Očuvanje splitskog pazara

Očuvanjesplitskog pazara

Emile Bertaux, tragično rano preminuli povjesničar umjetnosti, našao se na putu iz Venecije u Atenu i Konstantinopolis s francuskom znanstvenom ekspedicijom potkraj 19. stoljeća u Splitu. Pronicava zapažanja o tamošnjim spomenicima registrirao je u velebnom djelu L'art medievale dans l'Italie méridionale (1904) kojim je odredio putove istraživanja južnotalijanske umjetnosti do danas. No, za svoju prijateljicu u Parizu napisao je poseban esej — o splitskom pazaru koji ga je šarenilom zagorskih i otočkih odjeća, vrevom, zvukom, a i mirisom životinja očito impresionirao koliko i Mali hram, kupola Careva mauzoleja, mramorna propovjedaonica katedrale...

Koncem našeg stoljeća, drugi veliki povjesničar arhitekture, Cesare de Seta, putuje u Split da bi za Corriere della sera opisao Palaču (objavljeno nedavno u knjizi Le cittŕ verso Duemilla). Tiberije je, povukavši se na Capri (26. A. D.), gradio na svom otoku vile za različita godišnja doba. U splitskoj Palači svakomu od njih namijenjen je različit kvadrant, veli de Seta uspoređujući »zajedničku vitruvijansku matricu« Tiberijevih i Dioklecijanovih građevina. Grad koji se razvio uokolo Palače vidi kao dalmatinsku Veneciju, a uistinu splitskim nalazi prostor gradske tržnice koja je do danas ostala intimamente medievale. »Zaustavljam se pred jednim bankom — nastavlja — gdje mi prodavač nudi rabljenu jaketu i maleni kazališni dvogled s madreperlom: nudim mu pet dolara. Dade mi ga, složi jaketu i odlazi. Njegova trgovina za danas je zaključena«.

Gotovo identičan opis daje i rock-ikona Brian Eno u svom dnevniku (A Year With Swollen Appendices, 1996). Opisuju redove uskih banaka na kojima se prodaje ono što se sinoć ubralo, ono što je nama presjek lokalne poljoprivrede (gotovo endemskoga karaktera s obzirom na napredovanje izgradnje) koja definitivno uzmiče pred uvoznom robom: kiseli kupus iz sinjskih Glavica, mladi krumpir iz čiovskih Slatina, špinjača iz Perkovića, poneka litra mlijeka iz Dugopolja, girlande luka i kapule — sve, veli de Seta — kao iz nekih srednjovjekovnih jaslica. No, u čudovitom trgovačkom promiskuitetu kojim se spaja mediteransko i orijentalno, neposredno uz šparoge, jabuke, karanfile, pancetu i sir, nalaze se banci na kojima se prodaju dijelovi za popravak bojlera i štednjaka, rabljene cipele i šeširi, rebatinke, sunčane naočale, najbizarniji suveniri, pilići i grdelini.

Gledan okom urbanista, splitski pazar ostao je do danas ledina pred istočnim zidom Dioklecijanove palače, tržnica s betonskim bancima pod orijaškim krošnjama platana, neuređena površina u čijem je središtu dominikanski samostan, nekoć glasovit, a unakažen građevinskim preinakama između dva rata i u bombardiranjima 1942. i 1944. godine. Nije stoga čudno što grad cijelo stoljeće traži bolja rješenja. Zelen se trebala prodavati na Pisturi ili Marmontovoj, a kruh na starom mjestu, valjda zato jer se pekara sve do Drugoga rata nalazila prislonjena na istočni zid Palače. U posljednjih desetak godina, konačno, radi se ozbiljnije na pripremanju novog programa kojim bi Split dobio — zagrebački Dolac: dvoetažnu tržnicu proviđenu svim sanitarnim potrepštinama, hladnjačama, prostor utrostručenoga kapaciteta s reguliranim automobilskim pristupima i parkiralištima. Umjesto današnjih šest tisuća urbanisti zamišljaju na istom prostoru osamnaest tisuća četvornih metara.

Promatrao sam prije tri godine kako iz Palače odlazi posljednji stolar, da svoj prostor u Ulici majstora Jurja prepusti kafiću poznate lokalne manekenke. Drugih zanatlija u povijesnoj jezgri malo se još tko može sjetiti, a njihova djelatnost trebala je biti od grada subvencionirana. Pazar, kao i povijesna gradska ribarnica uz Marmontovu ulicu, trebaju nastaviti postojanje kao elementarni atributi splitske povijesne jezgre jednako važni kao vijećnica, kao katedrala, Riva. Ne velim da Pazar treba prepustiti današnjoj samoregulaciji, ali treba odustati od ideja njegova proširenja i steriliziranja. Treba odustati od zamisli da tu bude glavna tržnica umnogostručenog grada koji danas seže do Jadra i Žrnovnice. Kao što bi svaka splitska ili trogirska romanička kuća, živa osam stotina godina, bila uništena u svojoj građevinskoj supstanciji ukoliko bi u njihovoj obnovi slijedili suvremene propise građenja — bitnijom primjenom današnjih standarda skladištenja i trgovanja splitski pazar i ribarnica izgubili bi svoju fizionomiju.

Simbiotski odnos između nje i Palače treba samo podcrtati programiranjem nove skale djelatnosti koje bi se na istom prostoru trebale odvijati iza podne, kada se prodavači povuku. Nasuprot pretpostavki predlagača programa »nove tržnice«, po kojima bi ona trebala postati čvrst i fiksiran prostor (dakako, maksimalno higijeniziran), treba težiti da čitav prostor postane funkcionalno elastičan, da se u istom danu može transformirati poput dubrovačke Gundulićeve poljane ili rimskog Campo dei fiori... Dakako, današnja poduzetnička fantazija u stanju je tu smisliti najvjerojatnije samo grozd kafića, poput onoga kojima je izvrsno obnovljeni kupališni sklop na Bačvicama trajno paraliziran, što ovdje treba spriječiti. Tržnica (ne uz povijesnu jezgru nego u njoj) treba biti za one koji će dolaziti kupovati pješice. Isto načelo trebalo bi pogotovo vrijediti za ribarnicu. Za Pazar to znači prije svega imperativno preoblikovanje dominikanskog samostana kojemu bi se moglo obnoviti dio izvornog izgleda. Na njegovu bi se obodu u tom slučaju oblikovali kvalitetniji sadržaji, sposobni da produže dan na tom u popodnevnim satima posve neuglednu prostoru.

U konzervatorskim smjernicama za program »nove glavne gradske tržnice« treba reći samo da nema uklanjanja postojećeg zelenila i ukapanja novih »skladišnih i trgovačkih sadržaja«. Nije, dakle, bitno označiti zone potencijalnih arheoloških lokaliteta (uvijek isti mamac!), premda se pod Hrvojevom ulicom mogu očekivati ostaci prijedioklecijanovskoga hrama, tragovi gradskih fortifikacija, a na površini nekadašnjih nadbiskupskih i samostanskih vrtova možda još koje iznenađenje.

Treba shvatiti da je prostor uz istočni i sjeverni zid Palače dio istoga sanitarnog zelenila koje čini cjelinu s morem pred njom. Modernu tržnicu treba projektirati za nove dijelove grada, gdje će njezino oblikovanje biti i mnogo ekonomičnije. U svakom slučaju, program poboljšica na postojećem mjestu nudi mogućnost da povijesna jezgra donekle uspostavi neku kontrolu nad vlastitim funkcijama, čime će pomoći i umnogostručenom Splitu da konačno prepozna vlastite međe i vlastitu decentričnost.

Joško Belamarić