaciji, otuđenju, nihilizmu, pa su kroz stihove Jesenjina i Bloka prodirale vlastite scene takve otuđenosti.

U mladosti sam bio pun simbola. Mladu je čovjeku simbol proteza kojom se pokušava izražavati. To su bila vremena kad sam pokušao slikama i vizijama izliječiti sudbinu svijeta. Život podučava čovjeka da je smisao drugdje, a ne samo u onom što nas okružuje. Poslije taj smisao pronalazim u slikama kao što su Odlazeći, Nedjelja.

Često slikam ogoljene ljudske sudbine u ormaru, one su kao neka ostavština, finis mundi, svršetak vremena. Znak su bezizglednosti, tumaranja u ništa, u posvemašnji pesimizam.

Tijekom dugogodišnjega rada imao sam faze poetskog viđenja i faze nihilizma: Bazen, Homo volans, Samotar, Odlazeći. Opus koji se proteže u razdoblju od četrdeset godina razvijao se u mijeni između dubokih tonova i lirskih pjevanja s nostalgijama. Pokušao sam nešto najintimnije, skriveno duboko u sebi, dati na priprost način, izvan simbolike i metaforičnosti, s nešto otvorenijim bojama. Slikarstvo je za mene terapija. Ono liječi nasljednu bolest psihe, duha i metabolizma.

Koliko je vaša slikarska popudbina parabola kojom odmjeravate vrijeme proteklog stoljeća? Neki su vas kritičari smjestili u nadrealizam, neki u onirizam — kamo zapravo prema vlastitoj procjeni ili osjećaju prostora i vremena uistinu pripadate?

— U slikarstvu kao i u ljudskoj duši najviše cijenim poetiku, poetičnost. Tražim je u glazbi, u pjesništvu i, dakako u slikarstvu. Igor Zidić pripisuje mi nadrealizam, a Josip Depolo locirao me u oniričko slikarstvo snoviđenja. Ipak, nikakav programski ili određeni estetični cilj nije mi primaran. Mislim kako je najteže dotaknuti strune poetike. Ako je čovjek ne nosi u sebi, ne može mu pomoći nikakav rekvizitarij.

Najdragocjenija osobina, znatiželja, otvara vrata različitim izazovima, a oni se odražavaju na mojim slikama — naravno ne u smislu likovne egzibicije, nego propitkivanja svijeta i samoga sebe. U kasnijim godinama čovjek se oslobađa besciljnih utrka, nerazumno postavljenih ciljeva i neprirodnih usporedbi. Meni je okrenuti se u vlastito zrcalo.

Uzimate li elemente iz zbilje pa ih pretapate u ezoterične ugođaje ili ih uzimate iz sjećanja, svijeta mašte, iz trošne tvari prolaznosti?

— Ne uzimam elemente iz sjećanja, to je bitno, jer da posežem iz tog rekvizitarija, doista bih bio registrator svoga minulog života. Vjerujem da živim svakoga trenutka i svakog dana u svijetu koji gradim doživljajem i iskustvom. Prema tome, ne mogu biti netko tko će reproducirati nešto iz sjećanja. Ponekad se moje slikarstvo tumači kao slika iz prošlih vremena. Vjerojatno je tako zbog motiva s figurama i atmosferom s kraja 19. stoljeća. Slikarske kompozicije dakako radim prema fotografijama, dakle prema nečemu što je izvučeno iz prošlosti. Ali u tom fenomenu, kojim bi se donekle moglo opisati moje slikarstvo, bitna je konstelacija zadanih elemenata i njihovo međusobno prožimanje. To je bitno za razumijevanje slike. Spoj elemenata u gradnji slike upravo je ono što odmiče od logičnosti.

Je li tako složena slika zorna kao materija prolaznosti ili je ona podloga, gradivo transcendentnog?

— Ako pitamo za vlastiti život, čini se da smo trošna tvar prolaznosti. To je možda rečeno literarno, možda zvuči i banalno, ali je činjenica. Ne znam kako bi se to drukčije moglo izraziti.

