Hrvatska kultura ili Incognito ergo sum!

Hrvatska kultura ili Incognito ergo sum!

Robert Perišić, autor visokopotentne zbirke kratkih priča Možeš pljunuti..., glavni urednik »Godina novih«, stalni književni kritičar »Feral Tribunea«, publicist... u povodu premijere drame Kultura u predgrađu... govori o koječemu što ga se tiče... izbliza... rafalno...

Šestoga svibnja u Gavelli dogodit će se premijera drame Kultura u predgrađu ili kako se švercao heroin Roberta Perišića. Glume: Ivana Bolanča, Zoran Gogić, Đ orđe Kukuljica, Drago Meštrović, Jelena Miholjević, Goran Navojec, Barbara Nola, Dora Polić, Siniša Ružić, Sven Šestak, Filip Šovagović, Enes Vejzović, Predrag Vušović, Ranko Zidarić; scenografija: Davor Antolić Antas; kostimi: Marita Ćopo; glazba: Svadbass; redatelj: Milan Živković

Radnja tvoje predstave odvija se u nekakvom, zamišljam, poprilično šugavu bircu, u predgrađu po kojem se smucaju čudni likovi: gazda Janjevac, dragovoljac ovisnik, crnac Hrvat, student veterine, hrvatska estradna zvijezda, hodočasnici apokalipse, policija, ljudi s televizije... Svega tu ima. Što rade oni tamo tako umiksani?

— Došli su na okrugli stol o Kulturi u predgrađu. Taj je okrugli stol gazda organizirao zato da promijeni imidž svoje birtije, da ga svijet percipira i da sve bude transparentno. On je naprosto došao na genijalnu ideju da od svoje birtije napravi Kulturno-edukacijski centar, skraćeno: KEC. Učinio je to stoga jer smatra da će time potjerati goste i — što je još bitnije — jer smatra da mu neće dolaziti policija. Primijetio je, naime, da svi oni »kulturu« zaobilaze u »široki luk«. Shvatio je, dakle, da će on u KEC-u moći na miru prodavati drogu, da će moći prosperirati i — zašto ne — otvarati nova radna mjesta.

Ipak, čovjek se tu može zbuniti, tvoji likovi svašta melju, svatko nešto brije. U čemu je tu dramski zaplet, ima li ga uopće?

— Ima. Stvar je u tome da se izdila heroin. Zaplet je, dakle, »ekonomske prirode«, što se u nas, inače, smatra trivijalnim. No, Marx nikad nije mislio tako. Doduše, on nije znao da će proleteri dilati heroin. On je smatrao da će oni vladati sredstvima za proizvodnju. Međutim, kako je to propalo, pojavile su se, eto, i neke alternative. Opojna sredstva, na primjer. Ta ekonomija je razina »čiste radnje«. Na pokrajnjoj razini odvija se zaplet jezika i kulture. Stvar je, što se toga tiče, da postoji napetost između dviju kultura i dvaju jezika. Dakle, jezika kulture predgrađa i jezika kulture centra, tj. standarda u širem smislu riječi. Ovaj potonji jezik se u predgrađu ispostavlja kao jezik farse.

Par stališa »ološa«

Publici si ponajprije poznat kao prozaik, zatim kao književni kritičar i publicist. Kako to da si se uopće upustio i u dramske vode, da li si samo htio vidjeti kako tu plivaš, ili postoji nešto više od toga, nekakav stalni input?

— Stalni input je stanarina, pa cigarete i hrana. Ostalo je slobodno. Inače, kad već moram pisati — a moram — ne nosim u glavi nikakve »žanrovske« sheme, pa da bih mogao reći kako sam ušao u nešto »bitno novo«. Isto mi je. Stvar je samo u tehnici.

Tvoje pripovijetke pokazale su te kao vrsnoga majstora dijaloga, očita je tvoja sklonost slengu i eksperimentu s jezikom. Misliš li da ljudi zaista tako blebeću i premeću po ustima sve i svašta, prisluškuješ li po tramvajima i bircevima, ili je tu prije svega riječ o vještini pisanja, a ne govora?

— Čuj, ljudi zaista svašta »blebeću«. I to ne samo ljudi iz tramvaja i birceva nego i oni drugi, za koje ne znam točno gdje žive, ali se pojavljuju na televiziji, na fakultetima, na književnim večerima... To je vrlo zanimljiv dramski problem. Naime, kad postaviš takav lik, a njega inače možeš sresti i u saborskom kafiću, onda on na papiru, »stilski & jezično« gledano, biva nužno smješten u tzv. underground. Jer tip psuje, pije i daleko je od razine koju u svojim novinama postavlja Matica hrvatska. Tu se, kako vidimo, pojavljuju dramatski problemi recepcije. Kad sam napisao knjigu, mnogi su recenzenti moje junake prepoznali kao »ološ«. Poslije sam se baš zainteresirao za problem, pa sam, što kažeš, pomalo »prisluškivao«, i to ne u tramvajima. Onda sam shvatio da toga »ološa« ima previše. Ono, makar par stališa. I sad, naravno, da mi je »govor« zanimljiv. Pisanje, pak, tu radi »stilističku redukciju« i ukida prazni hod. Ima, dakako, i svoj pravac i cilj. A cilj je, što se toga tiče, prezentan u svakom psihologijskom priručniku: spoznaj samog sebe. Ima tu, dakako, i ponešto vjere i ljubavi za bližnje.

Kažeš da u tom tekstu jezik nije toliko bitan na stilskoj razini, koliko on tu više funkcionira kao pokazatelj odnosa moći u društvu. O kakvoj je raspodjeli moći riječ?

