Fama ili kvaliteta?

Fama ili kvaliteta?

Zagrebački solisti: CD Concerto Pastorale (Tutico), 1999. (Corelli, Locatelli, Molter, Stratik, Ivančić) i turneje po Italiji (XI/1999-II/2000)

Zagrebački su solisti koncertom u Bariju 8. veljače 2000. završili turneju po Italiji na kojoj su nastupili u Iglesiasu (27. studenoga 1999); Cagliariju (28. studenoga 1999, unutar Međunarodnog festivala komorne glazbe); Caltanisetti (19. prosinca 1999, gdje su svirali na otvorenju obnovljenog kazališta Teatro Grande iz devetnaestog stoljeća); Palermu (7. siječnja 2000) i Bresci (31. siječnja 2000, na dobrotvornom koncertu za djecu oboljelu od Downova sindroma). Desetog travnja vratili su se iz Njemačke, gdje su održali dva koncerta, u Isseldorfu i Landschutu. Na tim su turnejama izvodili skladbe svoga standardnog repertoara, a kao solisti nastupili su talijanski pijanist Maurizio Moretti u Mozartovu koncertu za klavir i orkestar u A-duru i Anđelko Krpan u Bachovu koncertu za violinu i orkestar u E-duru (Italija) te oboist Simon Dent s kojim su izveli Haydnov koncert za obou i gudače (Njemačka). Kritike koje su dobili u talijanskom tisku više se nego pohvalne: ...Ton ovog orkestra poseban je, obogaćen jakim kolorističkim nijansama koje ga čine još sugestivnijim. Znaju obuzeti i zadiviti svojom umjetnošću vrlo djelotvorne tehnike, i svojom umjetnošću interpretativne osjećajnosti koja osvaja pažnju i aplauze... ...Četrnaest muzičara svira potpuno složno i uigrano kao gudački kvintet... ...Neizbježan je prinos umjetničkog vodstva maestra Krpana..., a preko istog će organizatora Solisti u lipnju krenuti i na ljetnu turneju po Italiji. Istodobno nastupaju unutar svoje redovite koncertne sezone u Hrvatskom glazbenom zavodu, sudjelovali su na II. Međunarodnom violončelističkom natjecanju Antonio Janigro, održavaju koncerte po Hrvatskoj i također izdaju i nova diskografska izdanja. Dodamo li tome i izmjenu članova ansambla; otišli su Tonko Ninić, Augustin Detić, Ivan Mimohodek, Jože Haluza i Milan Čunko, a došli Laura Vadjon, Krešimir Pustički, Mislav Pavlin i Hrvoje Philips, tada se čini da Zagrebački solisti, naš najslavniji i najuspješniji ansambl, djeluje i funkcionira vrlo dobro, zadovoljavajući sve kriterije kojima je svojedobno osvojio vrhove svjetske glazbene scene.

No, usprkos svemu navedenom, a posebice zbog sklonosti i kritike i publike prema zaboravu, općenitosti, dobronamjernosti ili i prekritičnosti (kada govorimo o domaćoj kritici) kao i prema uobičajenim zakulisnim, kuloarskim komentarima i tračevima (čije su posljedice vrlo negativne), i najviše zbog samog ansambla, treba otvoreno reći da Zagrebački solisti više ne pripadaju onoj posvećenoj kasti interpreta, visoko profiliranog i proživljenog senzibiliteta sveukupne glazbene koncentracije, namjere, ambicije, postojanosti, istančanosti i kreativnosti. To je vidljivo i iz njihovih koncerata i iz diskografskih izdanja, a dobar primjer za to je posljednji CD Concerto Pastorale (Tutico, 1999), koji nije zapis mogućega glazbenog ostvarenja, nego tek rutina koja, gotovo po sjećanju, slijedi davno zamišljene i postavljene ideje, načine i smjernice (stilska određenost, hrvatski autori, primjerenost vrsti ansambla, interpretativna dosljednost, prepoznatljivost i suverenost izraza pa i zvuka), no ne ostavlja traga niti budi znatiželju, čime se sve uloženo znanje i trud dovode u pitanje.