Ono što radim posve je osobna tema, koja se doduše dotiče nekakvih pitanja koja su jednostavno postavljena u naš vidokrug zakonima sile teže i samoga života. Osobna tema, što to znači? To znači da možete otvoriti samo ona vrata koja postoje u vašoj duši. Drugih vrata nema. Kad se sagledava sažetak stoljeća, obično se propituje koliko je bilo ratova, koliko nepogoda, kakva se sreća ostvarila? Na kraju su ugođaji toga mog slikom uhvaćenog 19. stoljeća samo još udaljeniji. Ali sunce je uvijek iznutra, kao svjetlo u duši.

Je li svijet koji slikate vaša osobna sanjarija ili univerzalna tema? Kamo vas sve vodi žeđ za iluzijom?

— Takvo slikarstvo može postojati samo prema ugođaju zbiljskoga. Nisam nadrealist niti spadam u hiperrealizam, ne uklapam se ni u kakav koncept, moja iskustva nisu arhivska, nego vrlo životna, stvarna. A oblikuje ih zakon preobrazbe, ta divna sloboda izražavanja. Nitko mi ne može, ni Akademija ni recentna likovna praksa, nametnuti stil izražavanja ili odrediti put koji želim istražiti. Jednostavno težim da ispovijed bude što istinitija, što vjerodostojnija.

Ulazimo li kroz vaše slike u vrijeme ili u prostor?

— Mislim da se jedno i drugo prožima. Čini mi se da vrijeme postoji u prostoru, a prostor bez vremena ne postoji. Kako bismo uopće egzistirali izvan vremena, a istodobno u prostoru? Znači, postoji naše trajanje kao bilježenje vremena u prostoru.

To je kao perpetuum mobile. Poznavao sam čovjeka koji je radio i sav svoj novac dao za izradu i kupnju elemenata za taj perpetuum mobile. Naručivao je posebne zglobove, posebne dijelove i slitine. U čemu je bio problem? U tome da je u njegovu naumu nedostajao trenutak, sekunda, milimetar. Uvijek bi došao do ruba toga milimetra, onda bi se vratio natrag. A da je prešao taj milimetar, ostvario to vječno kretanje? Imao je u tome čudan odnos s Bogom. Razmišljao sam o tome kako je on na neki način htio prevariti Boga, a Bog mu je uvijek dao da dođe do tog milimetra i vraćao ga natrag. I opet bi ga gurnuo u silne troškove, u silne nacrte, potaknuo ga da razmišlja i čvrsto vjeruje da će dosegnuti taj nedostižni milimetar. Zapravo u tome postoji zrno koje nam pruža iluziju da se igramo Boga, ali nikad nam nije dano da to i budemo.

Ono što na vašim slikama uvijek izmiče, a opet je uronjeno u nekakav slikoviti međuprostor, je li metafizičke ili mentalne naravi?

— Da, to su sigurno mentalne slike, jer metafizičke slike ne postoje u čovječjoj strukturi. Metafizika je svojstvo nastalo iz okolnosti našega racionalnog i intelektualnog napora. Neke stvari čine nam se metafizičkima, ali to je vjerojatno samo naše tumačenje. Mentalni sklop sastavni je dio čovjekove svijesti ili podsvijesti, prema tome, slike zaista zahvaljuju svoje postojanje mentalnom podrijetlu. Nikako drukčije. Kad iz sebe vadim motive tih slika, kao da ih razgrćem iz taloga pijeska s dna rijeke. Tako, kao psihoanalitičar vlastita svijeta, mogu protumačiti ekspresivno podrijetlo svoje doživljajnosti. Razgrćem talog da bih vidio što je ostalo od pohranjenoga.

Kako stalna mijena utječe na pokušaj da sebi protumačite trenutke susreta i rastajanja, prisutnog i odsutnog?

