Oduševljenje srednjoeuropskim duhom

Oduševljenje srednjoeuropskim duhom

Konceret Hrvatskog baroknog ansambla, crkva Santa Maria in Aracoeli, Rim, 18. ožujka 2000.

Hrvatski barokni ansambl održao je 18. ožujka koncert u crkvi Santa Maria in Aracoeli, smještenoj u samom središtu Rima, iza monumentalnoga Oltara domovine. Na programu su bile skladbe Ivana Lukačića, Vinka Jelića i Gabriela Uspera. Uz moralnu potporu Ministarstva kulture RH (hvalu zaslužuje Seadeta Midžić), imao sam čast predložiti program i ansambl za ovu rijetku prigodu, za ciklus koncerata što ih je rimski Trogiranin Nenad Veselić organizirao pod zajedničkim nazivnikom Musiche d'Europa. Ciklus u koji je uklopljen nastup zagrebačkog ansambla ugostio je glazbu i glazbenike iz »srednjoistočnih zemalja Europe«, i to četiriju zemalja katoličke vjeroispovijedi (Hrvatske, Poljske, Slovačke i Mađarske) i četiriju ortodoksnih (Makedonije, Srbije, Crne Gore, Rumunjske). »Glazbenički ekumenizam« nije bez razloga impostiran upravo u svetu godinu. Ostaje ipak dvojbeno imaju li ekumenski i politički razlozi stvarno uporište u manifestaciji glazbene supstancije.

Prije samoga koncerta pred prilično brojnim publikom (koju je dobrim dijelom animirala hrvatska zajednica u Rimu) održao sam kraće uvodno predavanje o hrvatskoj glazbi 17. stoljeća. Dijelovi koncerta snimljeni su za potrebe dokumentarnoga filma o Ivanu Lukačiću, što ga priprema privatna šibenska firma Digital zoom. Hrvatskom baroknom ansamblu, osnovanu prije nekoliko mjeseci, to je bio prvi nastup izvan zemlje. Ansambl je nastupio u sastavu: Laura Vadjon i Miljenko Puljić violine, Tamara Felbinger, sopran, Renata Pokupić, mezzosopran, Stjepan Franetović, tenor, Berislav Puškarić, bas, Tin Mršić, gamba, te dirigent Saša Britvić uz čembalo. Glazba iz Lukačićevih Sacrae cantiones, duhovni koncerti iz Jelićevih Parnassia militia i dvije Usperove instrumentalne skladbe, sva ta hrvatska glazba također je, vjerujem, doživjela vrlo rijetku prigodu da bude predstavljena inozemnoj publici. A mladi su zagrebački glazbenici muzicirali doista nadahnuto, osobito se dojmila suvremena praizvedba sonate a 3 Gabriela Uspera, sjajna maniristička minijatura. Violinisti Laura Vadjon i Miljenko Puljić pitali su me nakon koncerta ima li još što sačuvanih instrumentalnih skladbi Gabriela Uspera. Malo, nažalost, cijela je starija hrvatska glazba ionako tek torzo. Kako uostalom povjerovati da je Lukačić skladao samo jednu jedinu skladateljsku zbirku, što bi bilo potpuno izvan svih onodobnih uzanci!?

Izbor Lukačićevih skladbi gradirao je od monodijskoga moteta Cantabo Domino do prekrasne Quam pulchra es, svojevrsne sinteze tečevina prima i seconda prattica. Kada znamo da je Lukačić 1614. i 1615. boravio u Rimu, tada možemo zamisliti da je neke od kasnije tiskanih moteta iskušavao na izvedbama i u rimskim crkvama, možda upravo u Santa Maria in Aracoeli.

Jelićevi moteti pripadaju drukčijoj, srednjoeuropskoj tradiciji komornih duhovnih koncerata, a odlikuju se melodijskom jasnoćom i komunikativnošću. Međutim, pravo su iznenađenje bile dvije kraće skladbe Gabriela Uspera, nećaka slavnijega Francesca Uspera. Gabriel je bio aktivan u Veneciji na početku 17. stoljeća, njegovu zbirku manirističkih madrigala iz 1623. imali smo prigodu praizvedbeno čuti prije nekoliko godina na Varaždinskim baroknim večerima.

Reakcija publike bila je u rasponu od iskrenoga oduševljenja sjajnim muziciranjem mladih glazbenika do neskrivena iznenađenja. Kao da se unaprijed očekivalo da bi hrvatska glazba imala zvučati kao neko drugo lice europskoga baroka, kao neka druga Europa, da ne kažem istočna. Naprotiv, Lukačićeva, Jelićeva i Usperova duhovna glazba na latinskom jeziku pokazala je posve europski zajednički nazivnik, upravo srodnost s talijanskim i srednjoeuropskim kulturnim krugom.

Za vrijeme koncerta imao sam osjećaj da vraćamo stari dug. Jer, u doba baroka, pa i ranije, hrvatski skladatelji nisu imali nikakve mogućnosti tiskati svoje skladbe u domovini, u Hrvatskoj sve do prvih desetljeća 19. st. nisu postojale specijalizirane tiskare muzikalija. Lukačić, Jelić, Usper, kao i toliki drugi prije i poslije njih, bili su jednostavno prisiljeni svoje skladateljske opuse objavljivati u Veneciji, Rimu, Beču, Strasbourgu, i to najčešće u nemilosrdnoj umjetničkoj, ali i tržišnoj konkurenciji. Dobra strana te nepovoljne situacije danas nam je, nažalost, sasvim jasna: objavljivati opuse u uglednih tiskara značilo je imati osiguranu distribuciju, značilo je biti aktivno uključen u suvremenu glazbenu scenu.

Tako su Lukačićevi moteti, Jelićevi duhovni koncerti i instrumentalne skladbe Gabriela Uspera već u svoje doba, na početku 17. stoljeća, bili sastavnim dijelom europskoga baroka. Koncertom Hrvatskoga baroknog ansambla te su skladbe vraćene u kontekst kojemu su oduvijek pripadale, u kontekst hrvatske i europske glazbene kulture.

Ennio Stipčević