Nasilništvo kao metoda

Nasilništvo kao metoda

Kao stalni i aktivni suradnik »Čovjeka i prostora« od godine 1963, kao član uredništva 1977-80, kao glavni i odgovorni urednik 1981-82. i 1987-90, te kao voditelj nakladništva i dopredsjednik UHA-e 1995-99. u kojem je razdoblju ČIP uvijek bio prva i najvažnija briga, na nove događaje oko ČIP-a ostajem bez komentara. Tijekom četrdesetpet godina časopis je imao svoju burnu povijest, koja je naravno, i povijest naše arhitekture druge polovice stoljeća. No, tu je arhitekturu ČIP velikim dijelom i sam gradio svojim djelatnim prisustvom u našoj sredini.

O časopisu je, osobito u posljednje vrijeme bilo dosta govora i to prigodom njegova petstotog broja (1996), pa prigodom četrdesetpete obljetnice prošle godine i više je stručnih tekstova ukazivalo na njegovu ključnu ulogu u građenju naše arhitekture, isticalo ga kao »kritičara, kroničara i graditelja našeg prostora«.

Neshvatljiva samovolja, nasilnički i agresivni nastup nove garniture predsjedništva UHA-e, razrješenje legalnog uredništva godinu dana prije isteka njegova mandata, a sve to bez obrazloženja, u dosadašnjem našem arhitektonskom okružju nije još viđeno. Naravno, pričamo o demokraciji upravo kada je ukidamo! A nasilništvo se obično okomljuje baš na istaknute vrijednosti; kao da to postaje i pravilom u našem bezumnom vremenu!

Nezamislivi potez novog predsjedništva UHA-e čin je brutalne destrukcije svih vrijednosti koje je ČIP gotovo pola stoljeća nosio i za koje su se generacije s ljubavlju zalagale. Takav je čin objašnjiv jedino zlim i nemoralnim vremenom koje ruši sve vrijednosti za svoj vlastiti probitak, a ne znajući uspostaviti nove, uspostavlja vladavinu duhovnog i intelektualnog terora.

To je čin kojega se moramo bojati! No, takav će strah, nadajmo se, i opet biti movens novim nastojanjima, jer stvaralačka je istina uvijek u povijesti uspijevala preživjeti sve anateme.