Mediteranska ležernost

Mediteranska ležernost

Europska kazališna nagrada, Taormina, Italija, travanj 2000.

U Taormini, nadomak živahnoga vulkana Etne, Comitato Taormina Arte u ozračju Europske unije (i danas već uz potporu mnogobrojnih važnih kazališnih ustanova diljem Europe) utemeljio je u prosincu 1986. Europsku kazališnu nagradu s namjerom, kako svojedobno reče Marcellina Oreja, da bude »snažan kontakt i komunikaciju među ljudskim bićima«. Sicilija nije slučajno odabrana kao mjesto susreta kazališnih ljudi — upravo kazalištem ruše se barijere između Sjevera i Juga... Početkom travnja ove godine u taorminskoj Kongresnoj palači uručena je osmi put Europska kazališna nagrada i šesti put Europska nagrada za novu kazališnu stvarnost, o čemu je odlučivao jedanaesteročlani ocjenjivački sud sastavljen od uglednih kritičara, teatrologa i direktora kazališta, a predvođen glumcem Erlandom Josephsonom.

Ovogodišnji je dobitnik te nagrade ruski redatelj Lev Dodin (1944) koji se školovao u Sankt Petersburgu u klasi Borisa Zona, najvjernijega sljedbenika Stanislavskog, što je trajno obilježilo Dodinov kazališni »rukopis«. Iako je režirao u mnogim kazalištima, najvažnija ostvarenja Dodin je postigao s ansamblom Maly Drama Teatr iz Petrograda u kojem od 1984. djeluje kao umjetnički direktor. Veliki uspjeh postigao je i predstavom Dom, čiji kazališni život ove godine puni dva desetljeća. Riječ je o dijelu romana Braća i sestre Fjodora Abramova (čija integralna izvedba traje osam sati, pa je tri sata trajanja predstave Dom donekle prihvatljivo — ipak nakon stanke mogli ste birati mjesto u gledalištu!) čija je radnja smještena u kolhoz, a donosi niz neprilika kroz koje prolaze članovi prisilnoga kućanstva. Razvučeni tempo, lagana izmjena scena, nostalgične pjesme, naznaka velike ruske duše — današnjem je gledatelju to možda pomalo neatraktivno.

Za razliku od Doma, tipične ansambl predstave, Dodinova posljednja režija, djelo Briana Friela Molly Sweeney komorna je drama (tragična priča o slijepoj ženi čije izliječenje dovodi do istinske nevolje: njoj se, naime, svijet ne sviđa...) I dok su se u Domu barem likovi kretali, u Molly gotovo sve vrijeme sjede u pletenim stolcima i prepričavaju vlastite i tuđe impresije. Premda su glumci dobri, dva i pol sata bez stanke (i nakon dodjele svih nagrada) bila je velika kušnja za one najslabije... Uz spomenute dvije predstave bila su i dva razgovora o Dodinovu radu (ukupno trajanje šest sati!), koji su, međutim, uglavnom bili monolozi o susretu govornika s Dodinom.

Dobitnici Europske nagrade za novu kazališnu stvarnost su Theatergroep Hollandia iz Zaandama, Thomas Ostermeier (1968) iz Berlina i Societas Raffaello Sanzio iz Cesene (poznat i posjetiteljima Eurokaza). Nizozemska skupina predvođena svojim utemeljiteljima Johanom Simonsom (koreograf i redatelj) i Paulom Koekom (skladatelj i redatelj) predstavila se dvjema predstavama: Negašenim vapnom, zasnovanim na zapisima Marinusa van der Lubbea, čovjeka koji se pobunio protiv Hitlerove diktature zapalivši berlinski Reichstag, i Glasovima, prema Pasoliniju, uz govor Cora Horkstroetera, direktora Shella.

U prvoj predstavi Fedja van Huet uz pomoć pjevačice Marike Nieuwint prikazuje sve dvojbe nezadovoljnoga radnika, čija je osnovna misao kako valja nešto učiniti. Na vrlo duhovito vođenu okruglom stolu oba su redatelja istaknula vezu između Marinusa i Woyzecka, naznačivši također kako sve njihove predstave teže istodobno lokalnom i globalnom te kako su osmišljene za igranje u svim mogućim prostorima i uvjetima (što su, poput pravih kazalištaraca, vrlo dojmljivo i predočili. Čak i njihovo preuzimanje nagrade bila je prava mala predstava). U predstavi Glasovi Jeroen Willems vještim preobrazbama (lica i glasa) predstavlja vrhunce društvene (mahom ekonomske) moći, ne razdvajajući kriminalca od industrijalca.

Mladi Thomas Ostermeier, nekoć duhovni vođa Barake, a danas Schaubühne am Lehniner Platz, hvaljen je na sva usta zbog promišljena repertoara, pa je s nestrpljenjem očekivana njegova režija predstave Žudnja kontroverzne Sare Kane. Dva para, tjelesno i duhovno potpuno međusobno odvojena, šalju poruke na različitim jezicima (među inima je i »meni ni iz džepa ni u džep«). Nije sasvim sigurno jesu li stigle do gledališta. Treći predstavnici nove kazališne stvarnosti, talijanska grupa nazvana prema čuvenom renesansnom slikaru Raffaellu Sanziju, pokazala je svoju verziju Hamleta (tekst i režija Romeo Castellucci, izvodi Paolo Tonti) nastalu još 1991, »prepunu galame, pucnjave, neonskih cijevi i drugih uznemirujućih audio-vizualnih elemenata (»priča puna buke i bijesa...«) koja se sljedbenicima njihove estetike svidjela, a drugima, dakako, ne.

Europsku kazališnu nagradu u Taormini dobio je 1989. redatelj Peter Brook, pa su sudionike ovogodišnjega kazališnog druženja organizatori odvezli do Kazališta Vittorio Emanuele u Messini na predstavu Odjelo prema priči afričkog autora Cana Thembe i u izvedbi afričkih glumaca. Priča o Philemonu, Matildi i odjelu zasniva se na najintimnijim muško-ženskim odnosima, ispunjena prvobitno ironijom, a potom tugom i okrutnošću. Za mnoge, sasvim neobičan Brook.

Dobitnici posebnih nagrada su BITEF (i Jovan Ćirilov), kao oaza umjetnosti usprkos općoj, pa prema tome i kulturnoj, izolaciji Jugoslavije, te Ibrahim Spahić, predsjednik Međunarodnog centra za mir u Sarajevu koji je održao neprekinutost kazališnog života tijekom godina opsade (svaka sličnost s kontinuitetom hrvatskih kazališnih festivala toga doba posve je slučajna!).

Ovogodišnji boravak u Taormini, za razliku od prethodnih godina, obilovao je ne samo susretima i razgovorima nego i predstavama, što je među sudionicima izazvalo očigledno zadovoljstvo. Možemo ujedno reći da su se talijanski organizatori, uza svu mediteransku ležernost, pokazali sjajnim domaćinima. Eto nas opet dogodine!

Ivan Remeta