Kontra arhaičnom korienskom pravopisu

Kontra arhaičnom korienskom pravopisu

Pismo Slavka Goldsteina u povodu teksta Nataše Bašić Sa svakom vlasti novi pravopis?, Vijenac 160, str. 8

Dragi Mladene,

U listu kojem si glavni urednik (»Vijenac« br. 160 od 20. travnja 2000) na stranici 8 izneseno je nekoliko ružnih uvreda na moj račun, među ostalima i insinuacija da svojim (izdavačkim) postupcima pokazujem da je moj »odnos prema kulturnoj baštini bestidan«. Kako si upravo Ti vrlo aktivno surađivao na nekima od mojih važnijih izdavačkih poslova koji su se bavili »odnosom prema (hrvatskoj) kulturnoj baštini«, molim Te da čitaocima Tvojega lista objasniš da je bestidno knjige i cjelokupnu izdavačku djelatnost bivšeg i sadašnjeg Libera upravo u »Vijencu« nazivati bestidnima.

To se jednako odnosi i na novi pravopisni priručnik Anića i Silića, što ga priprema Novi Liber, a čija je najava toliko ozlojedila autoricu spomenutog članka u »Vijencu«. Višestruki su motivi zbog kojih Novi Liber pokreće izdavanje novog Anić-Silićevog pravopisa (kulturno-politički, izdavačko-komercijalni, stručno-lingvistički, pa i moralni, jer ispravljamo nepravdu nad vrijednim djelom koje je nasilno zagušeno) — ali iznad svega je nastojanje da se prevlada zbunjujuća zbrka koja danas vlada hrvatskim pravopisanjem (o čemu je upravo »Vijenac« nedavno donio vrijedan zbroj članaka). Političkim utjecajem najprije zabranjeni, a onda nametnuti Hrvatski pravopis Babić-Finke-Moguša sa svakim novim izdanjem sve nas više vuče prema arhaičnom korienskom pravopisu, nameće nam pravopisne neprirodnosti, nasilno udaljuje pisanje od realnog izgovora i od suvremenog govornog jezika, te brojnim pravopisnim dvojnostima čini dodatnu zbrku. Zbog toga ga mnogi pisci, novinari, lektori, nastavnici i drugi korisnici većinom ne prihvaćaju, pa se brojni još uvijek služe Anić-Silićevim Pravopisnim priručnikom hrvatskoga ili srpskoga jezika iz 1986. godine (što je konstatirano i u spomenutim člancima u »Vijencu«). Anić i Silić koncepcijski slijede realni izgovor i suvremeni govorni i književni hrvatski jezik; njihov je pravopis prirodan, jednostavan, jasan, a upute daleko sistematičnije i preciznije od Babić-Finka-Moguševih i pravopisni im je rječnik daleko bogatiji, pa prema tome i korisniji u upotrebi. Što je, dakle, izdavački i kulturno primjerenije, nego objaviti novelirano izdanje Anić-Silićeva pravopisa, s nekim nužnim izmjena u razradi, s obogaćenim i ažuriranim rječnikom i uputama, s odgovarajućim hrvatskim naslovom (kojim su i prije dvadeset godina autori naslovili svoje djelo, ali im je argumentom tadašnjih ustavnih odredbi o nazivlju jezika bio nametnut naslov »hrvatski ili srpski«)?

Za razliku od sveukupne dosadašnje prakse, u kojoj su pravopisi bili podložni zabranama i dekretima političkih i državnih foruma, mislim da nam sada nikakvi dekreti nisu poželjni ni potrebni. Kad se u studenome 2000. pojavi novi Anić-Silićev Pravopis hrvatskog jezika (ili Pravopisni priručnik hrvatskoga jezika — o naslovu još nismo odlučili), hrvatska stručna i šira javnost imat će mogućnost slobodnog izbora. Bit će javnih rasprava u medijima, u časopisima, u stručnim institucijama. Možda još mjerodavnije od toga — vrlo brzo će se pokazati kojem se pravopisu priklanja većina korisnika. Sadašnja zbrka prirodno će se raščistiti slobodnim izborom, koji će postati mjerodavan i za škole. Jedan od dva pravopisa ubrzo će postati standardan. Vjerujem da će to biti onaj prirodniji, suvremeniji pravopis, a ne onaj koji nas neprirodno vuče u 19. stoljeće.

Dragi Mladene, vjerujem da prije objavljivanja nisi čitao članak u »Vijencu« o kojem je ovdje riječ, jer da si ga čitao u rukopisu sigurno bi zahtijevao izostavljanje neistina i osobnih uvreda (u kojima mi se čak pripisuju kompleksi na istoj ravni s Vukojevićem, a mislim da Te ne moram uvjeravati kako danas u Hrvatskoj općenito, a u mojem slučaju posebno, jedva da postoji nešto uvredljivije od insinuacije da si bilo u čemu sličan Vici Vukojeviću). Molim Te da umjesto direktnog odgovora na spominjani članak u »Vijencu« objaviš ovo pismo, uz Tvoje objašnjenje na koje Te pozivam u prvome pasusu.

Srdačno Te i prijateljski, kao i uvijek, pozdravlja Tvoj

Slavko Goldstein