Gdje su gledatelji?

Nakon duga razdoblja u kojem je hrvatska kinematografija bila na samom rubu zanimanja i javnosti i medija u posljednja dva mjeseca ta se situacija ipak ponešto promijenila. Počelo je s vedrijim vijestima — nagradom Maršalu Vinka Brešana za najbolji film Međunarodnog foruma, pratećega programa Berlinskog festivala, jednog od tri najvažnija svjetska festivala na kojemu do tada nije ni u kojem programu prikazan ni jedan film proizveden u Republici Hrvatskoj, potom s velikim zanimanjem gledatelja za Dane hrvatskog filma (festival kratkog i srednjeg metra), a važno je svakako bilo i otvaranje novih kinodvorana u Zagrebu Broadway Gallerije i prvog multipleksa u nas, Broadway 3 Tkalča, koje su prve ozbiljnije uzdrmale gotovo monopolistički položaj najvećeg uvoznika filmova, a istodobno i najvećega prikazivača — zagrebačkih Kinematografa. No, bez obzira na negativne posljedice takve pozicije, činjenica da je to poduzeće unatoč povlaštenu položaju dospjelo u tešku materijalnu krizu ukazuje na pogrešan odnos i nesklonost bivše vlasti prema kinematografiji. Još drastičniji i medijski znatno eksploatiraniji primjer takva stanja propast je nekad moćnog (i znatno izvan hrvatskih okvira) producenta Jadran filma, dok je znatno manje pozornosti privuklo to da se u deset godina nije izradio zakon o filmu, a da se i ne govori o osnivanju filmskog instituta (ili zaklade) koji bi koordinirao sve kinematografske aktivnosti i posebno radio na promociji vlastitog filma i u svijetu i u domovini, iako u gotovo svim manjim europskim kinematografijama takva institucija ima presudnu ulogu za njihovu vitalnost. Mnogo je više riječi bilo o odluci bivšega ministarstva kulture da na samom kraju svog mandata odluči o dodjeli sredstava za tri igrana filma, od kojih je jedan dobio Antun Vrdoljak, koji je zbog toga neposredno prije te odluke podnio ostavku na mjesto povjerenika za film, dakle najodgovornijega čovjeka za stanje u kinematografiji.

Svi su ti problemi (uz mnoge isto tako važne na ostalim područjima) dočekali novoga ministra kulture Antuna Vujića, koji je na početku istaknuo važnost koju pridaje filmu i okupio ekipu respektabilnih filmaša i stručnjaka za film koji bi se njime trebali pozabaviti. No, i tu je medijski mnogo više odjeka imalo pitanje o tome da li pojedini članovi novoga povjerenstva imaju formalne uvjete za takvu poziciju nego prvi izrazito pozitivni pomaci kao što je odluka da se nakon niza godina opet počne sustavno financirati animirani, dokumentarni i eksperimentalni film, dakle vrste u kojima su od šezdesetih do osamdesetih hrvatski autori osvajali vrijedna međunarodna priznanja i bili u svjetskom vrhu.

Isto tako medijskoj pozornosti izmiče i odnos hrvatskoga filma i gledatelja, koji su mu uglavnom okrenuli leđa, možda ne samo zbog dometa u devedesetima nego i poradi opće klime oko hrvatske kinematografije. Tako je i važna iznimka Maršala, koji je nedavno premašio brojku od sto tisuća gledatelja, zavrijedila tek bilješku od nekoliko redaka. Doduše, to je tek trećina senzacionalnog uspjeha Brešanova prvenca Kako je počeo rat na mom otoku, ali je ipak drugi najgledaniji hrvatski film devedesetih, a da nije prikazivan na prijelazu iz prošle u ovu godinu nego nešto ranije, zauzeo bi na ljestvici najgledanijih u našim kinima 1999. četvrto mjesto i nadmašio i holivudske hitove poput Svi su ludi za Mary, Mumija i Matrix ili recimo Život je lijep i Zaljubljeni Shakespeare, a čak višestruko medijski najeksploatiranije srpske filmove Rane i Bure baruta, koji su nerijetko isticani kao nedostižan uzor ne samo po vrijednosti nego i po privlačnosti za gledatelje.

Iako je Maršal iznimka, on ipak pokazuje da komunikacija gledatelja s domaćim filmom nije potpuno prekinuta te da je publika željna domaćeg humora, a da i osmišljena i efektna promocija i propaganda mogu bitno utjecati na porast zanimanja. S druge strane i stalnija prisutnost hrvatskoga filma vjerojatno bi mogla potaknuti promjenu ozračja, čemu bi zasigurno mogla pripomoći i televizija (bez obzira na to što prikazivanje na malom ekranu nije isto što i projekcija u kinodvorani), pa bi primjerice prikazivanje svih hrvatskih filmova od početaka do danas (po mogućnosti uz razgovor u kojem bi se pojavili i autori, glumci i poneki suradnici i u kojem bi se dala slika vremena u kojem su ta djela nastala, a i filmskih trendova koji su tada prevladavali i u nas i u svijetu) omogućilo i novo sagledavanje povijesti našega filma, a s druge strane i olakšalo profiliranje javne televizije i u tom segmentu programa te otklonilo prigovore da se neki filmovi (npr. »partizanski«) ne prikazuju iz ideoloških razloga. Uz to zasigurno bi se proširio krug publike hrvatskoga filma, jer i one manje atraktivne programe HRT-a često gleda nekoliko stotina tisuća gledatelja.

Tomislav Kurelec