Prepoznavanje bitnogA

Prepoznavanje bitnogA

Ernst H. Gombrich, Povijest umjetnosti, prev. Jasenka Šafran, Golden Marketing, Zagreb, 1999.

Knjiga Povijest umjetnosti Ernsta H. Gombricha danas je vjerojatno najpoznatiji, najizdavaniji, najprevođeniji i najlucidnije pisan opći pregled povijesti umjetnosti. Od prvog izdanja 1950. do danas prošlo je mnogo vremena, a prijevod koji sada prvi put imamo na hrvatskome rađen je na osnovi najnovijega, šesnaestog po redu izdanja. Iako je od pojave djela prošlo gotovo pola stoljeća, autor je u njega unosio tek neznatne mijene, odnosno dopune, ostavljajući osnovne teze neizmijenjenima. Razloga je za takvu Gombrichovu postojanost, očito, više. Prije svega tu je njegov autoritet. Ernst H. Gombrich (Beč, 1909) osnovno je povijesnoumjetničko obrazovanje stjecao u rodnome gradu u kome se od kraja prošloga stoljeća stvarala najutjecajnija škola koja će do danas ostati jednim od ključnih ishodišta moderne povijesti i teorije umjetnosti. Veliki autoritet bečke škole povijesti umjetnosti Julius von Schlosser (1866-1938) imao je presudan utjecaj na formaciju mladoga Gombricha, što će on uvijek isticati posvetivši mu i svoje ključno teoretsko djelo Umjetnost i iluzija (1960).

U posveti te knjige također je i ime Ernsta Krisa (1900-1957), psihoanalitičara i povjesničara umjetnosti iz Freudova kruga, koji će označiti drugo važno Gombrichovo ishodište. Upravo je Gombrich bio taj koji je među prvima započeo usklađivati naoko nedodirljive veze: Freudovu psihoanalizu i analitičku metodu interpretacije umjetničkoga djela i stilova bečke škole u kojoj se međusobno dopunjuju i povezuju historiografija, arheologija, pomoćne povijesne znanosti i lingvistika. Dvadesetogodišnje blisko prijateljstvo s Krisom nije samo usmjerilo Gombricha prema psihoanalizi — što se prepoznaje iz brojnih njegovih djela iz psihologije umjetnosti (osim već spomenute knjige Art and Illusion: A Study in the Psychology of Pictorial Representation, te The Sense of Order: A Study in the Psychology of Decorative Art, 1979; treba osobito istaknuti studije Psychoanalysis and the History of Art, »The International Journal of Psycho-Analysis«, XXXV: 4, 1954; Vom Wert der Kunstwissenschaft für die Symbolforschung, u: Bauer, H.: (izbor) Wandlungen des Paradiesischen und Utopischen, Berlin, de Gruyter & Co, 1966. i Freud's Aesthetics, »Encounter«, 1, 1966 — već je urodilo i jednom zajedničkom ranom studijom (Principi karikature, 1937) koju će Kris uvrstiti u poznatu knjigu Psihoanalitička istraživanja u umjetnosti (Psychoanalytic Explorations in Art, George Allen and Unwin Ltd, London, 1953).

Napustivši Beč prije dolaska nacista, E. H. Gombrich dolazi u London, koji će postati njegovim trajnim boravištem. Znatiželjan i otvoren prema različitim disciplinama, ovdje će se približiti ikonološkoj školi koju je u Njemačkoj na početka stoljeća utemeljio Aby Warburg, a razvili je Fritz Saxl i Erwin Panofsky. Radeći u Londonu od 1936. upravo u Warburgovu Institutu, koji je preselio iz Hamburga tri godine prije, a kome će od 1959. do umirovljenja 1976. biti i ravnateljem, on se razvio u jednoga od najutjecajnijih zagovornika ikonološke metode tumačenja umjetnosti. Međutim, za razliku od drugoga velikog teoretičara i nastavljača Warburgove doktrine, Erwina Panofskog, Gombrich je svojim afinitetima za psihoanalizu proširivao osnovnu strategiju te iznimno važne i utjecajne metode. Brojne knjige koje je objavio (The Story of Art, 1950, Meditations on a Hobby Horse, 1963, Norm and Form«, 1966, Aby Warburg: An Intellectual Biography, 1970, Symbolic Images, 1972, The Heritage of Apelles, 1976, Ideals and Idols, 1979, The Image and the Eye, 1982, Tributes, 1984. i dr.) potvrdile su ga kao jednoga od najutjecajnijih teoretičara umjetnosti našega vremena. Možemo ga, kako kaže Omar Calabrese, zaista u punom smislu smatrati »ocem i najvažnijim predstavnikom semiotike umjetnosti«, koji je podjednako utjecao na Umberta Eca i spomenutoga Calabresea, francuske teoretičare (Hubert Damisch, Jean-Luois Schefer, Louis Marin, Jean Petitot) te Amerikance. Istodobno, Gombrichov kontinuirani nastavnički rad na Londonskom sveučilištu, zatim Oxfordu, Cambridgeu i na američkim sveučilištima, omogućio mu je da svoje teze provjerava u živim raspravama sa studentima i tako stekne fleksibilitet koji je uz iznimnu erudiciju oblikovao njegov prepoznatljiv stil. Zahvaljujući radu i ugledu godine 1972. stekao titulu viteza, 1988. primio je Order of Merit, a među brojnim drugim nagradama u svijetu godine 1994. dobio je i Goetheovu nagradu.