— Zar nije čudno da iznad lijepe pozornice koja se zove naša civilizacija, ili naša zemlja, ili naš okoliš, postoji ta grozna, beskrajna i nedostupna tama? Zar iznad nas nije moglo biti neko drugo nebo? Ganutljive su neke spoznaje o nebu. Kad je procesija na Tijelovo, onda se nosi nebo. To je baldahin ispod kojeg se izlažu moći svetaca ili patrona. Ono dočarava nebo na kojem ćemo biti nakon našeg ovozemaljskog života. I u tom svemu, ako se zna da postoji ono gore što je beskrajno, svaki je napor gotovo bih rekao, tragikomičan. Ali, naravno, o tome ne možemo govoriti jer se nalazimo usred igre. Ne možemo govoriti svisoka kao da gledamo sebe iz tih nedokučivih prostora. Čini se da ipak prečesto zaboravljamo kako velikom brzinom putujemo kroz tamne prostore nepoznata svemira. Zaboravljamo sve jer mam je toplo, jer smo siti ili jer smo zadovoljili znatiželju dostupnim spoznajama, držeći upravo spoznato najbitnijim. I tu postoji igra, uvijek nova konstelacija nevjerojatnih elemenata.

Eto, toga sam se sjetio sad kad sam otvorio svoju monografiju nasumce i stavio ruku na sliku Homo volans. Ona prikazuje zid sa stubama. Na vrhu zida stoji smiješni čovječuljak koji je sam konstruirao letjelicu. Konstruirana je tako da bi se kroz otvore ubrizgavao zrak pod krila i tako bi se sprava uzdizala u visinu. Izumitelj je bio uvjeren da je to ostvarivo, premda su već gotovo pola stoljeća avioni letjeli po nebesima. Tu sam priču zapamtio kao motiv za sliku i dugo sam o njoj maštao. Tim motivom želio sam približiti tragično nastojanje ljudskog roda koji se baca u ponor mraka vjerujući da će poletjeti.

Gledajući vaše slike čovjek ponekad ima osjećaj da će mu duša otići, raspršiti se u bezvremenosti. Kao da se kroz svemirsku koprenu može utonuti u nekakvu samotnu puninu. Je li božanska sila ono što prožima kreativni ljudski duh ispunjajući ga nadom i neizrecivim osjećajem pripadnosti nečemu što nadilazi krhku, ljudsku dimenziju?

— Kad je Dostojevski bio na samrtnoj postelji, zaželio je da mu donesu Bibliju, neka je otvore na bilo kojoj stranici, kazao je, i nasumce pročitaju bilo koji tekst. Uvijek sam se pitao zašto je htio da mu čitaju, što je time želio postići? Znači, svi tekstovi u Bibliji bili su mu poznati i svaki mu je bio transcendentan. Iz svakoga je mogao izvući sukus ukupnoga poznavanja ljudskog bića.

Astronauti koji su putovali u svemir kažu da je naša zemaljska kugla divan šareni, plavo zeleni planet koji putuje kroz prostor, a mi se ovdje nalazimo sasvim zadovoljni u svom zaboravu.

U ljudskom prostoru vrijeme je zapravo neizmjerno čudo. Jedino smo mi, ljudska bića, svjesni vremena. Ni jedna druga vrsta nije ga svjesna i sretne su zbog toga. Mi smo ubrali tu jabuku u vrtu i toga smo svjesni. Svjesni vremena, posredovanjem svojih talenata tražimo svrhu, pokušavamo zabilježiti trenutak kako bismo za razliku od svih drugih vrsta i oblika života na ovoj zemlji ostvarili želju, ostavili trag. Neki su to uspjeli ingenioznim otkrićima, neki samim svojim postojanjem. Uglavnom, vrijeme koje nas dotiče sigurno ne ide u prilog našem hedonizmu.

Snoviti mrak ili sjena s vaših slika zapravo je naličje svjetla kojim je obilježeno naše zemaljsko postojanje. Kakva to neizreciva sila prožima i obnavlja sve mogućnosti naših slutnji i čežnje za neizmjernim?

