Prasak u HNK

Prasak u HNK

Tko je ugasio svjetlo, Večer mladih koreografa, praizvedba, HNK, 27. travnja 2000.

U četvrtak, 27. travnja, HNK je udomio praizvedbu mladih koreografa, Marka Boldina, Deane Gobac, Staše Zurovca i Barbare Novković, rezultat koreografske radionice iz 1997, obnovljene 1998. Četiri plesne minijature okupljene su pod zajedničkim imenom Tko je ugasio svjetlo, čime ansambl aludira, kako sami kažu, na tminu na hrvatskoj plesnoj sceni, nastalu zbog nedostatka novca, plesača, potpore i, možda, interesa. S druge strane to je inicijativa za obrazovanje vlastitoga koreografskog kadra u redovima domaćih plesača. Sva su četiri komada nastala isključivo uz dobru volju i rad plesača u njihovo slobodno vrijeme, posljedica čega je i apsolutna sloboda izbora glazbe, scene i oblikovanja kostima.

Večer je otvorila minijatura Marka Boldina What if..., komad prepun futurističkih elemenata u scenografiji i kostimografiji te brze izmjene plesnih sekvencija, gdje on pokušava pobjeći od klasične baletne mekoće i pronaći novi plesni izraz. Mogli bismo to nazvati vizualnim baletom bez mnogo dramaturgije, čiju ljepotu ostvaruje čist i jasan pokret koji izrasta sam iz sebe.

Druga minijatura, Bez prtljage Deane Gobac, bila je već jasan pokazatelj zavidne koreografske zrelosti spomenutih umjetnika. Iskoristivši vrhunsku tehničku spremnost plesača i istodobno se poigravši najklasičnijim baletnihm formama, a sve na podlogu izvrsne rock glazbe (Billy Holliday, Psihomodo Pop, AC/DC) Deana se na trenutak podsmjehnula krutim granicama klasičnoga baleta te drsko se koristeći njegovim prednostima ironično pokazala njegove slabosti i pritom čitavoj minijaturi dala veseo i duhovit izraz. Autorica vrlo sigurno barata koreografsim štivom zbog čega joj i uspijeva da inače vješto smišljeno i vođeno zbivanje djeluje toliko duhovito i samo prividno lagano za izvedbu.

Drugi dio večeri započeo je koreografijom Staše Zurovca Please wake me up/Molim te, probudi me, gdje se autor bavi vezom zbilje i snova koji su ponekad toliko jaki da nam utječu na život te se i granica između briše. Pokušamo li to izravno prenijeli u plesni izraz, nailazimo na s jedne strane lomljenu plesnu ekspresiju nasuprot kontroliranu kolažu sekvencija. Staša se upravo nevjerojatno poigrava kompozicijama koje časovito mijenja, a splet figura koncentriran je oko golog stola i četiri stolice te plesača koji brzom izmjenom položaja tih elemenata tkaju zanimljivo plesno štivo. Kako zbog nedostatka plesnog kadra u tri minijature plešu i sami autori, mogli smo i u ovoj vidjeti sada već vrlo zrela plesača impresivnoga plesnog izraza i tehnike — Stašu Zurovca kao nositelja jedine muške uloge.

Ono što se čitave večeri slutilo bila je želja mladih autora da u svom traganju koriste neku novu plesnu naraciju te je smjeste u nove odnose. Osim što se to traganje jasno vidjelo i u izboru glazbe i scenografije, začudno je svakako vidjeti klasične baletne umjetnike kako plešu na rock glazbu, kako govore novim jezikom i pritom koreografski vrlo dobro razmišljaju. U tom svom traganju najdalje je otišla Barbara Živković, čija je plesna minijatura bila i finale večeri. Autorica je u središte zbivanja stavila žensko tijelo, te je analizirala odnos samog subjekta prema tijelu te odnos muškog i ženskoga tijela promatrajuću u tim odnosima, kako sama kaže, energiju ženskog tijela, njegovu senzualnost i frustraciju te njegov odnos s muškarcem i vječnu tanku granicu i istodobno fini jaz koji vlada među njima. Podloga je glazba Davora Hercega, pisana posebno za ovu prigodu, gdje su korišteni elementi korzikanske sakralne muzike 16. i 17. stoljeća. Autorica je nastojala i dramaturški uokviriti svoj plesni komad odredivši njegov kraj u trenutku najveće dramaturške napetosti kroz Prasak, kako se i sama koreografija zove, nakon što je kroz kostimografiju izražajnih, svijetlih jakih boja te jednostavan, običnu kretanju blizak pokret maksimalno iscrpla sve situacije u koje smješta žensko biće i čitavu priču dovela do trenutka kada već počinje imaginacija svakog od nas. Prasak nastao rušenjem velike prozirne plohe između muškog i ženskog plesača bio je ujedno i prasak protesta kojim su mladi umjetnici skrenuli pozornost na sebe, na ples i na taman hodnik u kojem se plesna umjetnost u Hrvatskoj zaglavila. No ipak, bilo da je riječ o eksperimentiranju baletom ili traganju za novim izrazom baletnih umjetnika, tijela plesača ostala su mekana i dosljedna svojoj baletnoj tehnici tragajući za nekim novim efortima i ponekad im se samo prividno uspijevajući približiti. Tu priči ipak nije kraj, jer ako i nisu postigli dovoljno moderan izraz, što su svakako nakanili i dosegnuli samo obrise onoga što se naziva koreografiranje, mladim umjetnicima uspjelo je među tvrde zidove nacionalnog nam kazališta dovesti nove umjetnike (Miljenko Bengez — svjetlo, Branka Donassy — kostimi, Nikola Žinić — plakati) te vlastitom energijom i imaginacijom skrenuti pozornost na nepostojanost tla na kojem počiva hrvatski balet i ples. Ne učinimo li svi skupa nešto, mogla bi nam se ova dragocjena građevina polako početi urušavati!

Olivera Međugorac