Narcistički sindrom ljubavi

Narcistički sindrom ljubavi

Tena Štivičić, Nemreš pobjeć od nedjelje, redatelj Tea Gjergjizi, ZKM, 26. travnja

Nova generacija hrvatskih dramatičara, stasala potkraj osamdesetih, među kojima su Asja Srnec Todorović i Ivan Vidić te Pavo Marinković i Mislav Brumec, kojima su prostor otvorili Miro Gavran i Lada Kaštelan, označila je promjene u domaćem dramskom pismu otvarajući nove tematske krugove i motive, istražujući drukčije odnose prostora i vremena, poziciju subjekta, zagovarajući pri tome i drukčiju vrstu (otvorene) dramaturgije. Odbacivši izravan komentar zbilje svoje tekstove uvode u mitske prostore, meta-svjetove u kojima se susreću živi i mrtvi ili pak odgovore na pitanja o našoj suvremenosti traže u recikliranom i parodiranom književnom i kazališnom fundusu od Sofokla do Edgara Allana Poea.

U poslijeratne dramaturgije, koja je uglavnom u »polemičnom odnosu s aktualnim vremenom«, sve do one što odbija njezin izravan komentar vrlo je malo dramskih djela intimističkoga karaktera koja bi se usredotočila na običnu ljubavnu priču. Prozna i dramska književnost posebno anglosaksonska, a osobito film, već su odavna apsolvirali ljubavnu priču u različitim oblicima od sladunjavih, romantičnih djelca, preko mučnih prizora iz bračnog života u kojima je npr. Bergman bio pravi majstor do mračnih intimnih priča u kojima muškarac i žena na putu otkrivanja ljubavi i nježnosti kroče poljima koja su nekoć pripadala prostoru izopačenog (vidi roman Sudar J. G. Ballarda, drame Sarah Kane, Brucknerov Gorki Mjesec).

Usprkos golemoj produkciji ljubavnih priča svih vrsta naša je, osobito dramska književnost, od te teme bježala kao vrag od tamjana. Upravo zato, ali i ne samo zato, jedan od prvih tekstova mlade autorice Tene ŠtivičićNemreš pobjeć od nedjelje, koji na zanimljiv način promatra intimu dvoje mladih ljudi, hvale je vrijedno osvježenje u suvremenoj dramskoj književnosti. Tena Štivičić studentica je dramaturgije četvrte godine Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu i ovo je njezin treći tekst. Drama Na samrti prema motivima istoimene Krležine novele i četiri epizode za televizijsku seriju Tko se sjeća Aleka jošobjavljene su u časopisu »Teatar&teorija«. Nemreš pobjeć od nedjelje, njezin treći tekst, već je doživio provjeru na radiju, gdje ga je režirao Mislav Brečić, a 26. travnja praizveden u Zagrebačkom kazalištu mladih kao diplomski ispit studentice režije Tee Gjergjizi.

U drami On i Ona u monološkoj formi ispovijedi i povremenim dijaloškim sukobima pričaju kroniku svoje ljubavi iliti o tome kako su se zaljubili, a zatim jedno drugom počeli ići na živce. Ona je katastrofičarka koja se ne osjeća dobro ni u svom duhu ni u svom tijelu, sklona filozofskom lamentiranju tipa »isfuraš se tak da ti je gušt u tome da ideš, a da ne dođeš«, povremeno opterećena imperativom zdrava života kojim nas bombardiraju razni ženski časopisi. On je flegmatik koji se odviše ne opterećuje pitanjma što je smisao života, »jer imaš tak neke svoje užitke, par dobrih ljudi, ženu i posvetiš se tome, ne znam, potpuno«. Dva pogleda na istu priču i podijeljeno nezadovoljstvo pokidanih emocionalnih niti i nesigurne budućnosti ono je što nude gledatelju. On pak u toj nesigurnoj priči sudjeluje kao dobrodošao neupućen stranac kojemu je lakše istresti dušu i prodati svoju verziju sebe i drugog. Što čini nezadovoljnim junake Tene Štivičić? On bi u Klub, njoj je tamo gomila besmislenih ljudi, ona bi zdravi život, jogging, biopeciva i makrobiotiku, njemu je od toga muka, njoj idu na živce njegovi prijatelji, njemu dakako njezine prijateljice, on njoj prigovara da se zapustila, a ona traži više potvrda njegove ljubavi itd., itd... Ispod gomile sličnih neznatnosti kriju se strahovi, čežnja za drugim koji je najednom postao tako dalek, zbunjenost vlastitim bićem koje usprkos neprestanu propitivanju ne može pronaći uporište i smjer, nelagoda zbog loše zbilje. Piši kao što živiš stil je autoričina pisma što u kazalište uvodi govor svakodnevice koji kao i u predstavama Bobe Jelčića i Nataše Rajković ispovijedi junaka čini istinolikijima. No autoričina namjera usprkos govoru ulice sigurno nije bila stvoriti scenski realizam, ne u drami u kojoj na vješt način spaja različite razine prostorne i vremenske realnosti.

