Kirijaševa kuća

Kirijaševa kuća

u pučkom slogu

Kirijaš sam, Nikola Sertić, dabome, iz Sertića Poljane, jer sva su naša stara plemenska i graničarska staništa i naselja istoga prezimena. Tako su Bige na Biginoj Poljani, Borići u Borića Selu, Končari u Končarevu kraju, Mirići iz Mirića Štropine. Tako je s Kalemberima, Božanićima, Čorkovima — svi su oni jednog prezimena, stoljećima u svojim klancima, štropinama, uvalama, tavanicama. To su im njihova, da kažem, pralegla, a u seobama trbuhom za kruhom dospjeli su i u najudaljenije zemlje ovog svijeta. Upoznate li, uzmimo, nekog Mirića u Managui, u dalekoj Južnoj Americi, znajte da je podrijetlom iz Mirića Štropine; ili recimo nekog Biga sretnete na širokoj ulici New Yorka, gdje se za dana stječe pola svijeta, budite sigurni da mu je, ako nitko bliži, barem šukundjed živio na Biginoj Poljani. Tako vam je sa svima nama iz ovih krajeva: nismo prvi u selu, ali ni posljednji u svijetu. Ali uvijek negdje jesmo.

Time sam rekao podosta i o sebi i o svojim Sertićima. Ali zbog toga nisam započeo ovu kirijašku priču, da je tako nazovem. Ne bih na to trošio riječi, da me već poduže vremena ne obuzima pomisao: kako ljudi o mnogim stvarima ponešto znaju, ali, kladio bih se, o kirijanju i kirijašima ništa. Ili gotovo ništa. A grehota je ne znati, i svako neznanje se, kadli-tadli, skupo plaća. A kako sam ja, Nikola Sertić, zasigurno zadnji živući kirijaš, i sam bih pogriješio ako ne bih svojim potomcima, kojih ima posvuda u svijetu, od Amerike do Australije i Novog Zelanda, ispričao priču o djedu i pradjedu kirijašu. Cijeli moj radni i tegobni vijek proživio sam kao kirijaš. A zahvaljujući pomalo i nama putnicima u zapregama kirijaškim što smo dan i noć pod žarama nebeskim i po sniježnoj i smrznutoj zemlji putovali za kruhom i soli svagdašnjom da bismo sebe, a i tolike druge prehranili — neki su i za šipkarte zaradili da bi u svijetu, u Americi poglavito, osim za kruh, i za druge dobrote zaradili. Zahvaljujući mome Puntaru i Pramu, o kojima ćete kasnije više čuti, brata sam Iliju u Ameriku otpremio. Živ je još, i živi dobar i neoskudan život, a i mene se katkad sjeti. Jer jadan ti je život koji samo sa suhim kruhom i kakvim prismokom završi. Ako on meni može zahvaliti što je tamo dospio, do groba sam mu bratski zahvalan što mi je tu istinu otkrio. Ne oskudijevam ni u čemu, a radi dobra zdralja kruha sve manje jedem.

