Eruptivna emotivnost

Eruptivna emotivnost

Koncert u povodu 75. rođendana skladatelja Ive Maleca, Majstorski ciklus HRT-a i Koncertne direkcije Zagreb, koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, 30. ožujka 2000, Simfonijski orkestar HRT, dirigent Nikša Bareza

Prvi dio koncerta održan u okviru Majstorskog ciklusa HRT i Koncertne direkcije Zagreb, Simfonijski orkestar HRT i šef-dirigent Nikša Bareza posvetili su stvaralačkom opusu sedamdesetpetogodišnjega skladatelja Ive Maleca. Počast hrvatskom autoru, čija je umjetnička i pedagoška karijera vezana uz Francusku, iskazana je upravo na njegov rođendan, 30. ožujka. Publika u dvorani Lisinski, kao i šira glazbena javnost uključena u izravni prijenos koncerta na III. programu Hrvatskog radija, bili su u prilici čuti izvedbe dva opusa nastala 1979. i 1997. godine, Vox, Vocis, f., za tri ženska glasa i devet glazbala te hrvatsku praizvedbu Sonoris Causa za orkestar. U nastavku koncerta na programu je bila Treća simfonija Ludwiga van Beethovena.

Iako sudbinu suvremene nacionalne glazbene kulture ne dijeli izravno, Ivo Malec zadržao je u proteklim sezonama bliskost s matičnim prostorom preko izvedaba svojih djela, autorskim koncertima u okviru prošlogodišnjeg Muzičkog biennala u Zagrebu i svojevrsnom javnom slušaonicom u ožujku 1999. Tom je prigodom skladatelj otkrio manje poznat dio mladenačkog opusa označen kao »govor o vremenu ovdje«, a predstavljene skladbe najavile su pariške godine istraživanja, uspjeha i pune zrelosti, što je mu je poslije donijelo najviša francuska priznanja za postignuća u umjetnosti. Dajući koncertu naslov Tragovi ishodišta: skladbe 1950-1958, Malec se tada samoironično osvrnuo na rani dio vlastitog stvaralaštva, napominjući kako ga danas ne sluša s tjeskobom nego s mirnim smiješkom, jer je »bolje otkriti zaboravljeno nego zaboraviti otkriveno«.

Iskustvo njegova slušatelja i poklonika mora biti veliko da bi kroz informaciju o sudaru između skladateljeva akademskog školovanja i otkrića tzv. strukturalnog moderniteta koji će ga poslije voditi prema cijelom nizu kreativno izrazito osobnih ostvarenja, mogao prepoznati današnje radove, osobito one nastale posljednjih pet godina. Zagreb je imao zadovoljstvo upoznati majstorov Koncert za violinu i orkestar Ottava Alta iz 1995. (inače narudžba grada Luxembourga, te godine sa statusom europske kulturne metropole). U hrvatskoj praizvedbi koja je uslijedila tri godine kasnije, sudjelovali su, ponovno, Simfonijski orkestar HRT i dirigent Nikša Bareza, a solist je bio violinist Goran Končar. U skladateljskom laboratoriju Ive Maleca iznikla je skladba koja bez zazora prelazi u sferu eruptivne emotivnosti i otvorene komunikacije kao istinska opreka standardiziranu poimanju autorova stvaralačkog svjetonazora zasnovana na ekskluzivnosti elektroakustičke prakse. Izmijenjeni parametri vlastite poetike, koja i dalje odbija svaku pomisao na konvencionalna rješenja, na vrlo intiman način susreli su se i na prvoj hrvatskoj izvedbi skladbe Sonoris Causa za veliki orkestar. Orkestralno tijelo kao ishodišni izvor zvuka pojavljuje se kao transformirani medij u kojem je na drukčiji način izražena Malecova snažna, ali do krajnosti sažeta ekspresivnost. Simfonijski orkestar HRT i Nikša Bareza uzornom su se izvedbom časno odužili skladatelju, posebno u kontekstu gotovo zamrle produkcije Simfonijskog orkestra vezane uz izvedbe suvremenih djela kao takvih, a osobito hrvatskih skladatelja. Koncert s djelima Ive Maleca potvrdio je njegovu kondiciju i motiviranost.

Jednake komplimente zaslužuje odabrani mali sastav simfoničara, sudionika u konceptualno izvrsnoj izvedbi Vox, Vocis, f., za tri ženska glasa i devet glazbala u kojoj je, uz majstorski udjel Sanje Madunić, Dunje Vejzović i Marije Klasić-Kajmar, za dirigentskim pultom sudjelovao i sam autor. Gipkost tri glasa, ujedno metafore misterija ljudskog instrumenta, inače bitna za cijelo Malecovo stvaralaštvo, semantički se obraća jeziku kao zvuku/glazbi, kojemu kontrapunkt čine solo glazbala i tutti skupine. Polifono složena struktura partiture, vrlo izravno otkriva pojedinca u kolektivnom ritualu glazbenoga zbivanja, pri čemu je slavljenik, kako i priliči slavlju, uistinu imao vrlo angažirane partnere.

Sanja Raca