Mlada diplomantica režije Tea Gjergjizi možda je pretpostavljala da će joj s tekstom kolegice s dramaturgije koji oslikava njoj blizak osjećaj svijeta biti lakše i jednostavnije primijeniti ono što su je naučili o režiji na Akademiji. Ali s onim što izgleda jednostavno treba biti oprezan. Scenski realizam i ilustrativno podcrtavanje situacija sigurno su lakši, ali ne i pravi put koji bi predočio unutarnju dinamiku teksta što se ostvaruje u monološko-dijaloškoj strukturi i pretapanju fikcije i stvarnosti. Glumci, studenti zagrebačke Akademije Anita Matić i Damir Orlić u tako postavljenim scenskim zadanostima priklanjali su se odveć naglašenoj psihologizaciji, usredotočujući se na istinitost osjećaja kojem je subjektivnost postala ciljem po sebi, gubeći tako usput i olako prilike za ironijske i autoironijske komentare što ih je autorica vješto upisala u svoja lica i strukturu teksta. Zaboravljajući često na tijelo koje je, dok se duh upinjao u potrebi predočavanja »gledaj kako osjećam« ostajalo kruto, zapreteno i reducirano na doista malen, stereotipan raspon gesta, zaboravljali su da tek fini sklop tijela i riječi može razbuktati maštu gledatelja, na što ovaj tekst svojom strukturom nužno računa. Sve te nesporazume i u režiji i u glumi iznjedrio je, čini se, nedostatak kazališnog iskustva, tekst Tene Štivičić, zanimljive strukture i šarmantan u nepretencioznoj obradi u našoj dramskoj književnosti zapostavljene teme, čeka neko sretnije i vještije uprizorenje.

I, za kraj, koliko god se u prvom čitanju Tenina drama učinila kao obična ljubavna priča našega podneblja u kojoj dvoje mladih ljudi traga za osobnošću i prekinutim nitima bliskosti u ponavljanju gradiva priča me likovima izgubljenih uporišta upozorila na sindrom poimanja ljubavi današnjih ne samo mladih generacija. Ni u jednoj se epohi nije više govorilo o ljubavi, niti je ona bila manje zahtjevna. Pojam ljubavi gleda se kroz prizmu tržišne razmjene, a logična posljedica prisnosti kao razmjenskog odnosa jest dosada. Samoobuzeti smo sobom, a ta samoobuzetost sobom paradoksalno sprečava zadovoljenje vlastitih potreba; ona čini da osoba u trenutku dosezanja cilja ili vezivanja za drugu osobu osjeća »kako to nije ono što sam htjela/htio«. Odnosi su iscrpljeni jer se više nema što reći. I tekst, čini mi se, otkriva taj narcistički sindrom ljubavi ali i veličinu dosade modernog čovjeka, njegovu odvratnost spram svakodnevnog života, nepostojanje ciljeva i snažnih poticaja koji su sposobni zaposliti naše snove. No možda sam ja sada pretencioznija nego što je to autorica svojim tekstom željela biti.

Dubravka Ostović