— Meni je, kao piscu, dakako, stilska razina bitna. No, ovdje je namjerno želim zaobići kao predmet razgovora, zato što je u ovoj predstavi »stil« prvenstveno socijalno i kulturološko pitanje. U analizi stila, naime, mogli bi se »pogubiti« u detaljima i ne vidjeti oni što se vidi iz aviona, a valjda i iz zrakoplova. To, naime, da je ovdje standardni jezik — jezik farse. On je cenzuriran, kontroliran i manipulativan, i uopće nije zainteresiran za opis socijalno-realnoga. On je ovdje u čistoj funkciji šverca. I to šverca droge. Kad bi, dakle, moji likovi bili sposobni za lagodno plutanje u tom jeziku, oni bi bez većih problema uspjeli u svom naumu. Međutim, njihov okrugli stol kreće u krivom pravcu — zato jer ne vladaju jezikom farse.

Koji je konkretni kulturni moment te priče?

— Važno je, rekao bih, to da kulturom standarda, tj. »visokom kulturom« vlada jezik farse. A farsa zapravo dolazi onda kad je nemoguća tragedija. Onda kad likovi više ne zadovoljavaju aristotelovske zahtjeve za doseg tragičnoga. Tragično je, po meni, bitno vezano uz realno. U farsi se sve događa u jeziku, a u tragediji sve je realno. Prevlast farse nad tragedijom je, dakako, povijesni i književnopovijesni problem, no konkretno: rekao bih da je u hrvatskoj kulturi ta prevlast izrazita, toliko da kad se netko protiv nje buni ispada antikulturan! Što se toga tiče, ja sam antikulturan.

Ne znam nikog tko ide u HNK

Jesi li navraćao u kazalište i prije nego što se počela postavljati tvoja drama? Kada si zadnji put bio u HNK, i kakvi te osjećaji vežu uz tu građevinu-ustanovu?

— Zadnje što sam gledao u HNK-u bila je slovenska »Psiha«, na Eurokazu. Inače, ne idem tamo, niti bilo tko s kim se družim, a družim se s mnogim ljudima — ide tamo. Čujem da ta institucija ima godišnji budžet za 2000. od 23 milijuna kuna, tj. gotovo 6 milijuna maraka. Znam da država mora ulagati u reprezentativne institucije nacionalne kulture, premda one i nisu baš »reprezentativne«. No, ja si pokušavam zamisliti kako bi bilo kad bi se 10 posto od toga iznosa uložilo, recimo, u hrvatsku mladu prozu, o kojoj ljudi mnogo više govore nego o HNK-u, premda njezin budžet ne postoji. Zamislite, dakle, da se 10 posto iliti 600.000 DEM uloži u prijevode, stipendije ili književne nagrade za najbolje. To bi bilo nečuveno! Pa zar mi tako da bacamo pare! A Paro, gdje će Paro? Mislim, s parama. Ostat će mu samo nešto više od pet milijuna maraka. Sramota!

Što općenito misliš o hrvatskoj kazališnoj situaciji? Postaje li ona bolja, gora ili srednja?

— To ne znam. Ne pratim kontinurano scenu. Čini mi se, ipak, da su se u kazalištu, makar na ponekim razinama, održali neki standardi, što se, primjerice, ne može reći za film. Kazalište nam, svakako, nije katastrofalno. Ono što mu ponajviše nedostaje jesu dobri domaći tekstovi. I provokativni domaći tekstovi. U našem je kazalištu normalno da se postavi najluđi i najprovokativniji tekst, pod uvjetom da je strani. Ako pak provokacija postaje konkretna i gađa izbliza — pojavljuju se problemi. To je isti onaj problem koji smo prije dotaknuli. Hrvatskom kulturom vlada jezik farse. Na stilskoj razini ona je uglavnom u redu. No, na sadržajnoj — ona se drži dosta »inkognito«.

Sjediti pred pozornicom i promatrati glumce kako se muče savladavajući tvoj tekst, a da im pri tome možeš govoriti »ne tako, nego ovako!«, dok pušiš cigarete i nešto pijuckaš, ne zvuči tako loše. Jesi li se već svega zasitio ili guštaš u tome ili nešto treće? Kako ti se sviđa tvoja uloga?

— Nisam je redatelj, nego Milan Živković. Dakle, moj tekst je na sceni, baš kao i glumci. Moja uloga ostaje na razini prijedloga, no kako je redateljska odgovornost za predstavu njegova, tako je i moja uloga vrlo udobna i fakultativna. Ja sam svoje »ne tako, nego ovako« odradio na tekstu, a sad mogu samo kibicirati sa strane i biti umjereno dosadan. Kad postanem i sam sebi dosadan, odem u glumački kafić igrati na fliper, i bolji sam od Zidarića.

Kako ti se sad čini tvoj tekst kad ga vidiš i čuješ? Jesi li ti dok si ga pisao pred očima imao otprilke to?

— Tekst trenutno nije moj. To smo riješili ugovorom. Gavella, privremeni vlasnik teksta snosi taj »trgovački rizik« da stvar poturi publici. Tko god, dakle, kupi kartu — tekst je njegov. Može s njim što hoće. A kad bih ja kupio kartu i vidio tu predstavu, činilo bi mi se da to valja tu šačicu kuna. Međutim, ja neću kupiti kartu.

Radiš li još na nekom dramskom tekstu?

— Da, počeo sam raditi na novom tekstu za Gavellu. Tema ili »radnja« predstave bit će omladinski (mladeški?) tulum, a naslov je — Štala.

Razgovarala Tatjana Gromača