Ispovijest o gubitničkom naraštaju

Pavle Kalinić, Pušači vremena, Nova knjiga Rast, Zagreb 1999.

Već sama žargonska metafora u naslovu ove knjige upućuje čitatelja na tematski okvir Kalinićevih novela: sve su one posvećene likovima autsajdera, uglavnom pripadnika piščeva naraštaja, posvećene su onima koji su »popušili« u olovnim hrvatskim devedesetim. Taj osjećaj promašenosti, nekoć bi se reklo osjećaj egzistencijalnog apsurda, javlja se i u onih Kalinićevih vršnjaka koji su u tenisicama krenuli u rat sa željom da obrane svoj grad i svoju domovinu od četničkih nasrtaja (bilo je, naravno, prikazuje to Kalinić bez lažnog romantičnog poetiziranja i onih koji su u rat krenuli iz čiste žudnje za avanturom, zbog vlastitog viška agresivnosti), ali i u onih koji su iz straha od rata ili iz nekog načelnog pacifizma pobjegli u svijet pa su se tih devedesetih godina mučili preživljavajući kao ilegalni izbjeglice, radeći na crno s osjećajem poniženosti građana drugog reda, proganjani i pritiskom vlastite savjesti zbog izdaje onih koji su ostali u domovini. Svi su oni na kraju izišli kao gubitnici iz toga rata: slavu, novac i moć prisvojili su neki drugi, koji su znali obilato naplatiti svoje domoljubne fraze, a Kalinićevim vršnjacima, koji nikad nisu bili skloni patetičnim frazama, ostala su samo traumatična iskustva jednako bolna i u trenucima kad njegovi (anti)junaci pobjednički trijumfiraju i kad sami stradavaju. Jer i kad pobjeđuju, pritišće ih spoznaja da je ta pobjeda natopljena krvlju onih koji su pobijeđeni, a da možda već sutra i njih čeka sudbina pobijeđenih. U Kalinićevoj naturalističkoj vizuri rat ne donosi ništa dobro: u ratu iz čovjeka isplivaju mračni nagoni; malo je prostora za ljudsku toplinu i ljubav.

Osnovna je vrijednost Kalinićeva pripovijedanja dojam autentičnosti koju nam sugerira njegov ponešto grub, sirov, robustan pripovjedački stil. U njegovoj naraciji dominiraju dijalozi i opisi akcije, bez previše »pimplanja« s opisima ugođaja i psihičkih stanja likova. U tome se prepoznaje i utjecaj novinarskog i publicističkog iskustva Kalinićeva; neke od njegovih priča gotovo da podsjećaju na klasične novinske reportaže.

Iako takav stil pridonosi uvjerljivosti i iskrenosti autorskog iskaza, ipak ponegdje krajnjom stilskom reduciranošću ostavlja dojam nedorađenosti. Tako, primjerice, u noveli Gastarbajter, pisanoj u prvom licu, s ženskim likom u poziciji naratora, cijela je fabula izložena vrlo sažeto, suhoparnim nabrajanjem zgoda u životu lika i završnom konstatacijom o doživljenom porazu. Možemo reći, zapravo, da u toj noveli ne postoji ni minimalna razlika između fabule i sižea. Cijela se priča zapravo više doimlje poput svojevrsnog sinopsisa za pisanje prave proze. Neke od Kalinićevih priča ne uspijevaju nadići ni razinu banalnosti; tako u priči Black&White, u kojoj opisuje vjerojatno vlastiti autentični susret s bigotnim američkim kongresmenom, ostaje na razini uopćene retorike o hrvatskim stradanjima u Domovinskom ratu i završnoj konstataciji o američkoj ravnodušnosti i spremnosti da Hrvatima diktiraju moralna pravila koja ni sami ne poštuju.

Međutim, u nekim drugim pričama, poput Manekeni rata i smrti te Poker automat ima mnogo stvarne žestine i autentične snage u opisivanju ratnih zbivanja i okrutnosti; to je naturalistička ali snažna slika rata i njegova utjecaja na sudbine mladih ljudi.

Iako ponekad nalikuje Jergovićevim ratnim zapisima iz Sarajevskog Marlbora, Kalinić nema vještinu Jergovićeva pripovijedanja, osobito poentiranja koje je za kompoziciju priče neobično važno. Neke od njegovih priča ostaju bez te poente, ili je ona nedovoljno artikulirana, ali ponekad se dogodi da i ta poenta dobro funkcionira, recimo u prozama Ian McGregor, Izlet i Kokošje sljepilo. Ta posljednja priča zanimljiva je i po svojoj komičnoj, karnevalizacijskoj vizuri iz koje je predstavljen Domovinski rat.

Kalinić je još pripovjedač koji u samoj tehnici pripovijedanja dosta oscilira između početničkih naivnosti i narativnih rješenja u kojima dolazi do idealne poduudarnosti između snažne teme i njegova hard boiled pripovjedačkog stila. Jak je u onim novelama gdje mu je izvorno, stvarno zbivanje samo, svojim tijekom, ponudilo gotovu kompoziciju pa i samu poentu koja dolazi kao svojevrstan narativni akcent na kraju.

Ipak, unatoč tim oscilacijama Kalinićeva je knjiga zanimljivo i snažno književno svjedočanstvo o traumatičnom iskustvu naraštaja devedesetih i različitim modalitetima njegova gubitništva. Ona ponekad u svojim pripovjedačkim nedorađenostima djeluje i pomalo književno naivno, ali upravo zahvaljujući dijelom i toj činjenici postiže dojam snažne autentičnosti, uvjerljiva ispovijedanja osobnog iskustva.

Velimir Visković