Najlošiji koncert u povijesti

Najlošiji koncert u povijesti

Uskrsni koncert Zagrebačke filharmonije, Gustav Mahler, Druga simfonija u c-molu za sole, zbor i orkestar — Uskrsnuće, Natalija Schendl-Ušakova, sopran; Dunja Vejzović, alt; Akademski zbor Ivan Goran Kovačić; Georg Schmoehe, dirigent, KD Lisinski, 20. travnja 2000.

Ovogodišnji Uskrsni koncert Zagrebačke filharmonije bit će zapamćen kao vjerojatno najlošiji koncert ikada održan u povijesti respektabilne glazbene kuće. No, treba se nadati da će biti zapamćen i kao prekretnica, nulta točka koja je obilježila početak novoga razdoblja orkestra nakon višegodišnje, više ili manje prosječne razine djelovanja, koja je, uz postupni rast nemara, neodgovornosti i indiferentnosti prema instituciji, i dovela do ovakva koncerta. Ono što smo čuli te večeri ne pripada uobičajenim sadržajima glazbenih kritika ili osvrta, ali je bilo stvarno uspješno u nečem drugom. Mahlerova Druga simfonija do kraja je rastvorila i otvorila temu Zagrebačke filharmonije, a to je tema mnogo širih razmjera koja zahtijeva odgovarajući auditorij, odnosno njegovu konačnu reakciju. Jer, do sada su, shvaćajući ozbiljnost situacije u kojoj se ZF nalazi, na brojne dobronamjerne kritike reagirali jedino članovi orkestra, a njima su, zbog reda stvari, one bile najmanje upućene. I upravo je to posvemašnje nepostojanje svake stvarne hijerarhije reda i vrijednosti rezultiralo izvedbom koju ne možemo okarakterizirati samo kao slabu, indisponiranu, manje uspješnu ili neuspješnu. Zagrebačka filharmonija zvučala je poput amaterskog ili školskog orkestra koji je za svečani koncert poželio napraviti nešto posebno, izabravši posebno djelo i za tu prigodu pozvavši pojačanja, profesionalne glazbenike i neke zvijezde. No, s obzirom da je uzbuđenje bilo preveliko, neznanje, nesigurnost i trema urotili su se, ali svi zajedno ipak su nekako došli do kraja. Publika (kojoj je sve to, tobože bilo namijenjeno), tolerantna i već pomalo naviknuta na njihovu stvarnu razinu, prihvatila je i ovaj posebni dar svog orkestra, i tako je sve uspješno završilo. Iako kritika, pa i ona glazbena, podrazumijeva najveću ozbiljnost i odgovornost, što znači i oštrinu i otvorenost, ovakva neslana šala ni u kakvu se kontekstu ne bi smjela odnositi na ovaj ansambl, odnosno kuću. Ali, nije riječ ni o šali, ni o slučaju, nego o posljednjem zvonu za uzbunu. A to zvono odnosi se na šefa-dirigenta, bez kojega ovaj orkestar ne može postojati. Vrijeme za rasprave, kritike ili komentare o našem najstarijem, najelitnijem, najvažnijem... orkestru, o nedostatku novca, o načinu biranja šefa-dirigenta ili nezainteresiranosti velikih i pravih dirigenata za ZF odnosno za Zagreb, o hrvatskim mladim nezaposlenim dirigentima..., o lošem i neodgovarajućem ravnatelju ZF... isteklo je. Sve navedeno redovit je i rješiv dio problema svakog orkestra, ali ono što Zagrebačka filharmonija treba, i to brzo, jest ono što je Bečka opera dobila prije stotinjak godina, kada je 1897. godine Gustav Mahler (ovaj isti iz programa) postao njezinim direktorom, odnosno šefom-dirigentom. Znanjem, željom, upornošću i beskompromisnošću, koji su uglavnom bili primani s otporom i negodovanjem (i glazbenika i suradnika i sredine), Mahler je postavio i učvrstio temelje modernog i kvalitetnog orkestra kao postojana i snažna generatora glazbenog života, a njegovih se deset bečkih godina naziva i Zlatnim dobom Bečke opere. Iako smo danas na pragu trećega tisućljeća, i usprkos brojnim i najrazličitijim promjenama, načelo je ipak ostalo isto. To je iskustvo i same Zagrebačke filharmonije iz vremena kada je njome ravnao Lovro von Matačić (1970-1980). Stoga ovaj Uskrsni koncert moramo shvatiti kao početak novog vremena, ali ne samo simbolički nego i stvarno, što je izravni poziv odgovornim i meritornim ljudima (a Zagreb ih ima), koji mogu potaknuti što brži i što kvalitetniji proces angažiranja pravoga šefa-dirigenta. Onakva kakva ovaj orkestar treba i zaslužuje.

Dodi Komanov