Fortuna od restauracije

Nikola Batušić, Studije o hrvatskoj drami, Mala knjižnica Matice hrvatske, MH, Zagreb, 1999.

Istaknuti teatrolog Nikola Batušić u knjizi sabranih rasprava Studije o hrvatskoj drami baca svjetlo na neke nove mogućnosti čitanja dramskih tekstova hrvatskih dramatičara. Zahvaljujući upravo dugogodišnjem bavljenju tom tematikom, profesor Batušić svoj precizan povijesno-teorijski pristup širokom polju hrvatske dramatike u knjizi studija usmjerava na traženje komparatističko-povijesnog sjecišta odabranih dramskih tekstova i dramskih opusa pisaca. Smještajući dramske tekstove u europski kontekst, Batušić u većini studija izlazi iz područja povijesti hrvatske drame i hrvatske teatrologije baveći se teatrološko-povijesnom komparatistikom.

Knjiga je podijeljena na tri poglavlja kojima su studije odijeljene prema kronološkom načelu tematike kojom se bave. Prvi dio odnosi se na renesansu, drugi na osamnaesto i devetnaesto stoljeće, a treći obuhvaća tekstove o autorima s kraja devetnaestog pa sve do sredine dvadesetog stoljeća. Riječ je o konačnoj redakciji rasprava i znanstvenih priloga koji su, uglavnom, već objavljivani u periodici kao što je »Forum«, časopis »Croatica«, te posebnim izdanjima sa znanstvenih skupova Dani hvarskoga kazališta i Krležini dani u Osijeku. Studije koje nisu objavljene u periodici i posebnim izdanjima zapravo su predgovori Matičinim izdanjima Pet stoljeća hrvatske književnosti i izdanjima knjiga drama do tada slabo poznatih dramatičara kao što su Fran Hrčić, Tonči Petrasov Marović ili ban Josip Jelačić.

Obilježje Batušićeva znanstvenog pisanja jest sažetost i jasnoća. Njegov pristup uvijek ovisi o poznatosti građe, ali je rijetko oslonjen na drugu publiku osim one profesionalno zainteresirane koju čine studenti i kolege znanstvenici — povjesničari književnosti i teatrolozi. Ukoliko usporedimo prvi prilog u knjizi, koji obrađuje prilično nepoznato dramsko djelo hrvatske dramske književnosti, Muku Franića Vodarića, s prilogom s kraja knjige, Krležine drame i hrvatska dramatika, uočit ćemo razliku u pristupu. Naime, u prvoj studiji Batušić teži opisati djelo koje je prilično nedostupno javnosti, a prvi je put objavljeno 1993. godine. Nakon navođenja punog naslova dramskog teksta koji potječe s kraja 17. stoljeća slijedi iscrpan opis izgleda, duljine i bilješki u tekstu koji se vrlo šturo uspoređuje sa starijim tekstovima te vrste u hrvatskoj dramskoj književnosti. Kao glavni izvori navedeni su Fučić i Moskatelo, dok je popratna literatura Steinbeck, Melchinger, Picard i Badalić. S obzirom na citirane stihove i zahvalu u posljednjoj bilješci teksta, očito je da je Batušiću tekst poznat, ali je iznimna šteta što se u poglavlju o dramaturškoj i scenskoprostornoj analizi autor u takvu analizu zapravo uopće ne upušta jer vjerojatno pretpostavlja da su sve moguće biblijske topografije, kao i njihova suvremena interpretacija u inscenaciji te muke 1994. godine u Malom i Velom Lošinju, čitateljskom krugu kojem se obraća zapravo već poznate. Time Batušić ipak, na neki način, uskraćuje informaciju i stručnu interpretaciju koja bi čak i stručnjacima dobro došla. Nešto je drukčiji pristup u drugom spomenutom tekstu. U smislu mnogo spominjanih mogućih kazališnih utjecaja na nekog pisca Batušić točno određuje kronološko razdoblje u kojem su nastale i u kojem su izvođene Krležine drame, nabrajajući usporednom analizom dramskoga repertoara što je Krleža vidio u tadašnjem hrvatskom glumištu te kakve je poetske veze s tim glumištem mogao ostvariti. Kratko se osvrćući na tadašnje burno razdoblje na europskoj kulturnoj (kazališnoj) sceni, Batušić utjecaje Krležinih dramskih tekstova pronalazi u njegovih suvremenika i suvremenih hrvatskih dramskih pisaca. Dakako, opet oslanjajući se u potpunosti na bogato predznanje čitatelja, Nikola Batušić u tekstovima ostaje eliptičan sustežući se od suvišnih opterećenja izlaganjem (očito, za njega povijest nema nikakve veze s pripovijesti) određenih tema, a čak i kad je u pitanju opis, on se svodi na šturo nabrajanje činjenica u kojem nema čak ni implikacije mogućih zaključaka. Potpunu znanstvenost diskursa Batušić postiže izricanjem kategoričkih sudova kojima, zahvaljujući sažetosti prethodnog izlaganja nedostaje elaboracija iz koje bi čitatelju s manje znanja o određenoj temi bilo jasnije što je do tih sudova dovelo. Naravno, svaki poznavatelj Krležina dramskog opusa mora se složiti s tvrdnjom: »Osječko predavanje iz 1928, koje nije nikakva improvizacija kako je Krleža uporno tvrdio, već svjestan čin s jakim akcentom manifesta...«, samo mu neće biti sasvim i potpuno razvidno na temelju čega je to Batušiću očito. Uz dužno poštovanje prema autoru, čitatelj prihvaća da je to jednostavno tako i nikako drukčije.

Osim spominjanih Hrčića, Petrasova Marovića, bana Jelačića, Vodarića i Krleže, knjiga Studije o hrvatskoj drami sadrži i ove priloge: Meraviglia na začaranom otoku Palmotićeve Armide i Tassov ep, Razmišljanja o kazalištu u Dubrovniku na razmeđi 18. i 19 stoljeća, Drama i kazalište u Katančićevoj Knjižici o ilirskom pjesništvu izvedenoj po zakonima estetike, Hrvatske kazališne poetike 19. stoljeća prema europskima te prikaze dramskih opusa i dramatičara Dimitrije Demetra, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Ivana Vončine ml., Ante Tresića Pavičića kao i analizu drame Marija Paskoja Antuna Kazalija te usporedbu Begovićevih Malih komedija s dramom i razdobljem bečke moderne. Neki članci u knjizi i tematikom i načinom prikaza nastavljaju se na Batušićevu knjigu studija Narav od fortune, osvjetljujući prijelomne trenutke u povijesti hrvatske drame. Drugi pak pružaju uvid u neopravdano zapostavljenu građu za neku novu povijest hrvatske drame pozivajući upravo šturom analitičnošću i povjesničarskim nabrajanjem činjenica na proučavanje te građe u svrhu nekih novih analiza. Upravo se na tom aspektu temelji korisnost i kvaliteta teatrološkopovijesnih radova Nikole Batušića. Ozbiljno shvativši svoju zadaću povjesničara i restauratora dijela hrvatske kulturne povijesti koji se odnosi na kazalište i dramu, profesor Batušić postavlja se kao njezin arbitar pred novim generacijama svojih slušatelja i čitatelja, s pozivom da nastave njegov zadatak.

Lidija Zozoli