Nužnost promjena

Ne treba sumnjati u to da su i sami Solisti svjesni potrebe za bitnim i kvalitetnim promjenama. Prije nego što je otišao iz ansambla Tonko Ninić je tri-četiri godine (od proslave četrdesete godišnjice ansambla 1994. pa do 1997) blisko surađivao, upućivao i poučavao budućeg umjetničkog voditelja Anđelka Krpana. To je razdoblje moglo biti neka vrsta prijelaznog razdoblja, jer, kada je 1997. Anđelko Krpan postao umjetničkim voditeljem Zagrebačkih solista, glazbena javnost, publika, a i sami Solisti, očekivali su da će ta promjena prvoga čovjeka dovesti ili potaknuti temeljito redefiniranje svih aspekata djelovanja, u cjelini sigurno najkvalitetnijega hrvatskog ansambla. Iako to nije bilo nikad glasno izgovoreno, bilo je sasvim jasno da je dugo razdoblje u kojemu su Solisti došli na sam vrh svjetskoga glazbenog života, a potom se s tog vrha spuštali, završilo. Međutim, taj, sasvim prirodni put, koji je bio popraćen i odlaskom Antonija Janigra, pojavom brojnih ansambala sličnoga tipa, promjenama glazbenih kretanja, istraživanja, interpretacija, drukčijom pozicioniranosti glazbe u društvu, novim senzibilitetima izvodilaštva, publike, svakovrsnom međusobnom korespondiranosti..., ni ansambl, a isto tako ni jedna od struktura njegova okružja, nisu željeli prihvatiti, ustrajući i naglašavajući institucionalnost, odnosno tradiciju, tu bolnu točku naše kulture, pa i glazbe, a sve više zanemarujući osnovnu pretpostavku; aktivno, kreativno, inventivno i kompetitivno bavljenje glazbom. Novi primus inter pares (što je modus zamjene nekadašnjega stvarnog vodstva Antonija Janigra, kojeg su uveli, prvo Dragutin Hrđok, a potom Tonko Ninić) također je pristao na takvo nastavljanje kontinuiteta, u svojim nastupnim izjavama podcrtavajući čistoću intonacije, urednost izvedbe i spontanost interpretacije te pojačanu djelatnost na području diskografskih izdanja kao dalje smjernice Solista, oslanjajući se na nasljeđe ansambla koje se inercijom prenosilo, ali i mijenjalo, odnosno nestajalo. A to nasljeđe, odnosno stara slava, s vremenom je sve više i više počela pokazivati svoje loše strane. Prva i najvažnija jest nemogućnost njezine uloge kao osnovnoga građevnog materijala konstrukcije tog u svakom smislu zahtjevnog ansambla, što je najvidljivije iz svakovrsne indiferentnosti i nehomogenosti kojom su prožeti i članovi Solista i njihov rad. Tako stanje prate grčeviti pa i agresivni pokušaji zadržavanja starog modela, odnosno uspostavljanja novog puta. No, taj novi put nije trasiran, a to je nešto što Solisti moraju napraviti sami; zaboraviti na famu i taštinu te početi ispočetka. S dirigentom ili sami, sličnim radom kao svojedobno s Janigrom (kada su probe počinjale ljestvicama), ponovnim promišljanjem i postavljanjem skladbi »starog« repertoara, stvarnim uvažavanjem nasljeđa — što je iskustvo starijih kolega, ali i njihova otvorenost mlađim članovima, osvještavanjem kriterija — vrijednost i razlog ansambla je kvaliteta njihova sviranja (u tom smislu treba poslušati stare snimke), pažljivim izborom gostiju, smislenosti koncertnih programa, selektivnosti pri izboru turneja, gostovanja, diskografskih ili televizijskih projekata kao i mnogim drugim načinima koje četrnaest muzičara sasvim sigurno zna, pitanje je na koje nije jednostavno odgovoriti. No, nastaviti postojećim načinom mnogo je teže, jer će supstancija uskoro posve nestati, a realne, nemale vrijednosti ovih glazbenika i cjelokupnog nasljeđa Zagrebačkih solista pretvorit u svoju suprotnost. A ta je suprotnost suprotnost glazbe; njezina sklada, ljepote i istine.

Dodi Komanov