Gombrichova najprevođenija i najizdavanija knjiga, The Story of Art, pisana je tako da je razumije svatko tko se zainteresira za umjetnost. »Dok sam pisao ovu knjigu«, kaže on u predgovoru prvom izdanju, »ponajprije sam mislio na čitatelje mlađe od dvadeset godina, na one koji su upravo otkrili svijet umjetnosti. No, nikada nisam smatrao da se knjige za mlade trebaju razlikovati od onih za odrasle po bilo čemu drugom osim po tome što trebaju računati na najstrože kritičare, one kritičare koji će brzo otkriti i odbaciti svaki trag pretenciozne stručnosti i lažnih osjećaja.«

Knjiga je koncipirana tako da nas kroz vrijeme i prostor upoznaje s najkarakterističnijim umjetničkim djelima i umjetnicima. Tvrdnja kojom autor započinje svoju povijest umjetnosti, kako ne postoji takva stvar kao što je Umjetnost, već samo umjetnici, može neupućena čitatelja zbuniti. No, ubrzo će otkriti da se tu ne nudi suhoparna kronologija događaja, nego se ukazuje na bezbrojne uzroke i posljedice iz kojih je tijekom povijesti, i to na svim područjima, nastajala umjetnost. Da bi postigao što veću konciznost i jasnoću, Gombrich će žrtvovati mnoga imena koja se obično javljaju u sličnim priručnicima. Nedostatak takvih imena u dugu lancu povijesti pokazuje se u ovom slučaju kao metodološka prednost, jer knjizi i nije cilj biti nadomjeskom enciklopedijama i leksikonima, već prije svega uvodom u sveobuhvatnu tajnu umjetnosti. Sjajne analize pojedinačnih djela i upoznavanje s osobinama stilova možda ni u jednom drugom sličnom povijesnom pregledu nije provedeno kao ovdje: Gombrich kao da neprestano upozorava da znanje i razumijevanje umjetnosti nije u velikom broju enciklopedijskih informacija, nego u sposobnosti da se prepozna bitno.

Kada u završnom poglavlju objašnjava zašto ne želi govoriti o najnovijim događajima u umjetnosti kao povijesnim događajima, autor se poziva na situaciju u kojoj se mogao zateći neki hipotetični povjesničar umjetnosti koji bi 1890. želio u opće tokove integrirati i svoje doba. U tome vremenu ne bi bilo ni Van Gogha, ni Cézannea ni Gauguina, kaže Gombrich. Onih, dakle, umjetnika koje je naše stoljeće prepoznalo kao najveće predstavnike njihova vremena. Međutim, u kasnijim izdanjima Ernst H. Gombrich ipak je u svojoj Povijesti umjetnosti progovorio i o recentnim događajima oslanjajući se pri tome, možda odveć kruto, više na psihologiju umjetnosti i biografije umjetnika nego na prave uzroke kojih su izabrana djela i autori relevantne posljedice.

Knjigu Povijest umjetnosti Ernsta H. Gombricha nije potrebno pročitati do posljednje stranice da se shvate svi razlozi njezine popularnosti, ali i istinske vrijednosti. Iako se čita gotovo kao književno djelo, ona je istodobno i vrlo informativna te može zadovoljiti iznimno širok krug čitatelja. I one kojima je osnovni vodič u umjetnost i one stručnije, kojima je dragocjen podsjetnik.

Zvonko Maković