Oživljena sjećanja

Julije Petrinović, Djetinjstvo u Vinodolu, Zagreb, 2000.

Uzimajući u ruke ovu slikovnicu za velike, svaki će čitatelj zastati nad imenom autora, s kojim se dosad nije susreo. Očekujući, prema tome, još jednoga mladog pripovjedača koji se književnoj zbilji želi (više ili manje uspješno) predstaviti, a kako drukčije, negoli autobiografskom prozom, ostat će osupnut. Već na prvoj stranici susrest će se s naboranim licem simpatičnoga starčića, s fotografijom pisca u dubokoj starosti, kojeg izdaju jedino velike oči dječaka iz Vinodola.

Možda se tad prisjetimo onog Gospodina Julija koji je u devedeset i prvoj godini, okružen i začaran prirodom rodnog kraja i zatravljen sjećanjima ispripovijedao Mladenu Kušecu sve tajne nimalo obična, a opet tako prepoznatljiva djetinjstva. Slušatelji Hrvatskog radija četiri godine mogli su pratiti priču glavnoga junaka Kušanovih emisija. Mi je imamo ispred sebe, jednostavnu slikovnicu života.

Nazovem li Djetinjstvo u Vinodolu dokumentarističkim opisom djetinjstva, oduzet ću mu važnu dimenziju — osjećajnu dubinu pripovijedanja. Unatoč brojnim detaljima koje Gospodin Julije precizno i plastično (poput vrsna zidara) niže u svojoj priči, njegova stvaralačka snaga ne ide za tim da vjerno iznese faktografiju, nego da stvori pravi Entwicklungsroman i da njime upozori na važnost izgradnje karaktera već u najranijem djetinjstvu. Petrinovićev junak, Marko, tankoćutno je biće u koje pisac unosi najveći dio sebe. U pedeset i tri poglavlja, od kojih bi se svako moglo nazvati jednostavno — crticom, Marko prolazi razvojni put od sićušna dječaka do dvadesetjednogodišnjeg momčića.

Što se na tom putu zbilo? Fizički — jako malo, i ništa. Marko je ostao malen, žgoljav dječačić kojem razne bolesti praćene ratom, bijedom i glađu nisu dopustile da se razvije u kršna momka. Psihički i duhovno Marko je prešao čak i ono što je za dijete nezamislivo (od potucanja dječaka po stranim zemljama u potrazi za šakom pšenice do polaska u više razrede osnovne škole u dvadeset i prvoj godini), a ipak moguće.

Zanimljivost je knjige da je s jednakim užitkom i razumijevanjem mogu čitati generacije devedesetogodišnjih staraca, kao i djeca u osnovnoj školi.

Dječaci će se tu pronaći u brojnim vragolijama i putovat će sa svojim junakom u mašti kroz bujnu, nježnu, a istovremeno tako okrutnu prirodu, gutat će zajedno s njim doživljaje povijesnih junaka, osjećati toplu majčinu ruku na čelu koje izgara u vrućici, oćutjeti bolnu suzu uteklu za sestrom ili bratom koji odlaze od kuće zauvijek.

Čitatelji u poodmaklim godinama sjetnim će pogledom počivati na stranicama, koje ih vraćaju na vremena kada su željno iščekivali očeve — »dobićane« na povratku iz Amerike, kad su i samo odlazili daleko preko mora u potrazi za nekim boljim životom, jednako kao što to danas čine njihovi sinovi i možda unuci.

A oni na međi tih dvaju svjetova, koji su ne tako davno pobjegli iz djetinjeg svijeta, a još su daleko od staračkih reminiscencija, oni koji posjeduju zrelost, položaj i ugled, pronaći će na ovim stranicama povijest slomljenih iluzija i nikad odsanjanih snova, koja se cirkularno ponavlja rušeći ljepotu svakog sretnog djetinjstva.

Različite perspektive spajaju se na kraju u vizuru jednog te istog djetinjstva.

Pišući Djetinjstvo u Vinodolu, kako sam u pogovoru navodi, desetak i više ljeta, unatoč pomalo pretjeranim i naivnim opisima pojedinih pustolovina, posebice one »dobićanina« Makaruna, Gospodin Julije je zadržao svježinu iskaza, ne poskliznuvši se na tlu sentimentalnosti, vjerno oslikavši kraj iz kojeg je ponikao u slikovitim pejzažima te u konturama povijesnih zbivanja.

Svoju jedinu knjigu povjerio je Petrinović dr. Kombolu, koji je u Djetinjstvu u Vinodolu prepoznao crte Entwicklungsromana i izrazio želju da provede korekturu tog zanimljivog djela. Nagla smrt spriječila ga je u tome, a Julijev sin Marko objavio je, evo, danas tu knjigu.

Djetinjstvo u Vinodolu po svojim osnovnim karakteristikama pripada tipu Entwicklungsromana. Završetak je ako ne sretan, a ono u najmanju ruku obećavajući. Marko je prešao put dječarca sklonog simpatičnim dječjim pogreškama, put bolnog odrastanja, kroz razočaranja i suze, sazrijevanje metodom »vlastite kože«, odrekao se veličanstvenih snova koje svaki glavni junak ovakvih romana mora sanjati i stupio u svijet odraslih. Petrinović je pritom pokazao vještinu tkanja priče slijedeći nit vodilju — karakter svog junaka.

Oni koji u ovoj knjizi traže bajku, vesele zgode pustopašnoga djetinjstva, s gorkim okusom ostavit će je nedočitanu.

Oni pak koji smognu snage još jednom se spustiti u traume svoga djetinjstva, pronaći će u ovoj knjizi nagradu za svoj nimalo ugodan izlet — oživljena sjećanja, ponovno izmiješane boje najdubljih tonova tuge i najsvjetlijih nijansi čiste radosti na veličanstvenoj slici djetinjstva.

Nives Mikelić