Dobar povjesničar, slabiji filolog

Dobar povjesničar, slabiji filolog

Znanstvena djelatnost Branka Drechslera Vodnika, Zagreb — Varaždin, 13-15. travnja 2000.

Prvu je sjednicu otvorilo priopćenje Metodologija književnoznanstvenoga rada Branka Vodnika Nine Aleksandrov-Pogačnik, podnaslovljeno Smisao oblikâ. Autorica je iznijela postavke koje će kasnije potvrditi i drugi izlagači: Za Vodnika se nikako ne može ustvrditi da je bio »antipozitivist«, ali jasno je lučio filološku metodu te se suprotstavljao pukom prikupljačkom poslu.

Cilj Nikici Kolumbiću, kako je sam izrijekom najavio, bio je objasniti Vodnikovo stajalište o hrvatskim latinistima. Vodnik smatra da latinisti ne pripadaju potpuno hrvatskoj književnosti jer »pišu jezikom latinskim«, odnosno pripadaju joj tek onoliko koliko pišu jezikom hrvatskim. Stoga Vodnik latinistima koji su pisali isključivo na latinskom ne poklanja veću pažnju. U zaključku, izlagatelj navodi da je Vodnik uspio uklopiti hrvatske latiniste u hrvatsku književnu povijest, ali im je tek nakon Mihovila Kombola dana primjerena važnost.

Josip Bratulić otkrio je mnoštvo veza između Branka Vodnika i kroatista i slavista Ivana Milčetića (1853-1921), Vodnikova gimnazijskoga profesora, koji je uz Jagića i Vodnika također rodom Varaždinec. Milčetić je o Vodniku rekao da je »slab filolog, ali dobar povjesničar«, a kako je u modernome shvaćanju »historija — historija duha, tako je i literarna historija važnija od političke jer je više povijest duha«. S druge strane, i Vodnik se okrenuo k Milčetićevu djelu, a privuklo ga je, smatra Bratulić, Milčetićevo zanimanje za narodni preporod, kojemu je bio sklon i Vodnik.

Josip Kekez ukazao je na Vodnikovu svijest o veličini hrvatske književnosti, koja se očituje u prvoj rečenici njegove Povijesti hrvatske književnosti (1913): »Hrvatska je književnost stara i velika i bogata, kakve nema nijedan tako malen narod, kao što smo mi, u Evropi.« Usto, riječ je o prvome »osamostaljenju hrvatske književnosti«, ustvrdio je Josip Kekez, jer su Vodnikovi prethodnici od preporoda nadalje pisali »povijest hrvatske ili srpske književnosti«, a kod Vodnika je to »povijest hrvatske književnosti«.

Otišavši u Prag iz, kako sam kaže, naučnih razloga, Vodnik obilno piše o slavenskim književnostima: češkoj, poljskoj i srpskoj. O tome je, naslovljujući svoj izvještaj Branko Drechsler Vodnik i slavenski svijet, govorila komparatistica Nevenka Košutić-Brozović.

Zlatko Posavac svojih je desetak minuta iskoristio da izvijesti o Vodnikovoj studiji o Anti Starčeviću. Ona nije slijepo nasljedovanje prethodnih proučavatelja, već je u njoj mnogo toga »i novoga, i otkrivajućega«. Otkriva barem dvije temeljne stvari: 1.) Bachov apsolutizam nije bio književno prazan; 2.) Starčević je bio i književnik.

Ljerka Schiffler izvijestila je o Vodnikovu doprinosu hrvatskoj enciklopedistici, Branka Brlenić-Vujić o »modernističkim ishodištima« njegova književnoga rada, dok je prvu sjednicu završilo izlaganje Ljiljane Kolenić o frazemima u Vodnikovoj Slavonskoj književnosti.

Na početku druge sjednice, koja je u jutarnjim satima sljedećega dana započela u Galeriji »Garestin«, sudionike skupa pozdravio je u ime Matice hrvatske u Varaždinu pjesnik i novinar Ernest Fischer, ljubazan i skrban varaždinski domaćin koji je čitav skup i pratio, i vodio, već prema potrebi, do njegova svršetka u subotu u kasnim večernjim satima. Skup su u ime Organizacijskoga odbora pozdravili Tihomil Maštrović, te — kao još jedan »domaćin« (i književni povjesničar, i Varaždinac rodom) — akademik Miroslav Šicel, ustvrdivši da se »Vodnikom otvara nova faza u hrvatskoj povijesti književnosti« jer je Vodnik »prvi shvatio da prave povijesti književnosti nema bez dobroga broja monografija« te »da je u središtu promatranja djelo (ne pisac, ne sredina), i to ne samo tema djela već i oblik«. »Pisac se iščitava iz djela, a ne obrnuto; i to je novi pristup u hrvatskoj književnoj historiografiji«, istaknuo je Šicel.