Dizao sam se uvijek u ranu zoru, još se ni zvijezde nisu gasile. Dok su drugi ukućani odlazili na polja, za blagom na ispaše, ili u šumu na sječe, moje kirijaško je bilo: upregnuti Puntara i Prama u već dan prije pripremljena kola i uputiti se na put, u kiriju, za plitvičkoga trgovca Isusa sa Jezera, kako smo ga svi zvali; i djeca i starci, a ja mu doista kršteno ime ne znam; i za stokilaša Marka Volaša s Priboja, staroga stočarskog naselja nedaleko od Plitvica. Svi smo mi kapelski i plješevički kirijaši putovali prema Primorju: prema Senju ili Karlobagu, a u ljetno doba i do Zadra i Šibenika. Dovozili smo Primorcima i otočanima plodove svoje planinske zemlje: kupus, krumpir i šljive najviše, te od ljeskovih mladica pletene košare i sepete, a najbolje smo tržili tkane šarenice, krpare i biljce, nisu im bili strani naši meki i dimljeni sirevi. Dovozili smo našim trgovcima uglavnom sol, vino, sušeno grožđe i smokve, kavu i cukar, ili kako naša općinska gospoda govore: šećer. A godišnje u dva navrata, s proljeća i s jeseni bale štofova, finoga platna, a bogami pokoju balu i svile, ako se nađe u zalihi senjskog ili karlobaškog trgovca. A od sve robe najbolju je prođu imala otočka grnčarija: veliki lonci i ćupovi nezamjenjivi za spremanje masla i mekog sira što ga mi zovemo basom. Ali kuće Sertića za basu radije uzimlju drvene kačice. Možda naprosto iz navike, jer naš svijet teško bilo što mijenja u svojim navikama. Ako ne mora, nikad novo ni od provjerenih novotarija, uvijek radije staro i od najstarijeg. Primjerice: pristigao napokon i vodovod do kuće Sertića, ali stari Rakela, moj prvi susjed, ni za živu glavu uvesti ga u kuću. »Dok je Sertića izvora, nikad voda u moja usta iz željeznih cijevi«, rekao je i ne porekao stari Rakela, inače jedan od poznatijih kirijaša u našem kraju. Dok se kirijalo, za njega su se otimali viđeniji trgovci. A sa zadnjim ratom, onim svjetskim, drugim, završila su zapravo i kirijaška vremena. Zauvijek. A kao da je i sve drugo završilo u ovim ne odviše sretnim krajevima. Poslije ovog zadnjeg, prljavog i krvoločnog ratovanja, ništa i nikoga ovdje više nema. Ni psa, ni ovce, ni krave ni bika, a kamoli čuvenih konjskih zaprega, bijelih i crvenih, kad su šume i uvale naše ječale od rike i rzanja. Opustjela su sva naša selišta, poljane i uvale, ne samo Sertića i Bigina poljana. Otpuhalo ih nevrijeme mržnje i rata. Kad se luđaci i slaboumnici dočepaju politike i vlasti, iz njih riknu nakupine vjerske izopačenosti, i tad razumnim i dobrohotnim ljudima nema mjesta među bolesnima. Pošast zavlada, životi nestaju, zemlja okorovi, kuće gore, i sve što je pripadalo ljudima ni zvijerima više ne treba. Zavlada pogansko vrijeme neljudskih strasti i odnosa. A to se ne da objasniti riječima koje smo prije rata naučili i govorili. O tome možemo samo šutjeti. O mržnji ne znamo i ne možemo govoriti. Zato iz ljubavi započinje moja priča, bivšega kirijaša Nikole Sertića, o konju Puntaru, dešnjaku iz najbolje kirijaške zaprege Sertića poljane, o kući, sad već mrtvoj, ratom ubijenoj, a bez koje ni Puntar ni ja ne bismo bili ono što smo bili u mirna, kirijaška vremena.

Moglo bi se reći: Puntar je uginuo ne toliko zbog starosti i onemoćalosti konjske, jer mu je radni vijek izašao, već od ljubavi silne za kućom našom što je pijani vojnici, u doba onoga velikog rata svjetskog, zapališe, onako usput prolazeći Sertić poljanonm. Spasivši vlastite živote, nas petero Sertića, otrpjeli smo taj bol i gubitak naše dobre, stare kuće, za koju i sad, poslije toliko vremena, mogu reći ne samo da smo se u njoj svi u više pokoljenja rađali, nego nas je ona sve i porodila. I sam oždrebljen u njezinu podrumu, othranjen na njezinim jaslama, siguran između njezinih čvrstih zidova — odnjištao je i odrzao njezinu smrt, strmoglavivši se nekom nesrećom, slučajno ili suludom odlukom (o tome sam uvijek izbjegavao razmišljati), u samo središte vatre i ugljevlja polegla između zidova podruma. Za tren je postao buktinja spomenik-kostur na mjestu svog rođenja kojem se uvijek s takvom snagom i žudnjom vraćao s kirijaških putovanja da ga ni jedna zapreka nije mogla zaustaviti i da se ne vrati našoj kući, koju je još s daljine rzanjem pozdravljao.

