Metropola jedne mladosti

Metropola jedne mladosti

Svu su slavu senjske gimnazije pronijeli zapravo njezini učenici. Oni su postali gimnazijsko zvjezdano nebo prolazeći put per aspera ad astra, kroz trnje do zvijezda ili, u verziji senjskoga gimnazijalca i maturanta Silvija Strahimira Kranjčevića, od gnijezda do zvijezda

Svaki grad ima svojih osobitosti, i izvanjskih i unutarnjih, lako uočljivih i manje primjetljivih. Senj nije iznimkom. Jedni izjednačavaju Senj s burom, drugi s uskocima, treći s Nehajem, četvrti s karnevalom itd. Ali ispod toga meteorološko-povijesnoga ponavljanja tekao je, teče i teći će jedan unutarnji život grada što se još kao pradavno naselje ukotvio na dnu drage jednoga gorskoga bmla kad je neka ruka zabola trn u kamen i napravila kružnicu svoga obitavališta. Senia, ili tko zna kako drugačije, a onda od stoljeća sedmoga — Senj. Nije nam ni na kraj pameti da sada prevrćemo stranice stoljećâ, pa i tisućljećâ, ali nam jest želja da u tom potkožnomu krvotoku našega grada dodirnemo onu kucavicu koja se zvala ovako i onako, na jeziku latinskomu i hrvatskomu, usjecajući se i usjekavši se u naše zajedničko i pojedinačno pamćenje pod imenom — senjska gimnazija.

Ako je išta u Senju senjsko, onda je to senjska gimnazija. Jer, kao što znamo, gimnazija nije bila, niti je sada, samo zgrada, klupe i ploča, ili danas, još dodatno, i laboratorij i kompjutor, ali jest knjiga, jest učenik i jest učitelj, i još više — neposredan i neprestan odnos između njih. I taj je odnos, kakav god bio, davao senjskomu srednjemu učilištu poseban pečat, pečat slobodne odluke: uzmi ili ostavi, tertium non datur. Što god odabrao, bio si i dalje poštovan ako si kao čovjek bio častan. Častan obalni radnik, fakin od porta, ili častan obrtnik. Naime, obrtništvo je, uz školane, bilo ona usporedna jednako vrijedna i jaka strana senjske povijesne ulice kojom je pulsirao život. Da spomenem samo detalj. Kroz gotovo četiri stoljeća bilo je na najvećoj cijeni od Cipra do Mletaka poznato senjsko veslo, pouzdan oslonac brodovlju za mirna mora ili oluje. Ali ako nisi krenuo u veslariju kao dugogodišnji simbol senjskoga obrtništva, ako si odabrao, ili su ti roditelji — poput Novakova Tita Dorčića — nametnuli biti gimnazijalcem, značilo je prihvatiti spomenuti odnos kao vlastitu svakidašnjicu sa svim svojim posljedicama, kao nešto čega se ne možeš tako lako otarasiti — nosio u slobodno vrijeme ispiljena drva ili se mazio u sumračje na Nehaju.

Gymnasium je po svome prvotnome značenju vježbalište i hrvalište. Vježbalište srca i uma u najboljoj ljudskoj dobi, u vrijeme kad se pamti i upamti. Plodovi se takva rada ne vide odmah, sudbina je napora u gimnazijsko doba prepuna neizvjesnosti, a prava naplata za uložen trud dolazi tek kasnije. Međutim, gimnazija kao srednje ili, možda bolje, kao središnje učilište u kojemu se stječe zrelost nosi u sebi nevjerojatno snažan potencijal znanja. Zato gimnazija kao stjecalište znanja leži u temeljima svake kulture, pismene kulture ponajprije. I kao kod svake zgrade tako i kod zdanja kulture temelji su to jači što se dublje ukopani. A pravi se temelji zapravo ne vide, ali se i te kako zna da postoje. Tako gimnazija postaje u kulturnoj sredini nešto sasvim obično, doživljava se kao nešto što se samo po sebi razumije, ali se odmah osjeti kad toga nema, jer nema pravoga temelja. Bestemeljnost bujnoga kulturnoga života vrlo se brzo odrazi na površini. Mogli bismo to predočiti i obrnutom jednadžbom: da se stupanj gimnazijske prisutnosti u nekoj sredini vrlo brzo i gotovo nepogrešivo raspoznaje po stupnju razvijenosti ili, ako hoćete, lepršavosti njezine uljudbe. Kulturno bogata sredina ima u pravilu uvijek dobru gimnaziju, ali i — vice versa.

