Odanost minimalizmu

Ivan Picelj, Radovi na papiru, galerija Cuenca, Ulm, ožujak-travanj 2000.

U Ulmu, u galeriji Cuenca koju vodi Carlos Ramirez, izložba Radovi na papiru ulmškoj publici nudi dvadeset crteža i grafika Ivana Picelja, doajena hrvatske apstrakcije, našega slikara, crtača, grafičara i oblikovatelja svjetske reputacije, kojemu je, primjerice, prošle godine francuska vlada dodijelila odlikovanje officier des Arts et Lettres, kojega već 1956. Michel Seuphor uvršćuje u svoj Rječnik apstraktne umjetnosti, koji je u Hazanovu Dictionnaire de l' Art Moderne et Contemporain zastupljen trima reproduciranim djelima, o kojemu su pisali pisci poput Abrahama A. Molesa, Gilla Dorflesa i Raula-Jeana Moulina.

Recimo odmah i to da izložba u Ulmu, gradu u kojem je djelovala Visoka škola za oblikovanje, ima posebno značenje jer se Bauhaus pojavljuje kao snažno ishodište u duhovnoj supstanciji EXATA 51, pa tako i Piceljeva apstraktnog rukopisa.

Svaka Piceljeva izložba, pa i ova ulmška, koju čine crteži i grafike nastali unatrag nekoliko godina, dokaz je kontinuiteta njegove radne energije, autentičnosti orijentacije i čvrstoće idejnog i oblikovnog uvjerenja koje je prihvatio još u doba aktivnosti EXATA 51 i za trajanja Novih tendencija. Svoju orijentaciju od tada sustavno proširuje, redovito u dosluhu s duhom vremena u kojemu stvara, verificirajući tako staru istinu da autentičan umjetnik može — i ne mijenjajući radikalno temeljnu liniju stvaralaštva, paradigmu ni matricu — ostajati svjež i zanimljiv.

Osim konstruktivističke, Picelj je nastavljač i one minimalističke linije u hrvatskoj umjetnosti koju odlikuje meditativan odnos prema materijalu na kojem je ostvaren zapis i prema materijalima kojima je zapis postignut. U tu tradiciju suvereno utjelovljuje prepoznatljivu profinjenost, i to sustavno — iz desetljeća u desetljeće, iz faze u fazu, iz motiva u motiv.

Na crtežima pokazanim u Cuenci Picelj, autor koji je — uzdajući se isključivo u promišljenost, strogost, red, čistoću i diciplinu mišljenja — odavno odustao od slučajnog i spontanog, organski razrađuje i produbljuje neka vlastita neoplastička iskustva, navlastito ona koja se tiču redukcije oblika na krucijalne geometrijske elemente, pri čemu dalje razvija jezik savršena geometrijskog reda s imanentnim univerzalnim plastičkim značenjem. Programiranom permutacijom geometrijskih likova, nastalih intrigantnom organizacijom plohe na sve svježije načine, ostvaruje unutarnju ravnotežu i kompozicijsku dinamiku crteža i nastavlja razvijati jezik savršena geometrijskog reda s imanentnim univerzalnim plastičkim značenjima. Svodeći oblike na geometrijske elemente, sa sitnim pomacima tih čestica i malim promjenama ritma njihove permutacije, stvara intrigantne optičke efekte, dinamiku optičke igre, različite međuodnose, a nerijetko i otvoreno sučeljavanje i napetost između vibrantnih oblika. Sve to postiže igrom negdje rjeđe, a drugdje gušće postavljenih crnih pravokutnih likova, međusobno odijeljenih finom bijelom crtom.

Na ovim crtežima Picelj odustaje od ekspresivna i estetskog učinka boje, od kromatski raskošnih i intenzivnih polja znakovitih za njegov dosadašnji rad i uopće ne računa s ekspresivnim i estetskim učinkom boje. Pretpostavlja joj zasićenu šrafaturu grafita, gusto izvučenu mrežu linija, ostvarenu unakrsnim, dijagonalnim potezima grafitne punte u brzoj i slobodnoj gesti, ne samo zato što je otkrio ljepotu grafita nego i stoga kako bi jedinstvena organizacija plohe postala nositeljem autonomna i autoregulirajućeg značenja djela i kako bi se receptorova pozornost jače usredotočila na samo strukturalno organiziranje crteža. I sjenjčenjem izveden crtež snažno aktivira receptorov senzorski aparat jer površina postaje čistim vizualnim fenomenom velike izražajne moći.

