Osjetljivost za životne mikrologije

Uz izložbu Josipa Diminića

Sada, kada pješčani sat trajanja jedne izložbe pune vrlina broji svoja posljednja zrnca pitamo se o pravdi mehaničkog ulančavanja izložbi ma kakve da one jesu. Sredina u kojoj je svako čudo za dva dana zaboravit će i Diminićevu izložbu koja je imala razloga računati na najdublja i najšira odmjeravanja.

Ali još su svježa sjećanja na prekratku izložbu Koste Angeli Radovanija u istom prostoru — tog obnovitelja hrvatskoga kiparstva kojega je u dobroj mjeri otrgnuo od hereditarnih opterećenja i povijesnih »reminiscencija«. Kao da se jedva čekalo da se samo »ispuni dug«.

Za koga sve to? To nizanje izložbi i ispunjavanje programa bez prave »kulturne politike« koja bi raspoznala važno i manje važno i koja bi, naposljetku, rekla; evo, mi držimo da je ova izložba, ovaj umjetnik i njegovo djelo kulturni i likovni Identitet i umjetnosti i ove sredine i mi ćemo sve učiniti da to kažemo na pravom mjestu i u ukusnoj mjeri. Ali tko je taj!?

Eto, pred djelom jednoga umjetnika razmišljanja me neprimjereno odvode u posve druge račune i promišljanja o »provinciji Hrvatskoj« i »epicentru Istre«, o jednom De Karini, Vuličeviću ili Diminiću; o umjetničkom »regionalizmu« Hrvatske i »univerzalizmu« Istre. Razmišljam tako i o Mediteranskom kiparskom simpoziju koji ponajviše leži na grbači Josipa Diminića premda ne treba podcijeniti i one koji su odigrali svoju javnu funkciju na uzoriti način (gradonačelnici, župani, vijećnici i sl.) hrvajući se do dana današnjega s političkim mažoretkinjama i »pragmatičarima« ili ministrima u zatvoru koji su u toj galeriji na otvorenom i u plodovima tridesetogodišnjeg međunarodnoga okupljanja vidjeli samo ledinu podobnu za golf igrališta!? A koliko je dobrih ideja, rješenja, inicijativa zatučeno još u kolijevci a koja nisu imala sreću ovako ustrajnog i predanog zagovorništva.

U povodu svoje retrospektive mislimo o umjetniku i čovjeku koji je pronašao mjeru između svoje javne i intimne naravi, između umjetnika za sebe i za nas — o onome koji je spojio i doveo u ravnotežu svoj javni i svoj stvaralački svijet. Ispunjena života, zadovoljan i potpun, za njega je sve drugo bila smrtnost i gubitak smisla. To je čovjek koji je čuvao i njegovao mjeru svoje obzirnosti, uljudnosti, koji je pun poštovanja za različito i drukčije, za malo i veliko, važno i nevažno pa i za ono što mu u umjetničkom smislu nije bilo »do pete«. Govorimo o čovjeku s osjetljivošću za životne mikrologije koji je i beznačajnostima darivao osjećaj važnosti i dostojanstvo svojevrsnoga poetskog gigantizma.

Cijeli je njegov rad i opus životna konfiguracija a ne puki zbir djela. To je i mjesto na kojem se duh i oblik raspoznaju bilo da je riječ o organičkom perfekcionizmu ili o rustičnoj žeđi živina koje, iako izranjene vatrom, nisu izgubile pitomost svoje naravi. Plodno poistovjećujući stvarno i prosanjano, sve ga se doticalo; etnos, oblici, zemlja, nebo, sunce, svjetlost, Istra, život... On stoga nije samo kipar ili slikar; on je moderni fenomenolog koji usađuje osjećaj važnosti i najmalešnijoj stvari. On je onaj koji širi i bogati oblikovne i jezične suvrstice svijeta. On je primjer znatiželje jedne mladosti Bića koje nikada nije izgubilo dar djetinjstva i začuđenosti svijetom.

I na kraju pred izložbom koja je događaj u zbiljskom značenju tvrdnje, teško se pomiriti kliznim mehanizmom svojevrsne »trake« koja već pomalo misli na drugu izložbu. Dojam je da smo se sreli sa svijetom oblika koji je sposoban živjeti svugdje i da smo zapravo sreli jednog od vodećih europskih umjetnika. Ali što se može; navike su navike! Svi su ovdje ravnopravni, i živjela jednakost svega i svačega. Tu nema diskriminacije. Zadnje mazalo kao i antologijska, retrospektivna ili monografska izložba! Sve je stvar konstelacija, navike i običaja, rasporeda zvona i zvonara, »baba« i »stričeva«. A ništa nije tako živahno kao moć zaborava u Hrvata. Poslije svečane ceremonije koga briga za sutrašnju sudbinu istoga.

Srećom, umjetnik o tome ne ovisi niti svoju sudbinu vezuje uz limenu glazbu. On svoje tihe kantate i laude pjeva cijelim svojim bićem dajući pticama ljudske osobine. (Tu su na dobitku ljudi.) On pripada rijetkoj i pitomoj vrsti hrvatskih ljudi koji su uložili sve u svoju misiju i koji se nisu imali vremena baviti stvarima izvan svakog interesa duha. A umjetnik? Bez obzira što se preko njegova imena i značenja ne može lako prijeći, on ostaje, kako bi kazao Degas — slavan i nepoznat!

Ive Šimat Banov