I sada se možemo zapitati: zašto je Senj bio, a, nadam se, i bit će, tako poznat u hrvatskoj kulturnoj i gospodarskoj povijesti. Zato jer je stoljećima imao Školu, Školu s velikim Š, tj. nekoliko učilišta od osnovnoga do maturalnoga, a gotovo stoljeće i pol (od 1806. do 1940) čak i veleučilište (teologiju). Ovamo su se odvajkada slijevali srednjoškolski učenici s područja uokrug sedamdesetak kilometara teritorija i akvatorija, i prije marijaterezijanskih vremena odnosno reformi školstva i poslije toga razdoblja. Ovamo su dolazili javni učitelji, professores, po nagradi ili po kazni, ali u velikoj većini znalci svojih struka. I tako bijaše, uzmemo li u obzir samo hrvatski period, od našega pamtivijeka. Prisjetimo se da je odavde, prije devet stoljeća, odlazila Zvonimirova svita u Bašku da podari benediktinskoj crkvici sv. Lucije ledinu o čemu opat Držiha piše na kamenoj ploči. Biskupu ovoga grada i ove biskupije daje papa Inocent IV. prije sedam stoljeća pravo da može služiti misu na narodnome jeziku. Župnici pak neprestano školujući odgajaju svoje nasljednike. Ovaj grad prije šest stoljeća uređuje odnose svojih građana statutarnim odredbama. S time u svezi školuje se određeni broj pisara i sudaca. U ovaj se grad potkraj 15. stoljeća slijeva nekoliko najpoznatijih meštara nove Gutenbergove crne umjetnosti, da bi zajedno sa svećeničkom inteligencijom tiskali — poput znamenitoga Misala iz 1494. — temeljne knjige teološkoga i obrednoga štiva. U Senju tada djeluje, u svezi s tiskarstvom, nekolicina poznatih tiskarskih majstora što su se okupili oko intelektualne skupine vrsnih svećenika-prevodilaca. Ovdje je čak tiskana prva čakavska knjiga uopće, i to upravo senjskom čakavicom. Kažimo i to da senjska čakavica zastupa tzv. desnu stranu u prvom hrvatskom dvojezičnom rječniku iz 1527. kojim su se služili obrazovani ljudi na tada redovitu pomorskom prometu između Jakina (Ancone) i Senja. A onda, u 17. stoljeću, nastupa razdoblje znanstvenoga i kulturnoga djelovanja Senjanina Pavla Vitezovića, polihistora i poliglota, koji je svoja prva znanja stjecao upravo u školi rodnoga grada. Senj je tada, poput najpoznatijih hrvatskih gradova, imao svoje učilište, zacijelo malo i skromno, ali ipak dovoljno da odškoluje sve one koji su živjeli od pera u ruci (od pisarâ do sudaca), bez obzira ostajali, nakon školovanja, unutar gradskih zidina ili su se, kao Vitezović, uputili na nastavak školovanja isusovcima u Zagreb. Sve je to stvaralo blagotvornu klimu da se krene korak dalje prema osnutku srednjoškolskoga zavoda, odnosno gimnazije u Senju, što se konačno i dogodilo 1725. godine, kada je car Karlo VI. udovoljio molbama senjsko-modruškoga biskupa Nikole Pohmajevića. Naime, količina kulturnoga biserja što sam ga ovdje prethodno nanizao, a to je samo djelić senjskoga bogatstva, nije mogla biti slučajna. Radilo se o kontinuiranu rastu i postojanosti kulturnoga života grada Senja, koji se stalno napajao na školskim vrelima znanja, tražeći, u skladu sa sve većim potrebama, nova, veća i sočnija pojilišta. Jer, trebalo je onda, kao i uvijek, kako Shakespeare reče, da dočekujemo vrijeme onakvi kakvim nas vrijeme treba. A vrijeme što je nadolazilo nije više moglo mimoići visoku razinu kulturnoga i gospodarskoga života u Senju. I gimnazijski se život zavrtio.

