Intenzivna dramaturgija samoće

Intenzivna dramaturgija samoće

Edo Murtić, ciklus Nova apstrakcija 1998-2000. HDLU, Zagreb

U suvremenoj hrvatskoj umjetnosti slikarstvo Ede Murtića posve je osebujno i nedvojbeno ima izdvojeno i istaknuto mjesto. Dapačše, ono se često i s pravom uzima i kao bitna odrednica upravo te iste suvremene umjetnosti, kojoj određuje kriterije. Ovom tvrdnjom svakako želimo podsjetiti na izvanredan prilog umjetnika našoj likovnoj sceni. No, isto tako, njome ne govorimo ništa novo, jer ovo djelo to samo po sebi govori već desetljećima. Slikar koji je našu sredinu pedesetih godina tako snažno i silovito obilježio modernim primišljanjem likovnosti, dakle, ne samo slikarskoga nego i kulturološkoga i civilizacijskog (ponajprije dakako slikarstvom, ali i brojnim intervencijama u javnim prostorima, grafičkim oblikovanjem brojnih knjiga i plakata, kazališnim scenografijama) tako je promicao ne samo vrijednosti svojega djela i umnažao mogućnosti vlastitoga idioma nego i drukčiji, moderniji likovni senzibilitet i svjetonazor. Dakle, autor koji je tijekom cijele svoje karijere znao prepoznati i otkriti prave i autentične likovne vrijednosti u kontekstu poetike u kojoj je tako plodno provodio svoj koncept s vremenom je postao i sinonim novoga, modernoga i — apstraktnoga.

Poznata mjesta Murtićeve biografije ovom prigodom ističem i zato što je sam autor aktualizirao svoju poziciju novom izložbom, naslovivši je Nova apstrakcija. Naizgled jednostavan i posve logičan naslov velikoga Murtićeva ciklusa i ne bi trebao privlačiti osobitu pozornost da nije posrijedi upravo umjetnik koji je velikim i brojnim izložbama gradio upravo kroz lirsku apstrakciju svoju jedinstvenu poetiku te je svojim djelom tako superiorno izgradio impozantan opus. Zašto, dakle, Murtić hoće novim ciklusom nazvanim Nova apstrakcija ponovno pokrenuti dijalog u kojem su, čini se, postavljena sva pitanja i dani svi odgovori? Hoće li njegova ovako postavljena teza problematizirati tako važnu dionicu u suvremenoj umjetnosti kojoj je i sam tako bitno pridonio? Hoće li to veliki majstor apstraktnoga slikarstva preispitati samoga sebe, odnosno trajnost vrijednosti za koje se tako strastveno i radikalno zalagao, koje je gradio i desetljećima učvršćivao? Poznato je, naime, da Murtić vrlo promišljeno i studiozno ulazi u svaki novi ciklus i da je svaka njegova izložba pobuđivala pozornost kritike i publike, kao uostalom gotovo svaki njegov veći izlazak u javnost. Zato su Murtićeve izložbe uvijek bile važan datum ne samo slikaru nego i našoj kulturnoj sredini, od Doživljaja Amerike pedesetih, Jednog ljeta osamdesetih do Montrakera devedesetih... Stoga ciklus slika i gvaševa nastalih u posljednje dvije godine, od 1998. do 2000. naslovljen Nova apstrakcija plijeni ne samo već poslovičnom plodnošću i profesionalnošću nego tezom koju nam iznosi veliki majstor gestualnoga slikarstva, što želi problematizirati vitalnost jezika lirske, apstrakcije u kontekstu novih kušnji i tolikih inačica kojima likovna (vizualna!) umjetnost danas tako snažno, često i dinamično i agresivno, promiče svoje vrijednosti.

Danas možemo konstatirati da je cjelokupno Murtićevo slikarstvo bilo građeno prema načelu traženja čiste likovnosti, čak i onda kada se prepoznaju ishodišta u krajoliku, koji je velika i trajna slikareva preokupacija što se »provlači« kroz sve njegove cikluse. Ako je brojnost ciklusa određivala njegov stil, ona ga je istodobno učvršćivala u vehementnoj gesti, snažnu i sve osebujnijem potezu. Zvonko Maković ističe da je u Murtićevoj umjetnosti »samo jedno pravilo, a to je da nema pravila«. Pierre Restany, unatoč činjenici da je slikar Murtić duboko nazočan u kontekstu svjetske likovnosti, smatra potrebnim istaknuti i činjenicu slikareve duboke povezanosti uz podneblje i krajolik nacionalnoga prostora: »Posvemašnja predanost stilu slobodne gestualnosti Edu Murtića nije, međutim, nikad odsjekla od dubokog korijenja njegove hrvatske grude...«

Nedvojbena je činjenica također i to da je Murtić novim ciklusom zapravo htio jasno naglasiti da se lako ne odriče prethodnih iskustava te da je, neovisno o tematskom ishodištu, likovna interpretacija s prepoznatljivim i tipičnim stilskim obilježjima bitan čimbenik odnosno razlog za slikarstvo. Isto tako novom izložbom veliki majstor potvrđuje i čvrsto uvjerenje u izdržljivost i vitalnost slikarstva, kao i slikarskoga postupka, njegovih sredstava, metodologije. Ovdje se htjelo na vlastitome izvoru napiti svježe vode, na zasadama formiranim napose sedamdesetih godina citirati svoje iskustvo. U ovom je ciklusu, kao što bi rekao H. Rosenberg, »stil postao temom slike«. Očigledan je ovdje snažan karakter Murtićeve geste (koja je sama po sebi velika tema!), koja potvrđuje upravo kontinuitet autorova stila, njegovu koherentnost, dublju, određeniju i intenzivniju energiju koja prožima prostor novoga ciklusa. Učestalost i snažna dominacija crne boje također bitno određuje ovaj Murtićev ciklus te nedvojbeno otvara i snažne simbolične konotacije tjeskobe, intenziviraju dramaturgije samoće. Slikarstvo poznato po veličanju životne radosti i himničko prožimanje svjetlosti te toliko puta isticanu hedonizmu otvara novu kaligrafiju osjećajnosti, koja drukčije promišlja vrijeme u kojem je djelo nastalo — ontološki produbljujući njegovu izražajnu snagu.

Milan Bešlić