Od stoljeća devetoga

Mirjana Matijević Sokol — Vladimir Sokol, Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira, Zagreb — Milano, Studia Croatica i Hefti, 1999.

Hrvatska povijest u doba narodnih vladara uvijek je imala posebno mjesto u hrvatskoj historiografiji pa svaka nova rasprava o toj temi izaziva velik interes znanstvenih krugova. Nažalost, posljednjih godina nisu nađeni novi izvori koji bi unaprijedili naše poznavanje tog vremena pa znanstvenicima preostaje ponovno preispitivanje već poznatih izvora novim metodama, koje bi mogle donijeti nove rezultate. Posljednjih je desetljeća postalo jasno da je interdisciplinarni rad nužnost bez koje je nemoguće očekivati bilo kakve nove rezultate, osobito kada je riječ o spomenutom povijesnom razdoblju. I ova knjiga primjer je takvog interdisciplinarnog pristupa koji je ostvaren spajanjem rezultata povijesnih i arheoloških istraživanja.

Važnost kneza Branimira kao političke osobe odavno je poznata, ali u ovoj knjižici autori spajaju njegovu političku ulogu s kulturnim dosezima njegove države na temelju svoje ispravne tvrdnje da su kulturni procesi neodvojivi od političkih, pa ih zato treba zajedno i promatrati. Tako promatrano pitanje položaja i značenja kneza Branimira pokazuje da se saznanja iz kulturne i povijesne prošlosti Hrvata onoga doba međusobno lijepo nadopunjuju. Karolinška renesansa, koja je na ovim prostorima imala odraz u bogatoj sakralnoj arhitekturi toga doba, pokazuje da je Hrvatska tada bila pod snažnim utjecajem zapadnoeuropske kulture i da su Hrvati već bili prihvatili zapadnoeuropsku varijantu kršćanstva, bez obzira na činjenicu da Crkva još nije bila podijeljena. Kulturni utjecaj Zapada posljedica je političkih odnosa koje je učvrstio papin čin blagoslova kneza Branimira i njegova naroda u bazilici sv. Petra 879, čime je Branimirova država dobila svojevrsno međunarodno priznanje i zacrtala svoju zapadnoeuropsku orijentaciju.

Koliko su rezultati arheologije važni u istraživanju ranosrednjovjekovne povijesti, autori pokazuju na primjeru Nina i njegove okolice. Arheološka istraživanja koja su tamo provedena svjedoče o gustoj naseljenosti tog kraja u Branimirovo doba, što potvrđuje pretpostavke o Ninu kao važnu ranosrednjovjekovnom gradu. U sklopu osvrta na Nin kao jedno od središta Branimirove države autori spominju i starohrvatski rod Jamometa, iznoseći stav da su Jamometi jedan od dokaza da su Hrvati tada živjeli i u Panoniji, čime padaju u vodu teorije da su u sjevernoj Hrvatskoj istodobno živjeli anonimni panonski Slaveni. Autori se osvrću i na granice Branimirove države te na temelju geografije Alfreda Velikog dokazuju da se Branimirova zemlja prostirala od Dalmacije na sjever do Bugara, Dunava, Drave i puste zemlje.

Na temelju niza elemenata u knjizi se iznose dokazi koji potvrđuju da je Branimirova država bila snažna. Pored papinskih pisama koja dokazuju Branimirov snažan međunarodni položaj, tu je čak pet latinskih natpisa na dijelovima crkvenoga namještaja sa zapisanim Branimirovim imenom, a sliku Branimirove države nadopunjuje i bogat nakit nađen na raznim arheološkim lokalitetima. Materijalni dokazi iz Branimirova doba uglavnom potječu iz grobnih nalaza karakterističnih za kršćanstvo koje je tada već snažno pustilo korijene među Hrvatima. Među nalazima najbrojniji je ženski nakit koji ukazuje na estetske i modne dosege hrvatskoga društva tog vremena.

Autori su ovom knjigom dali koristan prinos hrvatskoj historiografiji. Proučavanje prostorne rasprostranjenosti ranosrednjovjekovnih hrvatskih rodova dobar je put za utvrđivanje tadašnjih etničkih odnosa, ali kao i uvijek sve izvore iz toga razdoblja treba vrlo pažljivo analizirati. Autori su, svakako, uspjeli pokazati bogatstvo Branimirove države i procvat koji je Hrvatska u njegovo doba doživjela, a njihove postavke nov su pristup tom povijesnom razdoblju i otvaraju nove mogućnosti rasprave.

Robert Skenderović