Šaht

Za naše je ulice karakterističan prizor koji bi nekoga tko ne poznaje situaciju mogao začuditi, pa čak i uplašiti: gdje god ima kakav šaht, tu iz tla nešto viri, nešto što vozaču može izgledati kao opasnost za gume, a pješaku kao prijetnja cipelama.

Zapravo, riječ je o ovome: šahtovi imaju poklopce, a ti su poklopci skloni da klepeću i zvone; zato su ispod poklopaca podloženi stari komadi automobilske gume, da posluže kao izolacija; oni, onako crni, odande strše i privlače pažnju. Tom izumu dosjetili su se stanovnici okolnih kuća, jer njima onaj klepet poklopca na šahtu najviše i smeta: kako koji auto prođe, tako im to tandrče pod prozorom kao da im tko po mozgu bubnja, i to im ne da spavati. Boreći se za miran san, oni su stvorili taj izum.

Odnosno, tako to oni tumače sebi i drugima, naime kao borbu protiv buke. Ali, tko se upusti s njima u razgovor, lako će otkriti kako se tu ne radi samo o buci, kako je tu posrijedi nešto dublje i teže. Otkrit će, ukratko, kako se ti ljudi zapravo pribojavaju da bi se od onoga klepetanja šaht mogao oštetiti, da bi se čak mogao i prosjesti, i da bi tako mogli nastradati oni uređaji što se u šahtu nalaze. Za te uređaje stanari ulice najviše strahuju, pa ih zato i štite onim podlošcima.

Tko bude imao strpljenja da i nakon toga priznanja s njima razgovara, otkrit će zašto je tako. Njima se, naime tim stanarima, već događalo da vide otvoren šaht, i to ih je potreslo, pa im sasvim promijenilo pogled na svijet, ili barem na vlastitu ulicu. Kad dođu radnici pa u šahtu nešto popravljaju i rekonstruiraju, to obično traje cijeli dan, pa zato svatko ima prilike da se i sam uvjeri kako to tamo unutra izgleda. A to onda na čovjeka i te kako utječe.

Jer, šaht, dakako, nije obična rupa. U njemu se nalaze cijevi vodovoda ili kanalizacije, nalaze se žice struje i telefona, nalaze se plinski vodovi. A upravo tamo gdje je poklopac, tamo je sve to najsloženije, najzapetljanije, pa zato i djeluje silno neobično i kozmički važno. Kad čovjek zastane kraj takva otvorena šahta, naprosto mu se zavrti u glavi, jer nije ni slutio da se ispod njegove ulice — ispod njegovih nogu dok hoda tom ulicom — pružaju kilometri nekakvih cijevi, nekakvih uređaja, manometara, mjerača, ventila, nekakvih tehničkih čuda o kojima tako mnogo stvari ovisi.

I, dakako, onda čovjek pomišlja kako je sve to jako osjetljivo, pa se počinje pitati ne prijeti li svim tim cijevima i žicama neka opasnost od vibracija što ih proizvodi promet, od vlage i od plijesni, pa i od njegovih vlastitih koraka što gaze i preko poklopca šahta i ne sluteći što se pod njim nalazi. I tako je taj prolaznik već pripremljen da se počne brinuti za šaht i da mu poklopac toga šahta — ako lupa — počne stvarati glavobolju.

Ali, još je više on pripremljen zbog toga što oni uređaji u ozidanoj rupi nasred pločnika bude u njemu pomisao kako je sve to odviše komplicirano, a da bi se tu moglo raditi samo o plinu, telefonu, struji i vodi. Javlja mu se slutnja kako o tom zagonetnom spletu cijevi i žica ovise i mnogo važnije stvari.

Pada mu, ukratko, na pamet da oni uređaji nisu ništa drugo nego pogonski strojevi onoga života koji se odvija na ulici i u ulici. Kad naiđe na otvoren šaht, čini mu se da je uspio zaviriti u strojarnicu broda na kojem plovi, i otkriva koliko mu je stalo do toga da stroj bude ispravan i da dobro radi. Pomišlja kako o tim uređajima, tamo, ispod asfalta, ovisi ono što se događa na površini zemlje: promet, susreti među ljudima, opskrbljenost dućana, i sve drugo. Pada mu, nadalje, na pamet da su ti uređaji možda po nečemu nalik na stanicu centralnog grijanja, pa da zato oni određuju i klimu u njegovu kvartu: sunce i oblake, kišu i vjetar. A kad se jednom upusti u takvo mudrovanje, onda više neće moći natrag: onda će mu se — barem na trenutak — učiniti kako ti uređaji dolje u šahtu nekako utječu i na njegovu vlastitu sudbinu, kako o njima ovisi hoće li on biti dobre ili zle volje, uspješan ili neuspješan, sretan ili nesretan.

Takve su misli, dakako, pretjerane, ali tko im je sklon, neće se od njih moći obraniti, i čak će lako naći i potvrde za njih. Moći će pokazati — pa i druge u to uvjeriti — kako zapravo i jest tako da oni uređaji tamo sve reguliraju.

O njima, doista, ovise zbivanja na ulici. Ne samo zato što promet stane onda kad pukne cijev, i što se semafori gase onda kad nema struje, nego i zato što je i sve drugo s tim povezano: ulica drukčije živi kad ima plina, a drukčije kad ga nema, nestanak vode može izazvati prave katastrofe, a da i ne govorimo o katastrofi kad telefoni zamuknu.

Osim toga, može se bez pretjerivanja reći da ti uređaji u šahtu određuju i klimu, bar u našim stanovima, ako ne i vani. Jer, onuda, kroz one cijevi, dolazi nam struja za ventilatore i klima-uređaje, dolazi nam topla voda, dolazi nam centralno grijanje. I, može vani biti sunčano koliko hoće, ako nam je u kući hladno, bit će to sasvim drugo podneblje.

A isto se tako može reći i za naš život uopće. I on — njegova kvaliteta — ovisi o onim tamo cijevima i žicama. Jer, kroz njih — ako su telefonske — dolaze nam vijesti o uspjehu i neuspjehu, kroz podzemne kabele dolazi nam slika u televizore po kojima znamo što nas čeka, zbog ispravnosti u šahtovima i naš kompjutor lijepo radi. Do njih stoji hoćemo li biti sretni ili nesretni.

I, kako onda da se čovjek ne zabrine? Kako da se ne živcira kad poklopac na šahtu lupa i kako da ne pomišlja da će mu ta lupa uništiti cijelu egzistenciju? I kako da ne ustane iz kreveta i ne ode podložiti nešto pod poklopac šahta?

Ostaje samo još pitanje zašto naši majstori nisu kadri montirati poklopce tako da ne lupaju. Odgovor je jednostavan: zato što su oni onaj najvažniji faktor o kojem naš život ovisi, ljudski faktor. A taj nas košta i najviše živaca, jer tu nikakvi podlošci ne pomažu.

Pavao Pavličić