Fragmenti o moru

Fragmenti o moru

Daleko na jugu

Ovdje se plave ribe skrivaju iza hladnih morskih valova, a južna su mora puna zlatnog grumenja — iza njega skrivaju se zlatne ribice. Sunce bliješti na njihovim krljuštima i zavarava umorne ronioce u predvečerje: njihove košare pune se mrtvim žutim tijelima umjesto sjajnog kamenja. U velikim loncima ispred koliba kuha se riba, a s udaljenog mjesta gdje stanuju vračevi dopire ujednačeni ritam: to od žutih riba vrač radi zlato i male kipiće, i zlatno prstenje s plavim ukrasima koji još mirišu na jod i more. Na kraju sela velika je pješčana obala — ja više volim kamenje pa skrećem iza uvale. Tamo su smeđe sluzave stijene: skidam s njih puževe i bacam ih što dalje u more. Velike ribe ih ne jedu jer su njihove kućice tvrde, ali unutra miriše meko i smećkasto meso.

Bacio sam katalog u smeće, ali sa zgužvanog papira još mi se smiješe preplanule ljepotice s nudističkih plaža, bliješte plavi komadići mora i žuto Costa... — izuzetno povoljno: veljača pod vrućim južnim suncem lupa i dalje po mozgu.

A sa svog prozora vidim samo kako s planine silazi magla i približava se gradu. U sumrak su svjetla prigušena, zrak još nije crn i u mutnom tamnoplavom moru ispod mog prozora svijetle žute oči predatora i zalazak se reflektira na krljuštima ribica zalutalih iz toplih južnih mora.

Za večeru sam kupio neku ružnu ribu, najružniju koju sam našao. Još joj nisu izvadili oči i utrobu. Imala je crvenkastu kožu — skrivala se iza koraljnih grebena od crnih grabežljivih riba koje love po mraku i moraš držati čvrsto zatvorene oči da te ne izdaju kad mjesečeva zraka bljesne izdajnički na bjeloočnicama. Još se bojala (izbuljenih očiju i blijeda) kad sam nožem zaparao kožu. Zapeo sam negdje kod sredine, gurnuo sam prste u mokru slanu utrobu i izvukao prsten, sasvim mali, s nekog malog dječjeg prsta. Sjajio se zlatno, osim plavog oka izrađena poput ribljeg tijela.

Spustio sam prsten u akvarij, na svijetli pijesak iz kojeg rastu trave, da ga nađe sirena koja tu živi i noću baca kapljice na moju glavu dok spavam.

Odjednom nisam bio gladan. Postoji li neko vječno more za sve mrtve ribe, u kojem one sretno plivaju s velikim ribljim Manitou-duhom? Sjeo sam za stol sa čašom i marljivo nalijevao — da utopim loš osjećaj odjednom u želucu. Sad osjećam kako se pod mojim nogama njiše čamac na valovima i plovim po toploj morskoj noći s vjetrom u kosi, iz koje ću poslije tresti sol, a tu blizu svijetli svjetionik u marljivu jednoličnom ritmu.

Ja sam gospodar riba — sam i slobodan.

Masline

Vani gore narančasta svjetla, a još nije noć i nebo je plavi kontrast i lišće je još mlado-zeleno. Ja putujem dugačkom pustom cestom daleko izvan gradova. Zvuk mog motora opija mi uši i ne čujem ništa: ne čujem veliki kamion koji se približava s leđa i ne čujem kako se ulje opasno ljulja u metalnim bačvama.

Gledam kamenje, sve do obzora tamnu liniju ceste, dodajem gas i znam da daleko, nigdje nema policije, i nema gradova, nema svjetla i nema ljudi. Galebovi uzlijeću ispred kao s piste i kruže prema jugu gdje je more.

Ne želim upaliti svjetla, ja sam priroda — tamna i brza životinja u trku kroz maslinike. Iza mene šaraju opasne žute zjenice kamiona. Cesta je ravna i ne bojim se iznenađenja. Osjećam hladnu sjenu s lijevog boka — kamion me pokušava preteći. Meni se ne žuri, veselo mašem vozaču u kabini. S druge strane odjednom izranja nova mračna životinja, samo joj oči svijetle na cesti, i trči 120 km/h.

Kočnice škripe i metal dere po kamenju, bačve pucaju — ulje se razlijeva i tamna krvava mrlja širi se po cesti. Kotači mog motora klize i možda će izdržati, ali kamenje se približava i galebovi lete u sve manjim krugovima iznad južne ceste. Nema svjetla — sve životinje su, ranjene, zatvorile oči i dašću.

Ležim i iznad glave osjećam valove. More se slijeva niz moje lice, ulazi mi u oči, nos, usta. Kašljem, pokušavam se obrisati rukavom, ali nikako mi ne uspijeva. Tekućina je ljepljiva i tamna. To teče moja krv i ulje iz onih metalnih bačava — pomiješani. Mirišu na masline i željezo.

»...što je radio taj drugi kamion na mojoj cesti...više nije važno...ležim negdje na jugu gdje galebovi nisu gladni...maslinovo ulje je dobro za kosu...malo je zahladilo...što se dogodilo s mojim motorom...moram se samo malo odmoriti...onda ću pogledati okolo...valjda nije ništa s motorom i čim svane krenut ću dalje...«

Vjetar mi hladi čelo, ljepljivo i masno, tekućina i dalje teče; zatvaram oči i mislim da nikad neću jesti masline.

Jelena Gluhak