Od sveudiljne uljudbe do sveopće amnezije

Od sveudiljne uljudbe do sveopće amnezije

Kao što je govorio Krleža: »Ljudska je glupost mračna snaga pod nama koju ljudi nisu svladali, ali koju će nadvladati ipak, izvan svake sumnje, a u tome i leži značenje ljudskog napretka i stepen pojedinih civilizacija, koji stoji u obrnutom omjeru sa stepenom ljudske gluposti«.

Jedna od odlika primitivizma i malograđanskog snobizma je pozivati se na osobnu građansku uljudbu, a istovremeno vrijeđati druge, pogotovo kad je riječ u neiznalaženju valjanih odgovora na posve određena pitanja i probleme. Tako će se u potrazi za istinom stanoviti N. F. (49), član akademsko-intelektualne skupine »Nebo«, u svojim patetično-epskim randićalijama, gotovo donkihotski neuspješno uhvatiti u koštac s čitavim mnoštvom misaonih dokoličara, kritičara prosječne vrste i manjkavih karaktera, no zaboravljajući pri tome, dakako, što mu oštro zamjeram, povijesno gledano i sijaset žutih, zelenih i crvenih vragova i jalnuških diletanata, koji mu u njegovom turobnom svijetu općenitosti naprosto izmiču izvan svake kontrole. A općenitost je, kao što reče jedan pisac, banalna, a time i nemoralna, jer njome se od javnosti nastoje prikriti osobni strahovi i neznanja, baš kao što je to opisao glasoviti Adolf Loos u Die potemkinische Stadt, toj aluziji na lažne gradove — laži i obmane kojom se iluzionističkim smicalicama i nametljivim fasadama nastojao stvoriti privid bogatstva i blagostanja. Ali čemu ugađati lošem ukusu stanara, pita se Loos, koji uživaju pri pomisli da im fasada pruža iluziju feudalne raskoši?

Da, čemu oportuno šutjeti ili se blagoglagoljivo, pod krinkom nekakvog kvaziakademizma, ulagivati gangsterizmu i bahatom duhu novopećenih bogataša, koji su se usudili drznuti i svojim nakaradnim tvorevinama trajno zagaditi prepoznatljive ambijente hrvatskih gradova i ruralnih cjelina, a sve upravo u službi stvaranja kičenog privida blagostanja propalog režima i pod budnim okom nadležnih institucija? Čemu šutjeti nad zločinom koji je počinjen nad Dinamovim stadionom i usprkos službenog rješenja kojim se 1985. »stadion Dinamo, sportsko-rekreacioni park Svetice-Dinamo omeđen Maksimirskom cestom... stavlja pod preventivnu zaštitu Zakona o zaštiti spomenika kulture... i dok traje zaštita radnje u prostoru i na objektu... koje mogu prouzročiti promjene u prostoru i vremenu i na objektu ili narušiti njihov integritet ne mogu se poduzimati bez odobrenja«? A jedan od i danas moćnih ljudi hrvatskog sporta, spektakularno izjavljuje: »Ruševne tribine u Maksimiru nisu nikakav kulturni spomenik i ne treba ih obnavljati«! Da, čemu šutjeti o bespravno izgrađenoj Poglavarovoj grobnici i njenim autorima, krivotvorenom Oltaru domovine, tužnoj sudbini secesijskog zdanja Nacionalne i sveučilišne knjižnice, ili natječajnim prevarama za Muzej suvremene umjetnosti i Trga domovinske zahvalnosti? Konačno, čemu šutjeti i o skandaloznom projektu za novu crkvu u Aljmašu? Ta upravo su ove tvorevine u službi politike služile za bešćutno i transparentno iskazivanje jednog svjetonazora, određenih ideoloških ciljeva i njihovog konačnog ispunjenja.

Na takvu šutnju i na takve oportune diskurse upakirane pod »građansku uljudbu« redakcija časopisa »Čovjek i prostor« nije niti mogla, niti htjela pristati. Zaboravlja se da je već 1984. u istom časopisu bila pokrenuta rubrika slična onoj spornoj Komisije za prelijepo, koja je ipak, ruku na srce samo povod, a ne uzrok uljudbarskih čistki na arhitektonskoj sceni — pometanje tragova rekli bi.

