Nemoćnik u festivalu

Ovogodišnji se pomak možda pokaže ključnim u konačnom ustrojavanju jednog novog, pravog festivala koji bi nadišao okvire lokalne smotre i postao pravo okupljalište hrvatskog kazališnog svijeta i ogledno mjesto različitih estetika, koncepcija i pristupa kazalištu

Kad se deseti (jubilarni, reklo bi se) Marulićevi dani, festival hrvatske dramske riječi, budu jednog dana promatrali iz neke druge (vremenske) perspektive onda bi se lako moglo pokazati da se ključni događaj možda svih dosadašnjih festivala dogodio četvrtoga festivalskog dana, u ponoć, na velikoj sceni HNK pred polupraznim gledalištem. Tada je u sklopu natjecateljskog programa izvedena predstava Kamernoga teatra 55 iz Sarajeva Dubrovački kantuni, zapravo plesna produkcija na glazbu Đ ele Jusića i u koreografiji i režiji Edine Papo.

Ruku na srce, nije riječ o senzacionalnoj izvedbi koja nudi nešto novo niti bi ona mogla imati mjesta u programu bilo kojeg festivala koji želi biti dramskim, nego o prilično konvencionalnoj ali dobro napravljenoj plesnoj predstavi. Međutim, ova predstava — koja se zahvaljujući izborniku Ozrenu Prohiću našla u programu — kao revolucionarni bi presedan mogla imati dugoročne posljedice po koncepciju festivala. Zbog nje je u podnaslov manifestacije, uz ono festival hrvatske drame, dodana i zgodna fraza i autorskog kazališta, koja otvara prostore izborniku za više od puke selekcije djela nastalih isključivo po domaćem dramskom tekstu, što je bilo strogo festivalsko pravilo svih ovih godina.

Jer, ako su u vrijeme osnivanja manifestacije, u razdoblju rata i formiranja nove države i vremena kad je promocija domaće drame bila nužna, Marulićevi dani i imali razloga držati se isključivo domaćeg teksta, već nakon dva ili tri festivala pokazalo se da je upravo slijepo inzistiranje kazališnog festivala na domaćem piscu ne dvosjekli, kako se govorilo, već vrlo tupi mač. Međutim, i od tuposti festival može stradati. Stoga se ne može reći da je i jedan od ovih deset festivala bio kvalitetom ujednačen i držao vodu u svojim koncepcijama. Izbornici su se mijenjali, ali su rupe uvijek ostajale, iz jednostavnog razloga što ni puno jače scenske kulture od hrvatske ne mogu napraviti jaki festival isključivo od predstava nastalih po domaćem tekstu. A u Hrvatskoj, uz to, i dalje zjapi rupa na mjestu gdje bi trebao biti veliki kazališni festival, istinski festival nacionalnog kazališta.

Zato se ovogodišnji pomak možda pokaže ključnim u konačnom ustrojavanju jednog novog, pravog festivala koji bi nadišao okvire lokalne smotre i postao pravo okupljalište hrvatskog kazališnog svijeta i ogledno mjesto različitih estetika, koncepcija i pristupa kazalištu. A u takvom bi se kontekstu i te kako našlo mjesta i za promoviranje domaće drame, štoviše cijela bi joj nova situacija sigurno bila bitno stimulativnija od seoskih smotri. Ovakvi pozivi iz novina do prije su se nekoliko godina držali upravo bogohulnima, rušili su čak hrvatsku samobitnost i ne mogu se prisjetiti što sve ne, a potpisnik ovih redaka koji dobrih šest godina gudi jedno te isto, više je puta prozivan kao netko tko doslovno ubija hrvatsku dramu, pače, čak i nacionalno kazalište.

Deseti festival, osim ovog otplesanog ekscesa, nije se ni po čemu razlikovao od ostalih. I ovaj put je selektor bio netko koga ne treba optuživati za osrednji izbor sa svega nekoliko kvalitetnih naslova. I Ozren Prohić, kao i njegovi prethodnici, bio je samo glasnik koji nosi loše vijesti i ne može mu se prigovoriti da je bilo što kvalitetno previdio. Jednostavno, nema toga genijalca koji bi od ponude temeljene na domaćem tekstu složio kvalitetan festival od 11 predstava, čak ni u ovoj godini kad je s ponosom isticano kako je ponuda iznosila čak 35 naslova. Tko je pažljivo pratio događanja u hrvatskoj produkciji znao je i prije festivala što je što, i koga treba gledati, a koga izbjegavati. Bobo Jelčić i Nataša Rajković sa svojim posljednjim projektom Grad u gradu (ZeKaeM), Alma Mahler Maje Gregl i Ivice Boban (Teatar &TD), Marlene Dietrich Ksenije Prohaske i Ivana Lea Leme (splitski HNK) i Kajin i Abel (Trpimir Jurkić) u režiji Želimira Oreškovića (splitsko Gradsko kazalište mladih).

Posebno je zanimljiva bila i reakcija publike na Menzelovog Nemoćnika u pameti, nepretencioznu ali dojmljivo realiziranu i odigranu komediju zagrebačke Komedije, u kojoj su petnaestominutne ovacije Kvrgiću i ostalim glumcima mnogi protumačili kao poruku i komentar splitske publike na repertoar koji gledaju u vlastitoj nacionalnoj kući. Što se ostatka festivala tiče, kad se već potpisnika pita, moglo se i bez njega! Ipak, reklo bi se u odjavnoj televizijskoj špici, sudjelovali su i drugi...

Sama uvertira ove je godine bila uzbudljivija od festivala, ogovaralo se, lajalo, pa čak i grizlo, makar i već otupjelim političkim zubima. Žiri se mijenjao iz dana u dan, a čak ni onaj tiskan u festivalskim materijalima nije bio točan, ali su njime, čini se, svi sudionici predfestivalske trakavice bili manje više zadovoljni. Pobunu je izazvao upravo pokušaj da se u koncepciji napravi pomak i da festival malo proširi svoj fokus. Zasmetala je i bogohulna pomisao ženskog dijela ove prijelazne festivalske uprave koju su činili Mani Gotovac i Rade Perković da o predstavama odlučuju oni koji bi za to trebali biti najkompetentniji i najmanje umočeni u sve klanske borbe omiljenog nam glumišta — kritičari.

Kako su u Upravi festivala sjedile kruške i jabuke sasvim je logično da je ishod festivala na kraju teško, ako ne nemoguće i zbrojiti. Ishod — osim gorkog okusa pive i duhanskog dima zaostalog od okruglih stolova i noći u kazališnom bifeu Talog — ipak ostavlja ponešto nade da će se od sljedeće godine smotra pretvoriti u festival najboljeg u hrvatskom kazalištu, možda s ponekom stranom predstavom, tek da vidimo gdje nam je mjesto u kontekstu onoga što se zbiva izvan naših malih kazališnih klanova, cehova i neprincipijelnih koalicija. U imenu bifea Talog možda bi i trebalo biti neke scenske metafore, ali stvari su se pokazale sasvim doslovnima, a sadržaj s dna kace sasvim je nepoetično završio na površini.

Dubrovački kantuni su nam morali odškrinuti neke možda svjetlije perspektive.

Jasen Boko