— To je projekcija Duše. Govorim naravno o jednom tipu slikarstva i umjetnosti koji je meni i mojoj krvnoj grupi blizak. Postoji dakako i drugi tip slikarstva i likovnih izraza koji s tim nemaju veze, potpuno su na drugom kraju načina izražavanja, kao da su s drugog planeta. Ja ih ne razumijem, odnosno ne shvaćam da bi to bilo nešto relevantno za spoznaju u mom svijetu.

Na nekim mojim slikama postoji fizička sjena, ali to je i bezdan, kao crne rupe koje vlastitom gustoćom gutaju mrak. Taj krajolik vrlo je taman, opskuran, kako ne bi svojom motivikom budio ono što je krhko, ono što jedva tinja u nekom čudnom akvariju, u mlaki, u tekućini.

Sanjam snove koji su u mojoj glavi pohranjeni možda više od pola stoljeća. Sanjam snove iz najranijeg djetinjstva iz Slovenije. Sanjam neki zid, neku sobu. Nikad nisam sanjao što mi se dogodilo jučer ili sinoć, to ne postoji u registru moga sna. Možda je i san humus u kojem se roje moje ideje, gdje je zapravo začetak moga svijeta, što je svojedobno potaknuo Josipa Depola da moje slikarstvo nazove oniričkim. Ta je definicija blizu istini jer je podrijetlo mojih motiva u snovitosti. Na san ne mogu utjecati i scene u mom snu ponekad su i meni začuđujuće.

Na vašim slikama dominantni su motivi trošnosti: stup, vrata, arhitektonski elementi, detalji načeti emulzijom koja nagriza trajanje, ali mu daje i bezvremenski biljeg. I ljudi su na granici raspadljive materijalnosti, prepoznaju se ponekad samo po simboličkim, scenografskim znakovima. Što se dogodilo s njihovim tijelom? Jesu li to njihove oslikane duše ili je možda zabilježeno samo osipanje stvarnosti?

— Pa to i jesu duše zapravo. Kao neke čahure, ljuske, to jesu ljuske života, jer te osobe iščezavaju, one izbljeđuju, hlape, troše se. Uzimam preostale elemente, oni sami po sebi nose nešto transcendentalno, nepromjenjivo. Izabirem prema vlastitom nahođenju, iznova gradim ono što u sebi ima nešto neizrecivo. Ipak, moraju biti isklesani u svojoj logici, u svom životnom iskustvu. Ne mogu biti ispunjeni samo nečim eteričnim, fragilnim. Moje slike ispunjaju se kao smisao nadahnut prolaznim prizorima svijeta podložna mijeni i upitnosti.

Vaše je slikarstvo projekcija duše i unutrašnjega, skrivenog svijeta, može li se tako ukratko definirati? Koliko je takvo određenje slikarskog osjećaja razradivo u odnosu prema nastanku ili auri kojom zrači svaka pojedinačna slika?

— To što radim posve je osobna tema koja se dotiče općeljudskih pitanja. Osobnost se odražava u tome da je vaš iskaz bliži onim kriterijima koji postoje u vama, a koji su nastali iskustvom, nego čisto zanatsko-tehnološkom dijelu posla. Možda sam na taj način sam sebe amputirao, jer sam se odvojio od utrke koja se zove informacija. Danas se u atelijerima kolega sabiru informacije o zbivanjima na Documentama, na bijenalima, sve do Interneta. Oni su zapravo poput pomoraca na brodu koji slušaju vremensku prognozu. Mislim da to nije pravi put, govorim u svoje ime, jer čovjek je bačen u tu svoju vlastitu ljusku, bez spoznaje hoće li potonuti ili isplivati. To je bliže našoj sudbini, a tako nas i povijest uči. Ne mogu koristiti slikarstvo isključivo kao estetsku senzaciju.

Smatram da je slikarstvo dragocjenost kojoj se čovjek mora vraćati, obogaćen mnogim duhovnim silnicama. Govoreći o nama samima progovaramo u slici, a slika govori o nama. Takav fluid mora postojati. Zato postoje vrijednosti u slikarstvu kojima se ljudi stoljećima vraćaju. Umjetnost i jest zbroj iskustava, velikih iskustava, koja govore o čovjeku i njegovu odnosu prema fenomenu koji se zove život.