Tako, te davne 1984. B. S. pod naslovom »Barbarska nadogradnja« piše o »zbrci najnevjerojatnijih nesporazuma zagrebačke arhitekture« kojoj se »može dodati i dogradnja hotela Jadran u Vlaškoj ulici« kome su dograđene »barbarski interpretirane dvije etaže«. Izvjesni T. O. piše: »Krug banalnosti je zatvoren...«. Dok će K. R. pišući o kući u Bosanskoj 66 konstatirati da su »već davnih tridesetih godina ovog stoljeća neki filozofi ustvrdili da je ravan krov arhitektonski izraz primitivnih i zaostalih etničkih skupina...«, također komentirajući i cik-cak izlomljenu fasadu jedne Iličke novogradnje »uobičajenom tipologijom fasada ugrađenih kuća u glavnoj zagrebačkoj ulici«. Dakako sve je popraćeno i bogatim slikovnim prilozima. Još i danas mnogi će taj broj ČIP-a nazivati i »crnim brojem«. No u sveopćoj uljudbarskoj amneziji zaboravlja se i da je samo jednom u povijesti redakcija ČIP-a naprasno prekinula s radom, i to ne tako davne 1991. kada je njen tadašnji glavni urednik uza svu »uljudbu« zaboravio, uz dužno poštovanje prava na vlastiti izbor, i na neke temeljne građanske dužnosti, te je već nakon drugog broja otišao put podnoge u Beč.

Također se zaboravlja da je građanska uljudba, na koju su se mnogi kritičari KZP-a pozivali i kojom su se služili poput jeftine ambalaže, ušutkana slučajem »Cvjetnog trga«. Šutnju je prekinula upravo Komisija za prelijepo, analizirajući dotičnu izgradnju na primjeren način, kako to ona i zaslužuje, jer u konkretnom slučaju tzv. Vila tajkunara niti nije riječ o arhitekturi i urbanizmu, barem ne u onom značenju koje imaju već tisućama godina, te time niti ne zaslužuju ozbiljniju kritiku, osim one koju im je nedavno izrekao ministar Božo Kovačević, a to je rušenje. O pravom stanju hrvatske gradogradnje najbolje svjedoči nedavno objavljen popis 525 bespravno sagrađenih objekata samo u gradu Zagrebu. Doduše, javnost je danas putem medija upoznata uglavnom s onim tvorevinama stambene namjene, no ne zaboravimo niti one ritualno-sakralnog karaktera, a još više razne poslovno-trgovačke objekte, tzv. centri i galerije, čiji nam investitori bahato, poput oglodane kosti dobacuju: »Ni u čemu ne idemo ispod zapadnih standarda«. Istina je, iako poimence ne spominjani mnogi autori ovih nedjela prepoznali su sebe i svoj rad u stručnim analizama KZP-a. No istovremeno oni koji su se okomili na rad komisije u sveopćoj amneziji koja polako poprima karakter epidemije, zaboravljaju da se je već sama vlast grubo narugala svojim građanima i poreznim obveznicima osnovavši Komisiju za prelijepo koja će, kao što umrli Poglavar reče »za šaku škuda« svojim dodvorništvom, i oportunizmom godinama uz »odlučno/možda« pred ovim problemom čvrsto držati zatvorene oči.

Stati u obranu ovih tvorevina i njihovih kreatora jednako je dvojbeno kao i prikrivanje njihovih stvarnih naručitelja i legalizatora. Za to postoji samo jedna ozbiljna riječ. Naime, kao što se za zločine počinjene u ratu koristi sasvim određeni termin ratnih zločina, u privredi privrednog kriminala, tako i u ovom slučaju možemo reći da je počinjen zločin nad hrvatskom arhitekturom, urbanizmom i graditeljskom baštinom i kao takvog moramo ga i tretirati. Jer ipak moramo se složiti da na kraju iza svega ipak stoje sasvim određeni ljudi i njihova djela.

Zagreb, 26. travanj 2000.