Biskup je Nikola Pohmajević povjerio gimnazijsku obuku pavlinima, koji su, uostalom kao i do tada, već gotovo cijelo stoljeće, pošto su došli u Senj na poziv biskupa Ivana Agatića, u svojem samostanu sv. Nikole poučavali školsku mladež. Radilo se zapravo o nastavku uspješnoga pavlinskoga djelovanja, ali sada na višim i od državnoga poglavara priznatim osnovama. Svake se godine povećava gimnazija za jedan razred — od parva preko grammatica, syntaxis, poësis do rhetorica — da bi se nakon šest godina, s rhetoricom, zaokružilo šestorazredno gimnazijsko školovanje. Školskom reformom carice Marije Terezije, znamenitim Načelima uzgoja (Ratio educationis totiusque rei literariae) iz godine 1777, uređeno je školstvo od osnovnoga do najvišega učilišta, pa je tako reformirana i senjska pavlinska gimnazija koja, poput ostalih gimnazija, ima i nadalje četiri gramatička i dva humanistička razreda, ali otada sa sasvim propisanim programom i satnicom. Latinski jezik postaje ne samo najvažniji predmet nego i nastavni jezik, odnosno službeni jezik škole. Koliko je god bilo strogoće u održavanju nastave, toliko se još našlo vremena za izvanškolske aktivnosti, poglavito u uprizorenju starih dramskih tekstova koje su izvodili gimnazijski učenici (što je također pomagalo učenju latinskoga jezika). Podataka o takvim predstavama u Senju nema mnogo, ali zabilježimo barem prvu poznatu o krjeposnoj ženi Genovevi što ju je 1734, dakle prije 266 godina, izvela (u prijevodu s latinskoga) »vrijedna školska mladež u carskoj i kraljevskoj Reda sv. Pavla prvog pustinjaka gimnaziji senjskoj«. To ujedno govori o pripremanju mladeži za određene kulturne djelatnosti u gradu i onda kad napuste školske klupe. Malo pomalo kazališni je i glazbeni život bujao sve više.

To početno, u neku ruku čak idilično pavlinsko školovanje prekidaju reforme novoga cara Josipa II. U želji da provede centralizaciju državne vlasti i germanizaciju carevine, Josip II. propisuje novi način i nova načela školovanja, svoja ratio. Godine 1786. dokida pavlinski red i zatvara njihove škole, uvodi njemački jezik kao državni jezik u sve urede, a onda i u sve škole na štetu latinskoga jezika. Državni činovnici i gimnazijski profesori moraju znati ili naučiti njemački da bi mogli službeno komunicirati s višim instancijama vlasti. Tada gimnaziju uz nekoliko biskupijskih svećenika preuzimaju franjevci i vode je do 1803. godine, tj. do svoga odlaska na Trsat. Da bi utvrdio kako se u carevini provodi njegov školski ustroj, poglavito znanje njemačkoga jezika, Josip II. obilazi mnoga gimnazijska središta u Hrvatskoj, pa tako, čak u tri navrata, posjećuje i Senj.

Tako smo se približili vremenu dolaska Napoleonove vojske na istočnu jadransku obalu, od sjevera preko Dalmacije do Dubrovnika, kada Senj ulazi u sastav Ilirskih provincija.

Francuska je državna uprava obnovila mnoge škole, pa tako i senjsku gimnaziju, nanovo je uspostavila i nautičku školu u Senju, ali je dobrim dijelom promijenila i ustroj. Po principu »koga vlast, toga i jezik«, već se od prvoga razreda uči francuski i talijanski jezik, na tim su jezicima tiskani obrasci gimnazijskih svjedodžbi, a ocjene se upisuju najčešće talijanski. Zbog toga latinski jezik nije u razdoblju francuske vladavine jedini na najistaknutijemu mjestu. Međutim, na sreću, 1806. godine dolazi do otvaranja Biskupskoga teološkoga liceja u senjskome sjemeništu kao zametku visokoškolskoga učilišta. Tu se, osim teoloških predmeta, uči, dakako, latinski, pa i hebrejski, a zatim i staroslavenski jezik.

Kad se ugasila Napoleonova zvijezda, Senj se našao pod vladavinom austrijskoga cara Franje I, a gimnazija, kao i ostale državne ustanove, pod nadzorom njegova savjetnika kneza Metternicha, stvarnoga upravljača Austrije. Školska se nastava iz filozofije, povijesti i zemljopisa zamjenjuje najčešće glazbom, a europski jezici istočnima. Zbog takve se orijentacije gubi interes za gimnazijsko školovanje, pa se u srednjoškolsko učilište upisuje sve manje učenika. Gimnazija polako umire da bi, zajedno s nautičkom školom, konačno 1819. godine bila raspuštena, a gimnazijski učitelji postavljeni za župnike na području senjsko-modruške biskupije. I tu bi bio kraj prvoga, gotovo stoljeće (94 godine) duga razdoblja u životu senjske gimnazije, Pohmajevićeve gimnazije, čiju 275. godišnjicu upravo obilježavamo.