Ipak je svojevrsna enigma zašto su neke slike takve da im se čovjek uvijek iznova vraća. U čemu je stvar? Upravo u tome, što one imaju tu divnu slojevitost i na tajanstven način odgovaraju svakoj fazi ljudskoga sazrijevanja. Neke tekstove čovjek nalazi čitav život, spotiče se o njih, čita ih. Neke koje sam čitao kao šesnaestogodišnjak ili četrdesetogodišnjak čitam ponovno.

Rekli ste da gradite svoje slike u spoju različitih elemenata. Koji su to elementi?

— Raščlanit ću svoj postupak na primjeru slike Odlazeći. Tu postoje vrata koja u sebi imaju sasvim likovni element, ali ona nisu lišena ni posve drukčije poruke. Znače dolazak ili odlazak, a prema bitnom elementu trošnosti uglavnom su u službi prolaznosti. Pokraj vrata od trošne građe, okružena ugođajem bliskog mora i oslonjena na stup, naslikana su dva lika u razgovoru. Taj sam element uzeo sa stare fotografije. Fotograf ih je snimio u hedonističkom svijetu, u trenutku njihove prepuštenosti atmosferi i u nitima tiha razgovora. Ali, oni su ostali u svom vremenu, u zbilji više ne postoje. Daleki su odraz poetike s kraja devetnaestoga stoljeća.

Oko toga središnjeg motiva osjeća se ustajalost zatvorenoga neba, gusti dan bez mijena, dan koji kao da traje oduvijek. I postoje dani koji su nekako zatvoreni poput jugovine, jednolični i dugi. Nema razlike između podneva i večeri. U takvu slikarsku kompoziciju bitno je uključeno osobno iskustvo, vlastiti osjećaj svijeta. Ne želim reći da sam pjesnik ili mislilac. Slikarstvo je dragocjenost kojoj se čovjek mora vraćati, u njemu su kondenzirane mnogobrojne duhovne silnice. Silnice vremena.

Reminiscencije na prostore tišine, nostalgična scenografija u kojoj se sve oglašava kroz trenutke nepomičnosti grade svijet vaših slika. U zaustavljenu kadru opstoji vaša trajna preokupacija koja se zaustavila u nedirnutim, izdvojenim dimenzijama gotovo astralnih sfera. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo s obzirom da je u vama ostavilo tako duboke tragove?

— Bio sam jako vezan uz svoj rodni kraj, južnu Sloveniju, gotovo na granici s Hrvatskom, Brežice, Krško. Živio sam na selu u kući u kojoj je nekad bila gostionica. Oko nje krasan voćnjak. Sjećam se zalazaka sunca. Išli smo kroz golemo polje, zvali smo ga Amerika, prema Savi. Do tamo je trebalo putovati uru vremena, i tamo je bila čista priroda i apsolutna tišina. Vidio sam lubanju i rasute kosti srne, osjećao se poput Adama koji je zašao u rajski vrt, u Eden, tako mi se činilo.

Ili, recimo, nakon velikih kiša ostajala bi jezerca, čista, bistra, i neko rahlo raslinje; potpuno prozirne akacije, te miris trava. A čistoću i jednostavnost vidio sam i u ljudi.

Za vaše bismo slike mogli reći da u njima postoji optička dvostrukost ili umnoženost? Kao da su svjetovi na vašim platnima nastali obrnutim redom, odnosno, kao da iz mračne komore motrite na ovaj svijet?

— Da, jedno i drugo je točno. Iza svega je toga stanovita ispovijed, osobna motivika i figuralika na slikarskom platnu. Svakog trenutka ona postaje prvi i jedini put, uvijek je na kušnji. Kad spoznate da se nalazite u mijeni, kad pogledate kalendar pa vidite da danas više nije osmi nego deveti, znači jedan dan manje, uviđate također da sada ne bi trebalo naricati, plakati ex tempora, za vremenima koja su prošla. Tu činjenicu pretvarate u oblik, circulus vitiosus.

