Pjesnik svjetla

Pjesnik svjetla

U povodu tridesete godišnjice osnutka zbirke hrvatske fotografije, koju je u Fotoklubu Zagreb osnovao njezin tadašnji tajnik Vladko Lozić, Fotoklub Zagreb u suradnji s Maticom hrvatskom i redakcijom »Vijenca« podsjeća na najvažnija djela velikana hrvatske fotografije

Ignjat Habermüller rođen je u Vojvodini. Živio je neko vrijeme u Beogradu, a poslije doseljava u Zagreb. Član je Fotokluba Zagreb od 1933. U klubu potpomaže razvoj mlađih klupskih kolega, čije je vrijeme tek dolazilo.

Međutim, njegova izlagačka karijera započinje već 1926, pa je on jedan od najuspješnijih izlagača druge polovice dvadesetih i prve polovice tridesetih godina. Radove objavljuje i u časopisu »Fotorevija«.

U to doba on je kompletan i formiran autor koji će svojim radovima mnogo utjecati na razvoj klupskih kolega i hrvatske fotografije uopće, kao i na nastanak i razvoj zagrebačke škole.

Vladko Lozić

U prvoj polovici tridesetih godina umjetnički je u nas najzrelija skupina socijalno orijentiranih fotografa, koju pored Otokara Hrazdire i Toše Dapca predvodi pionir toga smjera Ignjat Habermüller. Vrijeme je to najdublje monetarne krize, koja je zahvatila i svom se snagom obrušila na sve privredne grane. Ali vrijeme je to i fotografa koji će se okrenuti i prema manje lijepim pojavama i problemima svoje okoline, prema sirotinji i svemu što je vezano uz život ljudi iz najnižih društvenih slojeva, otkrivajući ih kao posve angažirane stvaratelje osjetljive na društvene probleme i vrijeme u kojem žive. Djelo Ignjata Habermüllera na najbolji način govori, svjedoči i dokumentira o postojećim društvenim stanjima svoga doba, stvarajući posve nove vrijednosti i odnose u našoj fotografiji. Njegovo okružje činili su vodeći zagrebački fotoamateri, zaslugom kojih je nastala zagrebačka škola fotografije.

Često čitamo kako je autor pjesnik svjetla, koji je uporabom mekocrtača postizao začudne efekte između svjetla i sjene. Njegove slike ne govore o nečem što je bilo nekad, premda je vrijeme na njima ostavilo tragove, kao što ni njihova autora ne isključuju iz kruga osoba koje u svakom trenutku znaju što žele. Ignjat Habermüller ličnost je za sebe. Nema nam potrebe prepričavati njegove radove, ali nam svakako ima smisla njima se veseliti, veseliti se snazi njegova odbacivanja svega nebitnoga i uključivanja u sve ono što obilježuje autentičnost i odnos prema zbilji i rječniku koji je primjeren fotografiji i dokumentima primjerenim mediju blisku svakom iole likovno obrazovanu čovjeku. Upravo tu, čini mi se, leži bit njegove artističke uvjerljivosti, bez suvišnih dodataka, a ipak s dovoljnom količinom simboličkih vrijednosti, koje i obična promatrača pretvaraju u aktivna istraživača i sudionika u stvaranju one iste zbilje za koju se i sam Habermüller odlučio.

Zdenko Kuzmić