I sad, dok ovo bilježim na starom, trgovačkom papiru, vidim ga, kao da je tu preda mnom, moj moćni, snažni Puntar, usopljen, blistave tamne kože, pokrivene plavičastim oblačićem pare što je izvirala cijelom površinom površinom zagrijana tijela. Vidim ga, baš kao da se to sad uživo događa, kako pronalazi svoj nemogući, puntarski izlaz, kad pomišljam da izlaza nema ni za Puntara, ni za mene, ni za skupi teret na kolima: do vrha točkova u mulju, budući da su vratničke kiše i cestu potopile, i glibimo sve dublje u smeđu močvaru, i kad sam pomislio: odosmo na tako prljav, smrdljiv i ponižavajući način, kao da nas nikad nije ni bilo u tom jadnom, tegobnom kirijaškom životu... kad Puntar ugrizom Prama u vrat, dešnjaka u zaprezi, jaka, ali olijena i prema svemu ravnodušna konja, potaknu u Pramu žestinu i otpor, zaskoči naglo u propnju, povuče i Prama udesno; tako priljubljeni uzdigoše i povukoše kola uvis koja se za tren nađoše točkovima na tvrdoj podlozi spasonosne ceste. Nisam je dabome vidio, ali sam je dobro osjećao. Pojurismo tako, makar mokri i prljavi, cestom prelivenom zamućenom vodom, spaseni u posljednji trenutak. Lebdimo tako zemljom našom planinskom, osjećam: ponad crnih i srebrnih rječnica, voda jezerskih, nad kružnim tokom šuma kapelskih, prepoznajem ih u tom krilatom letu Puntara i Prama, taj njihov povratak nepoznat kirijaškim povratcima u našem kraju. A kad je Puntar tri puta zarzao, bilo je sigurno da smo na domaku doma i kuće naše.

»Bogo moj, spaseni smo, i vratili smo se opet, toliko puta kad sam pomišljao: kuće naše vidjeti nećemo...«, govorim, podižem ruke uvis, bacajući uzde na znojne Puntarove sapi. To je sve što sam mogao učiniti u znak zahvalnosti Puntaru: osloboditi ga uzda i mojih zapovijedi. Zaslužio je da upravlja našom sudbinom. Mirne sam se duše mogao opružiti po svom starom, ulegnutom sjedištu ponešto smočenom nebeskim pljuskom. I polegao sam u toplu vlagu zica, kako je kirijaševo sjedište nazivano još u austrijska, graničarska vremena. Ako sam Puntaru i Pramu dao slobodu, hod u galopu bez uzda, uzeo sam slobodu i za sebe. Rukama pod glavom, s bocom hvarskoga plavca i komadom ličkog sira pokraj sebe, brojao sam zvijezde na pospanom nebu poslije oluje i kiša. Ponovim naglas: Sve je dobro što se dobro svrši. A budi hvala Bogu, dobro je završilo, opet zahvaljujući mom Puntaru i neobjašnjivoj njegovoj čežnji za povratkom, bolje reći: strastvenoj žudnji za kućom našom na Sertić Poljani. Svaki povratak povećavao je silnu energiju u njegovu tijelu, oči su mu iskrile crvenkastim, radosnim konjskim sjajem, ušima je lovio sve šumove u letu, od rzanja odjekivale su zelene dulibe, ječale šume, a mirne ptice u jatima bi kričale leteći na sve strane. Odazivale bi se krave i bikovi kad bi u našem dolasku začuli zvona s Puntareva ajma, što sam mu ih kupio za njegov peti rođendan. Da, ja sam jedino pamtio i bilježio Puntarev rođendan. Neka mi oproste ljudi i prijatelji (ako sam ih uopće imao), Puntarev dan rođenja bio je dan kad je meni obećan, i ispunjen, dan istinskoga prijateljstva. Ja ne znam, osim godine, dan svoga rođenja. Toliko za vrijednost moje isprike.

