Putovima tibetskoga budizma

Predavanje Tome Vinšćaka, Odjel za povijest umjetnosti, arheologiju, etnologiju i arhitekturu MH, Zagreb, 22. ožujka 2000.

Dvadeset i drugoga ožujka 2000. Odjel za povijest umjetnosti, arheologiju, etnologiju i arhitekturu u suradnji s Etnološkim klubom hrvatskog etnološkog društva, u prostorijama Matice hrvatske organizirao je predavanje Putovima tibetskoga budizma — sveta planina Kailas. Predavač, Tomo Vinšćak, viši asistent na Odsjeku za etnologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, osobno je proveo neko vrijeme u Tibetu prikazavši isječke toga putovanja na videofilmu i na šezdesetak dijapozitiva. Na temelju, dakle, vlastitih istraživanja, ponajprije orijentirajući se na življenje budizma u narodu, Vinšćak je prikazao zašto su Tibetanci osobito fascinirani planinom Kailas.

Na svetu planinu Kailas, smještenu u jugozapadnom dijelu Tibetskog visočja, popularno nazvanu pupak svijeta, nikad se nitko nije popeo, a i neće, jer bi to bilo bogohuljenje, i to za čak četiri religije: budiste, hinduiste, djainiste i bone. Svatko od njih za nju ima drukčije ime, a Kailas je zovu hinduisti. U različitim svetim hinduističkim spisima (Purane) spominje se da je ta planina zapravo sačinjena od zlata. I zaista, na mnogim fotografijama u boji pokazuje se zlatna boja stijena, dok se u prirodi čini da su tamnosive boje. Vjeruje se da je svaka od četiri strane sjedište po jednog boga (sjeverna strana, primjerice, pripada Šivi), a iz planine izviru četiri svete rijeke, od kojih su najpoznatije Ind i Brahmaputra. Simbolika broja četiri vezana je uz četiri glavne strane svijeta, četiri godišnja doba, četiri elementa (zemlja, vatra, voda, zrak), a u Vedama (sastoje se od četiri dijela) to je sveti broj. One naučavaju da je čovjek kvadrat od četiri; učenje o brahmanu podijeljeno je na četiri četvrtine koje odgovaraju četirima područjima svijeta: predjelima prostora, svjetovima, svjetlostima, osjetilima. Po uzoru na Kailas građeni su i hramovi (četverostrana piramida).

Hodočasnici, osobito oni slabije pripremljeni, dosta se naporno kreću do podnožja Kailasa. Na prijevojima se mogu vidjeti brojni zavjetni darovi koje je ostavilo okolno stanovništvo (npr. osušeni kozji rogovi), ali i tibetske molitvene zastavice na kojima su ispisane molitve ili kathe — šalovi koji se ostavljaju za sreću ili za mrtve. Ta mjesta smatraju se svetima te podliježu vjerovanjima o potrebi njihova kružnog obilaženja, pri čemu se povorka uvijek kreće u smjeru kazaljke na satu (u obrnutom smjeru ide samo pogrebna povorka te pripadnici religije bon). Velike blagoslove donosi obilazak svetih mjesta trinaest puta, a učini li se to stotinu i osam puta, ulazi se izravno u nirvanu.

Zanimljiva su na putu do Kailasa i tzv. chod-do (kamena darivanja), gomilice složenog kamenja. Vjeruje se da su, ako ih podigne pobožan vjernik, ti primitivni spomenici nerazrušivi. Zbog tih, a i mnogih drugih običaja, Tibet je na Zapadu obavijen atmosferom misterije. Napori Tome Vinšćaka i njegove ekipe od sedamnaest ljudi da nam približe ovu fantastičnu zemlju nemogućeg, nepoznatog i čudesa, zemlju snjegova, bit će okrunjeni trima emisijama o njihovim iskustvima. Hrvatska televizija prikazat će ih u lipnju.

Katarina Marić