Deus ex mochvara

Deus ex mochvara

Koncertni koncentrat potvrđuje da je ovoga toplog travnja i Močvara pored Save prolistala

Nakon depresivne šestomjesečne jesensko-zimske pauze, u proljeće milenijske godine, ponovno otvorena Močvara nastavlja nas zabavljati s novim koncertnim iznenađenjima. Nedavna gostovanja finskih HC-bukača Diaspore i slovačke folk pjevačice Zuzane Homolove, nažalost, zbog rijetkosti sličnih zbivanja u metropoli, mogu se gotovo smatrati perverzijom. Što bi tek onda trebalo reći za neka nadolazeća, poput gostovanja dvanaestorice suludih danskih jazz disco funk (?) duhača pod imenom Dane T. S. Hawk And His Great Mungo Dilmuns?

Taj nedostatak relevantnih ili manje relevantnih, ali ipak bjelosvjetskih zbivanja, ne zabrinjava novinarsku glazbeno orijentiranu bagru, koja iako nije nikad u životu ni čula ni vidjela nešto što originalno dolazi iz Finske, Slovačke ili Danske, nema mu namjeru pokloniti ni minimum pažnje.

Sila ili ozvučeni kabinet dr. Caligarija

Na svu sreću zainteresirana publika je tu, što se pokazalo na prvom od nekonvencionalnijih, barem za ove prostore, ovogodišnjih glazbenih močvarnih druženja, onom u nedjelju 16. travnja, uz beogradsku Neočekivanu silu koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar, a što bi kraće preveli s deus ex machina. Osim što je Sila prvi beogradski bend koji se nakon rata pojavio u Zagrebu, ona je i prvi susret ovdašnjeg puka s nečim potpuno nepoznatim što dolazi s one strane Drine. I, na kraju, ali ne i najmanje važno, prvi susret s bendom koji svira nešto što bi se najlakše moglo definirati techno glazbom sa živim instrumentima. Osim prevladavajućih čistih techno-trance dijelova, tu su i tvrđi funk i dub trenuci, koji prosječnom hrvatskom konzumentu glazbe zbog Majki, HC/punk, post rock/noise i ostalih ljiga orijentiranih domaćih bendova, nisu česta koncertna pojava.

Dok su Električni orgazam, Partibrejkersi ('Pa njih slušaju još samo šminkeri!' — Vojkan, Sila), i Obojeni program (»Čoveče, pa na njih u Beogradu ne dolazi ni dvesta ljudi« — Nemanja, Sila) kod nas dočekani kao atrakcije, ljudi u Beogradu i okolini otkidaju na neke sasvim druge zvukove. Sudeći po Sili i Darkwood Dubu (koje ćete u Močvari moći vidjeti 5. svibnja) mnogo modernije od naših 'narodnih rock junaka' (»Ma reci mi, molim te, tko su vam ti Pips, Videoklips. Svako tko dođe priča da su oni najpopularniji kod vas, a ovde nikad nitko čuo za njih. Reci im da imaju mnogo glupo ime!« — Vuča, Darkwood Dub).

Sila postoji svega nekoliko godina. U njoj djeluje nekoliko članova ordinarnog pop benda — Jarbola — a uz nekoliko prokušanih Bg-glazbenika, s njima odnedavno radi i glavni vokal još jedne Bg-atrakcije — Kande Kodže i Nebojše (reggae/ragga, također uskoro u Zg). Osim albuma koji su sami izdali, a koji se zove isto kao i bend, najviše su se probili zahvaljujući sjajno izgrađenoj koncertnoj reputaciji. Normalni koncerti, što u njihovu slučaju znači devedeset posto improvizacije, a što se ovdje usude učiniti samo džezeri, samo nisu im bili dovoljno zabavni, pa su se potrudili na razne načine oživiti svoje nastupe. Tako su svirali na plovećem brodu, pratili su svojom improvizacijom nijemi klasik Roberta Wienea Kabinet Dr. Caligarija, a stalno su dovodili i razne goste-instrumentalce na svoje koncerte.

U Močvari, iako bez gostiju i uz razumljivu početnu tremu, razvalili su sve prisutne, četiristotinjak duša, pogotovo u trećem hardcore setu, naime Sila u zadnje vrijeme svira u setovima od po 45 minuta, čistog techna koji je postavio ozbiljna pitanja o eventualnom pretkoncertnom dopingiranju nevjerojatnog bubnjara. Ostatak bande nije bio nimalo lošiji. Dok je jedna gitara pratila eskapade predvodnika Siline glazbe, basa i bubnja, druga je uz pomoć bogate količine efekata stvarala prilično svemirsku zvučnu kulisu. Na to se savršeno uklapao reggae-ragga-dub vokal s kojim se zvučna slika Sile idealno zaokružila.

Masfel ili funk koji ne tjera na šank

Samo dva dana nakon druženja sa simpatičnim Beograđanima, u goste su nam stigli ništa manje simpatični, a ni manje dobri Mađari. Masfel im je ime, a za neupućene, iliti za sve osim onih stotinjak ljudi koji su bili na koncertu, riječ je o jednom od najpoznatijih budimpeštanskih bendova, glazbenog usmjerenja vrlo sličnog Sili, koji u rodnom gradu bez problema puni dvorane od nekoliko tisuća ljudi. Trip hop, rock, dub, trance, funk i još svakakve pametne i manje pametne stvari nabrojene su u pokušaju opisivanja njihove svirke u press materijalu. Saksofonist Lorenz uz najbolju volju nije uspio složiti nikakvu bolju sintagmu, tako da se i meni teško upuštati u bilo kakve (de)konstrukcije. Ipak, koristeći spomenuti saksofon i violončelo, Masfel više vuku na funk, čak u nekim trenucima koketirajući sa zlom zvanim funky, što im ipak nekim čudnim čudom ne oduzima na kvaliteti. Najbolji su opet bili najtransičniji i najtechno dijelovi u kojima nisu ništa zaostajali za Silom.

Kao predgrupa, tog pomalo žalosnog utorka, nastupili su legendarni Žoambo Žoet Workestrao, već dugi niz godina najbolesniji Slovenci na tržištu. Ovog puta pojačani sa sjajnim Marijanom, bubnjarom bosansko-makedonske etnoatrakcije Dertum, podsjetili su nas na dane kada smo bili mlađi i kad je etno noise (može i avant rock kako je netko napisao) koji sviraju još bio u modi. Ništa zato što je iz nje ispao, i što se sada sluša techno, jer sa žambotima, pogotovo na koncertima, nikad nije bilo dosadno.

Ivan Ramljak