Provociranje malograđanštine

Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, Naklada MD, Zagreb, 2000.

Kojim se to natprosječnostima odlikuje nova zbirka priča zagrebačkoga književnika Zorana Ferića da je već u prvim danima nakon izlaska iz tiska izazvala medijsku i kritičko-recepcijsku euforiju koja je za oronule standarde suvremene hrvatske književnosti apsolutno nevjerojatna?

Uzme li se u obzir nestrpljenje kojim je dočekana Ferićeva druga zbirka pod naslovom Anđeo u ofsajdu, a potom trenutačno i jednoglasno kanoniziranje u knjigu godine (ili čak u nedvojbeno najbolju knjigu devedesetih!) bez straha od brzopletosti, opravdano je zaključiti kako je Zoran Ferić nadmašio mnoge prethodne književne zvijezde — od Gorana Tribusona i Julijane Matanović do Ratka Cvetnića i Jurice Pavičića. Dok je njima trebala ili dugotrajna nazočnost u hrvatskoj književnosti ili nagrada Ksaver Šandor Gjalski ili društveno-politička kontroverznost da bi se uspjeli imalo istaknuti na marginaliziranoj sceni hrvatske književnosti, strelovito izrastanje Ferićeve zbirke u skoro neusporediv književni fenomen nije bilo određeno baš nijednom od navedenih okolnosti recepcijske uspješnosti.

Doduše, autor je stekao veliku popularnost već prvom zbirkom priča Mišolovka Walta Disneyja, ali je uspjeh bio tek relativan s obzirom na to da hrvatska kultura, književnost i izdavaštvo 1996. godine uopće nisu funkcionirali u primjerenim društvenim uvjetima, pa tako ni prijevod Mišolovke na njemački jezik i predstavljanje nekoliko izabranih priča čitateljstvu u Velikoj Britaniji nisu doživjeli zasluženi medijski publicitet. Uostalom, od objavljivanja, nevelika, ali vrijedna i rafinirana prvenca do napokon dočekana Anđela u ofsajdu prošle su četiri duge i burne godine koje su u kulturi ostavile više ožiljaka nego lijepih uspomena.

No, unisono oduševljenje naše recepcije Anđelom u ofsajdu i pravo natjecanje književnih kritičara u ispisivanju panegirika Zoranu Feriću nipošto ne znači da je riječ o nekakvome kratkovjekom hitu koji vivegovskim metodama lukavo podilazi trenutačnome apetitu hrvatskoga čitateljstva. Naprotiv, čvrsto vjerujem kako ni najambiciozniji akademski krugovi desetljećima neće uspijevati precizno iščitati sva relevantna poetička obilježja u zbirci autora za kojega već sada možemo konstatirati kako je pomaknuo mogućnosti estetike, stila, humora i erotike u suvremenoj hrvatskoj književnosti do granica o kojima neke naše literarne veličine mogu samo maštati.

Mora se priznati da se Zoran Ferić u prvoj zbirci vrlo plaho najavio kao minuciozan stilist opsjednut pedanterijom u svakom dijelu pripovjedne strukture, dok mu je još veća stidljivost bila sadržana u profinjenoj ironiji i iznimnoj osjetljivosti za nastrano. No, Ferić nas je u drugoj zbirci ugodno iznenadio oslobađanjem gotovo svih autorskih aspekata i predstavio nam mnoštvo zadivljujućih prepletanja između uzvišenoga i vulgarnoga, tragičnoga i komičnoga, duhovnoga i fiziološkoga, dostojanstvenoga i nelagodnoga... Očito doživljavajući ironiju kao metastazu smisla, Ferić nadahnuto, ali disciplinirano poseže u »bajkovite zalihe nevjerojatnoga«, ruši općeprihvaćenu hijerarhiju vrijednosti i pokazuje nam kojim sve paradoksalnim odnosima obiluje ovaj »svijet u prljavoj boji kaosa«. Stoga su nam simpatični likovi ujedno i nastrani bolesnici s degutantnim životnim pričama, sprovodi završavaju burleskno, umjetničko se djelo sastoji od tjelesnih izlučevina, a »mali lešnije ni truplo djeteta, ni tijelo patuljka, nego ime kolača...«!

Prenoseći paradoks kao temeljno obilježje svijeta u konstitutivni princip svoje poetike, Ferić kroz gusti mozaik malih pričica u formalnim okvirima kratke priče oblikuje paradoksalnu formu amorfa u kojoj priča neprekidno teče nepredvidljivim smjerovima, naizgled obične pojave nepredvidljivim obratima dobivaju novo svjetlo, dok se za bogat spektar motiva vežu još nepredvidljivije usporedbe i asocijacije. Drugim riječima, Zoran Ferić danas je, čini se, jedini hrvatski autor koji uspijeva vratiti snagu postupku koji smo nekada smatrali temeljom svake umjetnost i koji smo nazivali očuđenje, naime Ferić doista očuđava iz rečenice u rečenicu. Pri tome nikada ne vara čitatelja plitkom ili isforsiranom dosjetkom, niti se istrčava do bezidejnosti zbog postavljenih obveza prema čitatelju, nego nas uvijek oduševi originalnim odnosima među raznolikim pojavama u svijetu u kojem ništa nije slučajno.

A kada Ferićeva očuđavanja prerastaju u istinsko šokiranje, tada je riječ o promišljenome i odvažnome provociranju naših duboko potisnutih civilizacijskih tabua i malograđanskih ukusa. Manje spretan pisac svakako bi doživio osudu zbog pričice o naknadnoj defloraciji preminule djevice ili zbog priče o erotskome životu paralizirane djevojke, ali velikom je piscu sve oprošteno! Čini mi se da je upravo tom sposobnošću vješta i slojevita pisanja čak i o najkontroverznijim pitanjima nedvojbeno dokazana Ferićeva književna iznadprosječnost.

Igor Gajin