Čemu vam služi fotografija i kako je transponirate u svoj slikarski svijet?

— Fotografija mi služi kao podsjetnik. To nije znak osobnog sjećanja, ja nisam iz devetnaestog stoljeća. Uzimam fotografiju jednostavno kao fenomen dokumenta trajanja nekog vremena. Tako sam mogao koristiti i neke druge stvari iz prošlih stoljeća, ali tu nije riječ o pasatizmu, nego o čudu pronalaska stoljeća koje je trenutak svoga života ostavilo za buduće naraštaje.

Fotografi su zapravo stvarajući mizanscenu u kojoj bi portretirali imali uzor u slikarstvu. Danas toga više nema. U tome je razlika. Magija leće fotografije većinom je likovna, za razliku od današnjih fotografija, koje su silno naturalističke, znatiželjne, hladne. Fotografija s kraja devetnaestog stoljeća ima u sebi divnu atmosferu, čudesni prizor pejzaža, i upravo takvi likovni elementi, uz taj faktografski, dokumentaristički dio, poslužili su mi ponekad kao nadahnuće, a većinom kao izvorište za moje likove s kraja stoljeća.

Zadivljuje me jer može zabilježiti trenutak koji je samo sekunda. Pitali su me koja je razlika između fotografskog i slikarskog portreta? Pa razlika je ta što fotografski portret uzima od stvarnosti tisućinku sekunde, a slikarski ima talog i slojeve u vremenu. Nekima je to potpuno isto i smatraju da je bacanje novca ako naruče umjetninu kad se sve to može mnogo jasnije i bistrije prikazati i fotografijom. Ali, razlika je u onome što mi zovemo iskustvo, a Rusima ta riječ znači umjetnost. I tu ima lijepe istine.

Mene je zapravo iznenadilo da posredovanjem te fotografije mogu svjedočiti vremenu koje više nigdje ne postoji, a mi ga vidimo u autentičnom trenutku. Toga zapravo nema ni u glazbi, ni u slikarstvu, ni u literaturi. To je zapravo običan dokument oblikovan na vrlo poetski način.

U posebno građenoj sceni, u arhitekturi sna koja je sazdana od najčvršćega vlakna podsvjesnog ili slikovitog, utkani su elementi koji održavaju tu budnu snovitost. Jesu li stube koje ne vode nikamo, platforme i prolazi, balustrade i zidovi iza bjeličastih velova tajne simbol bezvremene slobode ili mjera dokle se može? Dokle se otvara i zatvara spoznaja o dosezima potrage?

— Arhitektura je na mojim slikama simbioza između ljudske figure i pejzaža. To je zid koji dijeli naš introvertni svijet od onoga drugog, vanjskog. Arhitektura kao element u mom opusu postoji od prvih slikarskih pokušaja kao čvrsta okosnica u paralelogramu slike. Zaustavio sam se na nekoliko elemenata, a to su: vrata, stube, zid, bazen, balustrada, fasade. To su elementi koji imaju uloge u libretu sceničnosti pojedine slike. Profesor Ljubo Babić na nekoj je tribini u završnoj rečenici tumačeći španjolsko slikarstvo uzviknuo: Gospodo, zar nije sve scena?

Tu su stube kojima se uspinjemo prema nečemu. Vrata na kojima nekoga iščekujemo ili kroz koja netko odlazi. Tu je balustrada kao odbljesak fin de si#clea, posljednji romani nekog života. Te balustrade postavljam u prostoru koji može biti gusti zrak, tama i neka voda po kojoj pluta čamac. Nasuprot crnom obrisu čamca pojavljuju se kipovi, neke figure, koje su gotovo irealne. U gestama nose duh nekog drugog vremena, a stavljene su u gradivo slike, odnosno doživljaja. I upravo takva konstelacija suprotnosti stvara strukturu mojih slika, irealnost, bespredmetnost.