Kad bismo napokon stigli našoj kući, obično u predvečerje kad ona blista bjelinom pročelja, on bi, oslobođen kola i raspremljen od orme, još znojan i prašnjav, obletio u galopu nekoliko puta okolo kuće, pozdravljajući je njiskom i razdraganim pogledima, udarajući prednjim kopitama pred podrumskim vratima, znajući da ga unutra čekaju pune jasle i konjozobice, suha prostirka slame, da ću ubrzo i ja stići, s toplom vodom, češagijom i platnenom krpom da bih ga kupao kao veliko dijete koje doista nije podnosilo ni znoj ni prašinu. I bio je moja velika, blistava beba-spasiteljica, moj mudri i nesebični vodič kroz udare nevremena nebeskog i zemaljskog što kirijaške zaprege prati na svakom metru vožnje, jednako i za sunca, i za mjesečine, i za pomrčine. Samo takvih vrlina kirijaški konji mogu izdržati sve poteškoće i udese kirijaškog života u neprekidnu putovanju našim kamenitim i raznovrsnim cestama. O takvim konjima, kao što je bio moj nadasve hrabri i srčani Puntar, ovisilo je: da li će kirijaš ostvariti svoja dva životna cilja; da li će na vrijeme, i bez obzira kakvo je vrijeme, poći od kuće u kiriju i da li će se za vremena vratiti kući. A koje se sve nevolje isprepleću na kirijaškom putovanju prema spomenutim ciljevima, neka otkrije ova priča, kojom ću zacijelo i završiti svoje kratke i skromne bilješke o konju Puntaru i kirijaškoj kući Sertića.

Uoči božićnih praznika, a nekako i uoči samoga rata svjetskog, razumije se: Drugog, morao sam na zahtjev pribojskoga veletrgovca Dragutina Rakovačkog, što prije dovesti robu radi božićnih blagdana. Dva puta zaredom do Senja i natrag, natovaren bačvama vina, vrećama soli, sanducima marmelade, cukra, kave, papra, začina, badema, čak i rogača otočkih, maslina, bogo moj čega li sve nije bilo u mojim prenatovarenim kirijaškim kolima. Za Božić se sve hoće imati, svašta se traži i nitko ne pita koliko košta. To su dani svakojakih đakonija i ludorija. I ta se božićna čarolija ne da ničim zamijeniti, i nikad zaboraviti. Ali nikad zaboraviti ni one iznenadne, sulude udare zimskoga, ćudljiva neba. Dobro kažu: mudro je zaboraviti, ali ljudski je pamtiti: kao taj moj drugi uočibožićni povratak iz kirije. Bogo moj, ne daj da se ni najvećem dušmanu mom tako nešto dogodi! Ali, ako mu se dogodi, neka uza se ima takva konja, prijatelja i vjerna čuvara našeg doma i našeg života, kakav je bio moj konj Puntar, u čiju uspomenu ovo i bilježim:

Taman smo prešli zadnji, senjski uspon Vratnika, dohvatili prvu nizbrdicu prema Žutoj Lokvi, kad od sjevera odjednom nahrupi teški i hladni vjetar. Nebo poče siviti, horizont se suzi, šuma potamni, krošnje zadrhtaše. Začas, neki drugi izgled svijeta, meni nepoznat, iako sam ovim ličko-primorskim surovim granicama prolazio bezbroj puta. Ali takve neočekivane promjene uvijek me toliko iznenade da posve posumnjam u izgled krajolika, u stvarnost prostora koji sam još jučer prošao na putu do Senja grada. Posivješe svi kružni vidikovci. Nehaj kula, vidljiva s ove prijelomne granične crte modruško-senjske županije, kao da se otkinula i otplovila u nebo. Suhi, gusti snijeg, odslika bjelinom sav prostor. Jedva sam mogao vidjeti vrškove ajmova Puntara i Prama. Čuo sam samo kopita i nemirno frktanje njihovih nozdrva. Dobro sam prepoznavao te znakove konjske uzbuđenosti. Blago sam izgovarao njihova imena da ih barem malo primirim. Mi smo se dobro međusobno poznavali, tješili i hrabrili u svim neprilikama naših danonoćnih putovanja, koje je jednostavno bilo teško izbjeći.

