Festival po glavi stanovnika

Festivalska okupljanja imaju jedinstveno svojstvo — emfatičnost kazališnog događanja. To ne može nadoknaditi ni niz kazališnih gostovanja u nekome mjestu. Svaki festival stvara jedinstvenu atmosferu i uzbuđenje koje privlači publiku.

U Hrvatskoj trenutačno postoji 24 kazališna festivala i dva teatrološka skupa s kazališnim programom. Od 1996. do 1999. Ministarstvo kulture je financiranje tih manifestacija povećalo s 2,2 milijuna na 5,7 milijuna kuna. Za ovu godinu mnoge stavke su još otvorene, ali po svemu sudeći izdvajanja za festivale bit će još veća.

Organizatori nedavnog razgovora u Matici hrvatskoj provokativno su takvo stanje nazvali festivalomanijom. Jesu li oni u pravu? Ako smo većina u glumištu i oko njega festivalomani, ima li među nama i festivalofoba? Oni se na tom razgovoru nisu pojavili, pa je unatoč nekim polemičkim iskricama, zajedničko stajalište sudionika tih razgovora bilo da nemamo previše festivala. Ti festivali su po profilima vrlo raznoliki. Neki imaju animatorsko značenje trude se da koliko-toliko popune posvemašnje ugasnuće kazališnog života u nekim područjima. Festival glumca i Lutkarsko proljeće u vukovarsko-srijemskoj županiji osnovani su da djeluju u opustošenim područjima Podunavlja, takva je i Revija lutkarskih kazališta u Rijeci, pa i najmanji festival Glumci u Zagvozdu, koji je u rodnom mjestu osnovao glumac Vedran Mlikota. Takvo je Histrionsko ljeto u Zagrebu i na turnejama, uglavnom po manjim mjestima. Ne znam zašto njega nema na popisu Ministarstva. Festivale možemo podijeliti i po žanrovskim odrednicama. Takvi su u lutkarstvu zagrebački PIF i osječki SLUK. Eurokaz, pulski PUF, Zadar snova i dubrovačka Karantena istražuju alternativu i rubna područja u kojima se kazalište prožimlje sa srodnim umjetnostima. Međunarodni dječji festival u Šibeniku okuplja stvaralaštvo svih umjetnosti za djecu, a ima i radionički značaj, dok su Susret profesionalnih kazališta za djecu i mlade u Opatiji i zagrebački »Mliječni zub« smotre dječjih kazališta, prva s nacionalnim, druga s međunarodnim predznakom. Dani satire njeguju komedijski izraz, Pasionska baština istražuje sakralnu scensku zaostavštinu, Festival hrvatskih kazališnih amatera u Starome gradu pokazuje najbolja ostvarenja kazališnih zaljubljenika, Tjedan suvremenog plesa susret je domaćih i stranih plesnih skupina. Ima i edukativnih, radioničkih manifestacija kao što je Međunarodni kazališni festival mladih u Puli.

Konačno, dvije glavne skupine takvih manifestacija su produkcijski i natjecateljski festivali. Prvi se zasnivaju na vlastitim i gostujućim predstavama, a imaju i turističku kulturnu funkciju, jer se održavaju tijekom ljeta. Najuhodaniji su Dubrovački ljetni festival i Splitsko ljeto. Njima ide lavovski dio državnih dotacija. Pokušalo im se vlastitom produkcijom pridružiti Zadarsko kazališno ljeto, pa je donekle sustalo, a još uvijek nije jasno definiran Theatre 2000 Hvar — Shakespeare Festival. Natjecateljski festivali općeg tipa su Marulićevi dani u Splitu i Hrvatski festival malih scena u Rijeci. Oba su blago usmjereni. Splitski festival posvećen je hrvatskoj dramskoj riječi. Riječki festival postupno izlazi iz komornih okvira, ali nastoji konfrontirati najbolja naša dostignuća s biranim stranim predstavama. Po svemu ispada da nam nedostaje jedan nacionalni festival općeg tipa koji bi vrednovao najbolje predstave u jednoj sezoni bez obzira na ograničenja, ali ni to nije dovoljno. Prije nego što kažem zašto nam treba još festivala, valja mi utvrditi — po kojim vrijednostima se oni financiraju. Tu još nema pravih kriterija, ali mogli bismo ih rangirati prema tri razine vrijednosti: natjecateljskoj, kritičko-prosudbenoj i odzivu publike. Premda kazališnim stvaraocima znače mnogo, nagrade su na festivalima ipak najmanje važna svrha njihova postojanja.

Važniji je kritički prosudbeni uvid u cjelokupnu produkciju ili u njezine segmente ostvaren na kvalitetno organiziranim okruglim stolovima (vrlo rijetkim na našim festivalima), ali i kritičkom refleksijom u medijima na njihova zbivanja. No, najvažnija vrijednost svakog festivala je odaziv publike, a o tome u politici prema festivalima imamo najmanje pokazatelja.

Zapravo, svi festivali, bez obzira na raznolikost njihovih profila, organiziraju se ponajprije zbog publike. Neki prigovarači festivalima smatraju da bi možda bolje bilo novac za njih preusmjeriti u sustavnu politiku kazališnih gostovanja, naročito po tzv. »bijelim područjima«. Ne poričem važnost državne pomoći tzv. kazališnoj disperziji, ali ta dva vida teatarskog djelovanja sukladna su, a ne konkurentska. Gostovanja ni u kom slučaju ne isključuju festivale. Festivalska okupljanja imaju jedinstveno svojstvo — emfatičnost kazališnog događanja. To ne može nadoknaditi ni niz kazališnih gostovanja u nekome mjestu. Svaki festival stvara jedinstvenu atmosferu i uzbuđenje koje privlači publiku. O tome se može uvjeriti svatko tko je privirio na bilo koji festival. Uostalom, kazališna umjetnost iznjedrila se iz krila festivala. Na dionizijskim svečanostima u Ateni okupljao se praktično cijeli polis, za taj festival pisale su se drame i pripremale predstave, koje su bile izvođene samo jednom, ocjenjivala su se i nagrađivala njihova dostignuća.

Nešto od toga duha sačuvano je na festivalima sve do danas. Festival kao skupno mjesto grada u našim okolnostima tradicionalno je urastao u duh ljetnih zbivanja u Dubrovniku, prema kojima u Gradu nitko nije ravnodušan. U tom duhu valja shvatiti i sintagmu u naslovu ovog zapisa. Smiješno je, naravno, težiti za po jednim festivalom na svakog stanovnika, ali trend politike prema festivalima morao bi biti da svaki naš građanin posjeti i vidi barem jednu festivalsku priredbu godišnje.

Dalibor Foretić