Svjetlo uvijek dolazi izvana, tu je prozirna draperija, koja nosi oplakanost istrošenosti i trpljenja. Kad čovjek stoji, iza njega se sjena utiskuje u zid. Iza figura ostaje silueta, sjena. I kad se lik pomakne, sjena ostaje. U toj igri prolaznosti sve je prožeto melankolijom i pamćenjem. Draga lica, sjene, zbivanja, obogaćuju nas i obvezuju.

Te krajolike i likove upijam, sišem ih iz prirode, ali ih i transponiram na svoj način. Skloniji sam fenomenologiji duha nego vremenskoj znakovitosti. Tako je i s mojim slikama. Kad kažem arhitektura, ne mislim pri tome na zidanje dormitorija ili nekih artefakta urbaniteta. Mislim na onaj dio arhitekture koji u sebi nosi poetiku viđenoga, veliku slobodu oblikovanja i primjerenost ljudskoj mjeri. Uvjeren sam, primjerice, da je zdanje Muzeja moderne umjetnosti u Bilbau neusporedivo vrednije od svih eksponata u fundusu tog muzeja.

Na koji ste se način formirali kao slikar s tako prepoznatljivom poetikom i karakterističnim elementima svog rada? Tko su vam bili uzori i izvori?

— Ništa nije nastalo radikalno i revolucionarno. Kao što se polako brusi kamen, postupno sam izlazio iz jedne čahure i ulazio u drugu. I danas, slikajući novu sliku, već u njoj vidim zametke za iduću, i tako idem iz jedne teme u drugu. Nekom analizom vjerojatno bi se našlo i elemenata tuđega svijeta, ali kako ništa nije nastalo samo od sebe, čiste savjesti potpisujem sve to kao Jordan.

Izvori su bili stari talijanski majstori, duocentto, trecentto, Venecijanci, Bellini, Giorgone. Zatim holandska, barokna škola i Španjolci, Rivera Zurbaran.

Ponekad zavidim onima koji dolaze u svijet umjetnosti ni iz čega. Vrlo je teško svrstati se u red civilizacijskih tečevina, kulturnih dostignuća. U tom je svaki pokušaj i mali odmak koji bi naglasio svoju vitalnost vrlo mukotrpan. Ne mogu si utvarati da su mnogi ljudi videći moje slike to i razumjeli, premda su te slike sazdane od jasnih ikonografskih elemenata i s pristojnim zanatskim dostignućem. Kad sam god sa strane slušao izlaganje ili tumačenje mojih slika, ono se gotovo nikad nije poklopilo s mojim osjećajem i nakanom. Ne mislim zbog toga da su moja djela nerazrješiva enigma, ali nalazim da upravo u tom raskoraku između neke definicije o slici i mog vlastitog stanovišta postoji djelić koji se zove šansa za osobni izričaj. Katolik sam i u meni se prelamaju utjecaji generacija slikara. Dugujem vremenima koja su prošla, a zadužujem se za ona koja dolaze. Nismo nastali jučer, pripadamo valjda nekom kontinuitetu.

U vašem slikarstvu posebno mjesto zauzima sakralni opus. Na koji vas način intrigira ta univerzalna, transcendentalna tema?

— Sakralni su se motivi u mene pojavljivali još od studentskih dana. Povremeno sam im se navraćao, a ta motivika nosi cjelinu moga slikarskog repertoara. Taj ciklus nije moja sposobnost odgovora na tu neizmjernu temu, nego sastavni dio mojih proživljavanja.

Ljudsko se produljuje u stvarima, nikad ne umire. Predmeti nose pamćenje, hrane se sjećanjima, i s njima se treba ophoditi kao sa živim bićima koja su skrivena u nama. To je neprekidni lanac kretanja, obnavljanja, kontinuiteta začaranoga kruga. Nikad nije isto.

Nalazim da i moje slike i ciklusi nastaju na isti način, ništa se u njima ne zbiva revolucionarno, ništa u velikim globalnim promjenama. Riječ je o sporom zrenju koje se ravna prema dosezima i mogućnostima spoznaje.

Je li taj paralelni svijet vidljivog i nevidljivog utisnut i u ciklus slika Corpus Christi?