Brzo obukoh svoj crni, sukneni aljinac, bez kojeg, štono se kaže, ni u crkvu nisam išao, navukoh janjeću šubaru na glavu, vunene rukavice na ruke, dajući uzdama zapovijed za brzi kas, ako želimo izbjeći pravu mećavu i na vrijeme stići kući. Povratak kući i za lijepa vremena bio je naš veliki, zajednički cilj. Ako se ne probude svi vjetrovi iz velebitskih usjeka i urvina, razmišljao sam, ako se bez većih poteškoća dočepamo puta kroz pitome kapelske šume uz obalu Gornjih Jezera — stići ćemo. Kažem sebi. »Stići ćemo, mili moji...«, tepam naglas njima, ne bi li me i čuli. »Sami smo i nema nikoga tko bi nam pomogao...« Vijavica i strah od pometenosti, studeni i smrzavanja, i od onoga najgoreg: da ne odlutamo u suprotnom smjeru od Sertića Poljane, kuće naše, nego, uzmimo, prema Čorkovoj uvali ili Ljeskovcu Plitvičkom — osjećalo se sve to u pojačanim i ubrzanim udarcima kopita, u žestoku frktanju njihovih nozdrva, u sve gušćoj prašini snijega uzlebdjeloj do visine mojih očiju. Nisam više ni mogao određivati smjer vožnji. I uzde i ruke su popuštale, bez snage i čvrstine. Plovili smo tim mrtvim, bijelim beskrajem, zapazivši tu i tamo kakav crni grm, iskošeno stabalce, oleđene grane krošnje. Sve je sad ovisilo o Puntaru, koji je, unatoč svemu, sve žešće grabio i frktao kao i uvijek kad bi se vraćao Sertića Poljani, svome domu; on jedini nije mogao zalutati. Neko posebno veliko i osjećajno srce, konjska mudrost i ljubav za svoje mjesto rođenja i života — činili su ga odvažnim i nepogrešivim vodičem, u svakom nevremenu i neočekivanom prepadu neba. Njegovo veliko i osjećajno srce, neutaživa žudnja na svim našim kirijaškim putovanjima za domom, zavičajnim pašnjacima, činili su ga uvijek najsigurnijim vodičem i najdragocjenijim suputnikom.

Ne sjećam se koliko dugo i kako smo putovali, i kad je prestala snježna pobuna neba. Na licu i rukama osjetio sam blagu toplinu i jaku sunčevu svjetlost. Možda sam samo malo zadrijemao, a možda i zaspao (ni toga se ne sjećam), kad sam s ruba našeg Sertićeva proplanka, ugledao kuće Sertićeve, našu kuću, jedinu prekrivenu crvenim crijepom; iz dimnjaka se izvijao modri dim, jednako se kočoperio ciglasti pijevac — osjetio sam, kao nikad dotada, što znači imati zavičaj, i kuću svoju, što znači, ako si već kirijaš, imati takva konja i prijatelja kao što je Puntar i suprežnika mirna i odana mu Prama; što znači zapravo na neki način ponovno se roditi i zavoljeti život, makar on i kirijaški bio. Da mi se sasvim ne zamagle oči, a teško je u takvim trenucima vladati takvim malim, a moćnim pojavama — brzo se previjem nad sapi Puntareve i Pramove, poljubim ih, a zatim uspravim na sjedištu, uzveši ponovno uzde u ruke i podviknem: »Hod, hod, mili moji... hod!«

srpnja, 1999.

Čedo Prica