Kako i zašto smo smijenjeni

Kako i zašto smo smijenjeni

U pola stoljeća trajanja časopis »Čovjek i prostor« izborio je jedinstvenu poziciju u okviru pisane hrvatske arhitekture. Bio je i kroničar vremena i kritičar stanja i procesa, a u svojim najboljim dosezima riječju je gradio prostor naše sredine, bilježeći povijest arhitekture druge polovice 20. stoljeća.

Slijedeći izvornu koncepciju časopisa, tako jezgrovito sadržanu u njegovu imenu, naša redakcija svoje trogodišnje uređivanje temeljila je na stavu da je arhitektura par excellence javna djelatnost i da kao takva podliježe javnoj kritici što je osobito došlo do izražaja u rubrici Komisija za prelijepo u kojoj smo, počevši od broja 5/6 1998. kritički progovorili o brojnim crnim točkama zagrebačke arhitekture i urbanizma. Komisija je prva javnost upozorila na tzv. »vile tajkunare«, koje su devastirale podsljemensku zonu, a pod njenom lupom našle su se i ostale »viđenije« sporne gradnje: Maksimirski stadion, zdanje na Iblerovom trgu, nekontrolirana razgradnja Trešnjevke i Vrbika, Konjščinska ulica, Tuđmanova grobnica na Mirogoju.

Pisanje Komisije za prelijepo, koja je s razlogom odabrala formu satire, imalo je snažan i pozitivan odjek u široj javnosti ukazavši na stvarno stanje u izgradnji metropole, dijametralno suprotno od pompoznih lakirovki donedavne vlasti. Kritički odnos koji je razotkrio svu stihijnost, bezidejnost i kaotičnost recentne gradogranje očito je ugrozio interese strukovnog kvaziestablishmenta, koji je do tada neometano u tišini, podalje od očiju javnosti, dijelio unosne poslove.

Uvjeti da imperija uzvrati udarac stekli su se u lipnju 1999. kada je izabrano novo rukovodstvo UHA-e na čelu s predsjednikom Nenadom Fabijanićem.

Iako je potvrdilo naš drugi dvogodišnji mandat, koji nam je povjeren jednoglasnom odlukom u travnju 1999, na svom prvom sastanku novo čelništvo u rujnu 1999. donosi odluku o ukidanju rubrike Komisije za prelijepo. Protiv te odluke, donesene bez valjane argumentacije, uredništvo se obratilo Novinarskom društvu koje nas je uputilo na odvjetnicu Vesnu Alaburić. Gospođa Alaburić u svom mišljenju istaknula je da je odluka predsjedništva protivna Zakonu o slobodi tiska te da je riječ o cenzuri, koja je Ustavom zabranjena, o čemu smo obavijestili predsjednika UHA-e.

Time represija nad radom uredništva nije prestala. Predsjedništvo se bavilo iščitavanjem i ocjenjivanjem podobnosti još neobjavljenih priloga, a čak je i privremeno obustavljena realizacija urednički već zaključenog broja. Kako je uredništvo odbilo cenzuru a nije provelo ni autocenzuru, predsjedništvo UHA-e 5. veljače 2000. donosi odluku o okončanju rada uredništva s brojem 11/12 1999. iako nam je mandat trebao trajati do broja 3/4 2001.

Ovo nije prvi slučaj da uredništvo ili glavni urednik ČIP-a ne završe do kraja mandat na koji su izabrani. Prvi put to se dogodilo 1991. kada je tadašnji glavni urednik, uredivši tek dva broja, napustio časopis i zemlju pred nadolazećim ratnim događanjima.

Odluka predsjedništva o smjenjivanju naše redakcije nije samo presedan u povijesti časopisa već i atak na slobodu javnog djelovanja ugrađenu u temelje svih demokratskih sredina, usmjeren protiv strukovnog morala, a strukovni moral jest preduvjet vjerodostojnosti i društvene relevantnosti svake struke za što će se dosadašnje uredništvo bez obzira na sve pritiske i nadalje zalagati.

26. 4. 2000.