— U ciklusu Corpus Christi moje je nastojanje u tome što sam Krista pokušao dati u reviziji već viđenoga. Doživljavam ga u prizivu stvarnosti kroz tu memorijsku opnu ili kroz paravan s utisnutim siluetama ljudi koji ga prate. Taj konglomerat čini onu komponentu u mom slikarstvu koja se sastoji od nelogičnih, izvanvremenskih i neobičnih susreta nespojivih elemenata. Da toga nema, vizija bi bila na razini obične nature morte.

Na slici Krist hoda po stolnjaku što je u biti menza, pojam čiste čistoće. Nisam odgovoran za svaki detalj, niti zašto je nešto onakvo kakvo jest.

Križni put može biti put svakoga čovjeka. To je utjelovljenje svakoga ljudskog bića. U tom oblikovanju pokušao sam ikonografski izraziti pojam kakav postoji u shvaćanju svakoga čovjeka. Teško je uspostaviti granice gdje počinje civilni, laički dio, a gdje vjerski. Ako ste potreseni činom otkupljenja, onda ste i vjernik. Teško je s pozicije »destiliranih estetika likovnosti« govoriti o biblijskim temama. Slikarstvo ima slobodu koja izmiče svjesnoj slobodi i razložnom govorenju.

Vaš Krist kao da se uzdigao, otisnuo s platna Veronikina rupca i obnovio Kalvariju?

— On je transcendentalni, bestežinski pojam, predstavlja sam Duh, a sazdan je od gotovo ljudske materije: ima ljudski znoj i muskulaturu. U bjelini stolnjaka, u čistoći kojom hoda, nastaje suprotnost: odvaja se zastor trpljenja, prignutost tlu pod težinom križa. Pokušavam dati meteričnost drva i tkanine, netvarnost te memorijske opne iskazujem minimalnim izrazom u boji. Sklon sam sve većoj monokromiji i utvaram si da bih u ovoj životnoj dobi morao naslikati sliku sa što manje boja. (Nikada nisam mislio da je raskoš boja smisao slikarstva.) Studentima sam govorio kako je boja kao takva samo jedan od slojeva i sastavnica slike. I za nju treba imati posebno istančan sluh, kao što glazbenik ima prirođeni osjećaj za harmoniju, za zvuk i ton.

U čovjekovoj nutrini uvijek postoji taj neizrecivi klin, težnja da se konačno naslika jedna jedina slika za koju su potrebne godine i godine truda, odricanja, spoznaja i sazrijevanja. Da se uhvati jedna, najbitnija vizija koja snagom i strašću izraza vjerodostojno odražava našu želju za idealom. Ona me vuče u sve veću jednostavnost, u samu bit stvari. U neporecivo stanovište monokromije, bez mogućnosti varijanata, ali s vrhunskim sluhom za temu i za samu bit izraza.

Najnoviji ciklus malih formata — jesu li to fragmenti sažimanja prijeđena puta ili nagovještaj novoga? Kako se oni uklapaju u sitnozorske pomake, fermentacije, sažetak dosadašnjeg iskustva?

— U polusnu moje prisutnosti sve teme zajedno čine rondo, glazbenu kutiju koja zvučnost duguje proteklim desetljećima. A možda otvara i neka nova vrata. Mali formati nastali su u izvanvremenskom trajanju na otoku Braču, u maloj prostoriji koju zovem atelijer. Uz tišinu ljetnih orkestara cvrčaka i uz tišinu mog izbora glazbe. Pokušao sam otvoriti dušu i na malim, tzv. ostacima ostataka, s vrlo malo boje i s istrošenim kistovima, u polusvjetlu ispod velike krošnje bora otvoriti stranice nostalgije za krajolikom doživljenim prije trideset godina u Istri. To je povratak na neke zaboravljene teme, a sve izvedeno u monokromiji slikarskoga mola. U tih petnaest malih formata stalo je tridesetak godina obitavanja u vrtovima slikarstva.

Razgovarala Andriana Škunca