Smisao ovih crteža sveudilj je utemeljen u mentalnoj figuri repetitivnosti i multiplikacije, ali Picelj je sada još ekonomičniji i precizniji crtač. Minimalnim zahvatima on — sada programiranom permutacijom oblika, još intrigantnijom i složenijom podjelom plohe na nove načine, »drobi površinu na kvadratične i pravokutne sastavnice i ostvaruje unutarnju ravnotežu, ali suptilnom permutacijom stvorenih geometrijskih likova postiže i kompozicijsku dinamiku«.

Ovi su crteži primjeri posvemašnje redukcije likovnih elemenata i sredstava, fine i utišane ekspresije materijala te značenja bjeline u izričaju. U novoj askezi Picelj je svoje uratke sveo samo na tamnu plohu i na tanku bijelu liniju koja odvaja crne ili sive kvadrate il pravokutnike. Te tanke razdjeljne bjeline na crtežu stvaraju i titrajuće linije i pridaju mu dodatnu vibrantnost, dinamiku.

Dok crta, Picelja ne zanima nikakva asocijativnost, nego je njegov crtež autoreferencijalan uradak, metajezik. Zanima ga crtež kao autohtono, samo po sebi dostatno likovno polje, kao poligon za senzibilizaciju tog polja i za ispitivanje ekspresivnih mogućnosti i ljepote grafita, njegove konstitutivne uloge i mogućnosti za postizavanje strukturnih i pikturalnih vrijednosti.

I na grafičkim listovima Picelj razvija fenomen nazočan na crtežima, ali tu dodaje studiju boje, analizu tonskog registra osnovnih boja, njima imanentnih struktura i međuodnosa. I tu pomoću sužena broja geometrijskih elemenata, multiplikacijom temeljne plastičke jedinice — kvadrata kao čiste apstraktne forme — i uporabom osnovnih boja uspješno ostvaruje različitost u istome. Sve to postiže asketski strogom i po jedinstvenom geometrijskom načelu — varijacijama na temu dvaju obojenih polja postavljenih jedno iznad drugog — podjelom plohe na dva simetrična i uravnotežena kvadrata, pri čemu je jedan opet podijeljen na manji, a drugi ne veći broj pravokutnika, stvarajući plohe čistih otvorenih boja — crvene, zelene, žute, modre — uvijek obrubljene crnim rubom.

Površina prvih četiriju listova sastoji se od dvaju kvadrata koji se potom dijele na trećine, svaki put obojene komplementarnim bojama: žuto-plavo, plavo-žuto, crveno-zeleno i zeleno-crveno. Na preostala četiri lista površina je identično kvadrirana, ali je cijeli donji kvadrat ostvaren u osnovnoj boji, a gornji se dijeli na dva, tri, četiri ili pet polja. To je zapravo sustav varijacija sličan određenim glazbenim formama.

I sa sredstvima niske ekspresivnosti i iz tišine govora minimalizma Picelj ne samo da uspijeva dati iskaz o umjetnosti, nego i ostvariti kontemplativnu, sakralnu atmosferu i očitovati gotovo terapeutski pogled na svijet.

Picelj je dosljedno, ali uvijek uvjerljivo i zanimljivo ispunjavao svoje zadaće. Upravo je ganutljivo koliko je u njegovu radu strogosti, u naoko jednostavnim plastičkim problemima životnosti i snage, profinjenosti i poetičnosti, u njegovim monokromatskim varijacijama optičke uznemirenosti. Očigledno je da se do takva redukcionizma mogao uspeti samo zreo umjetnik životno zaokupljen svojom umjetnošću.

Ivica Župan