Od poznatoga trojca Karnarutić — Zoranić — Baraković, Vodnik se — smatra Švelec — najviše ogriješio o Barakovića smatrajući ga 'čovjekom nesređena značaja', koji je sukladno tomu napisao svoje djelo. Vodnik nije uočio da je riječ o »novoj poetici«, a ne nesređenu djelu, pripomenuo je Švelec.

U priopćenju o Vodniku kao uredniku, suradniku i vlasniku »Mlade Hrvatske«, tvrdi Tihomil Maštrović, na stranicama toga list Vodnik zagovara »proučavanje duše tj. duha vremena«, poručujući da se »u novom vremenu dižu velike duše koje svoj duh dijele s duhom vremena« no da »Hrvati u tom nisu učinili ništa, jer vlada historicizam, i jedino što se njeguje je historija«.

Vinko Brešić započeo je ležernim pitanjem: »Što je to Branko učinio našoj Jagodi, tj. njenim pjesmicama?«, a zatim iznio niz potkrijepljenih tvrdnji o književnom publiciranju Marije Agate (tj. Jagode Brlić), koja za života nije objavila knjige. Pukušaj Huga Badalića da to nadoknadi omela je smrt, tako da je posao dovršio Branko Vodnik. Rukopisi Jagodinih pjesama pokazuju da od trideset Jagodinih pjesama nema ni jedne na kojoj Vodnik nije intervenirao.

Sanda Ham pratila je jezičnu povijest u Vodnikovoj književnoj povijesti ustvrdivši da je Vodnik, za razliku od kasnijih književnih povjesničara (od kojih se to, prema suvremenu shvaćanju, i ne očekuje), velik broj kartica posvetio jeziku, te je njegovo interpretiranje jezičnih činjenica u najvećoj mjeri podudarno sa suvremenim pogledom na povijest hrvatskoga standarda.

Ružica Pšihistal izložila je obrat u Vodnikovu tumačenju Marulićevih djela: 1901. Vodnik je negativno ocijenio Marulića smjestivši ga u kontekst srednjovjekovlja koje pak promatra kao »eru tmine i mračnjaštva«, dok 1913. daje potpuno oprečnu sliku i o Maruliću i o »splitskome književnom krugu« koji je 1901. posve nijekao. Takvu promjenu mišljenja Ružica Pšihistal objasnila je nedostatkom sustavnih predradnji (studija i rasprava) 1901, za razliku od 1913. kada je Vodnik raspolagao znatno brojnijom literaturom.

Stanislav Marijanović govorio je o vezama Branka Vodnika s Vladimirom Jelovšekom (1879-1934), a Srećko Lipovčan je slikovitim citatima osvijetlio vezu Matoš — Vodnik, o kojoj posebno rječito govore Matoševa pisma (u kojima, primjerice, »dragi amice« najavljuje bliskost, a »poštovani gospodine« zahladnjenje prijateljstva).

Hrvojka Mihanović-Salopek argumentirano je i iscrpno pokazala Vodnikov površan odnos prema kajkavskoj književnosti, koji se očituje u krnjem iznošenju bibliografskih podataka iako su ih Vodnikovi prethodnici i suvremenici (Sakcinski, Šafauík, Tkalčić, Šurmin, Strohal) jednoznačno utvrdili.

Po završetku treće sjednice, čime je ujedno i završen radni dio skupa, u Gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegović otvorena je prigodna izložba o Vodniku te su varaždinskoj publici predstavljeni zbornici iz niza Hrvatski književni povjesničari.

Sljedeći dan obilježen je putom u Siget i obilaskom slavne sigetske utvrde koju je prije više od četiri stoljeća branio Hrvat Nikola Zrinski, kojeg susjedi Mađari slave kao nacionalnoga i junaka i pjesnika, o čemu svjedoči muzej smješten u tvrđavi, i spomenik na središnjem trgu.

Snježana Mostarkić