Međutim, duhovni su temelji gimnazijske zgrade ipak izdržali. Na tim temeljima gradio je i sagradio novi biskup Mirko Ožegović ponovno senjsku gimnaziju. Počinjući u materijalnomu smislu ab ovo, biskup je Ožegović, ne čekajući sva formalna rješenja viših vlasti, otvorio o svome trošku 1839. godine prvi gimnazijski razred. Zato je bilo sasvim opravdano što je 1939. obilježena stota obljetnica začetka novoga djelovanja senjske gimnazije. Otvarajući svake godine novi razred, stizala su pomalo i odobrenja vlasti, da bi 1843. godine car i kralj Ferdinand proglasio tu biskupsku ustanovu javnom gimnazijom. Njezin ponovni osnutak bio je pravi pogled u budućnost. A ta je budućnost bila obilježena, unatoč nedaćama, najsadržajnijim djelovanjem senjskoga srednjoškolskoga zavoda. Senjska je gimnazija otada naovamo neprestano rasla i razinom znanja koje se u njoj stjecalo i brojem svojih učenika. Senju počinju, pored obrtnika i trgovaca, davati pečat sve više gimnazijalci, smješteni najprije u jedan, a zatim u dva pa i tri konvikta uz desetke obitelji koje im pružaju stan i hranu. Ali ne treba zaboraviti i to da je gimnazija samim svojim novim postojanjem značila potporu općem domoljubnom zanosu u vrijeme bujanja hrvatskoga narodnoga preporoda, odnosno ilirskoga pokreta kao udarne preporodne snage. Upravo u godini spomenuta careva proglašenja senjske gimnazije javnim učilištem, 1843, Ivan Kukuljević Sakcinski drži svoj znameniti prvi govor na hrvatskomu jeziku u Hrvatskomu saboru. Već 1847. godine Sabor donosi odluku da se hrvatski jezik »uzdigne na razinu službenoga jezika u svim granama uprave unutar Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije«, dakle i u škole. Takav zaključak prihvaća sljedeće 1848. godine novi Hrvatski sabor kad je ustoličen Josip Jelačić za hrvatskoga bana. Ozračje u kojem se sve to odvijalo može ilustrirati činjenica da su nakon ustoličenja saborski prvaci otišli u crkvu sv. Marka »gdje je — kako navodi kroničar — presvietli g. biskup senjski Mirko Ožegović na slavu i diku Boga otca misu na narodnom jeziku odpojio«. Tako je otada put hrvatskomu jeziku bio konačno otvoren i kao nastavnomu jeziku u senjskoj gimnaziji.

Takvim slijedom događaja novo je vrijeme kulturnoga djelovanja dobilo šire i jače temelje. Otada je sve posredno ili neposredno počelo počivati na senjskomu srednjemu učilištu, odnosno na gimnaziji. Ona je postala sol kulturnoga života. Niču kulturno-umjetnička, glazbena i pjevačka društva, broj članova-radnika Matice hrvatske neprestano raste. Knjige, i stručne i beletrističke, popunjavaju gimnazijsku knjižnicu, a prodiru također sve više u senjske domove. U širokim rasponima koji su nam trenutačno pred očima bilo je, in ultima linea, svejedno kako li su se u kojemu vremenskom odsjeku zvali srednjoškolski zavodi i bijahu li mu učitelji redovnici, episkopalni svećenici, svjetovnjaci ili svjetovnjakinje. U Senju su, generalno govoreći, bili ponajbolji, nerijetko s doktoratima, stvarajući blagodatni humus iz kojega su nicale ponajbolje učeničke stabljike. I svu su slavu senjske gimnazije pronijeli zapravo njezini učenici. Oni su postali gimnazijsko zvjezdano nebo prolazeći put per aspera ad astra, kroz trnje do zvijezda ili, u verziji senjskoga gimnazijalca i maturanta Silvija Strahimira Kranjčevića, od gnijezda do zvijezda. To je pravim učiteljima mogla biti i bila je najbolja nagrada. Senju pak zadovoljstvo da se o njemu govorilo s punim poštovanjem. Raspršivali su se i raspršuju se, evo, već 275 godina učenici senjske gimnazije doslovce po čitavome svijetu, noseći u sebi i prenoseći drugima pouzdana gimnazijska znanja. Kao da se neprestano potvrđivala misao Marina Držića napisana u jednomu njegovu dramskomu tekstu: Tko ima, taj dava. Koliko li su puta stavljena ta znanja na kušnju! Ali nikada nisu zatajila. Vjerojatno zato nije poznat slučaj da bi itko zatajio svoje senjsko gimnazijsko školovanje. Upravo obrnuto: već na prvi poziv spustili su se bivši gimnazijalci i gimnazijalke jatimice u Senj osnivajući zacijelo prvi (a valjda i jedini) klub maturanata svoje gimnazije. Jer, po formuli civis seniensis sum, što su je stoljećima izricali senjski građani u najsvečanijm zgodama, senjski su gimnazijalci uvijek mogli dati na znanje i dokazati znanjem da discipuli gymnasii seniensis sunt. Uostalom, Senj i gimnazija bijahu metropolom njihove mladosti. Bijahu to, na sreću, i meni.

Milan Moguš