Crnohumorni krimić

Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu, Naklada MD, Zagreb, 2000.

Nepostojanje kvalitetne suvremene hrvatske proze, kao i njezino gotovo obvezatno smještanje u okvire ove ili one generacijske poetike, postala su opća mjesta domaće književne kritike, pa tako i svojevrsna orijentacijska točka svekolikog nam domaćeg čitateljstva. Pritom je gotovo smiješno vidjeti kako se pojedine autore navlači na Prokrustovu postelju određene književne generacije, dakako, prema načelu — ovaj je pisao u »Quorumu«, ali nije kvorumovac; onaj koristi fantastiku, ali ipak nije borhesovac itd. Lakše je ugurati pisce u književnu ladicu u koju bi trebali ući te ih onda analizirati uđuture negoli baktati se sa svakim pojedinim djelom posebno. Razlog je tomu vrlo jednostavan — mala smo sredina, mnogo se prepisuje, a malo je originalnosti; bolje je biti u nekom generacijskom toru jer je tamo toplije, nego furati neki svoj film i ne brinuti se za ostale.

Sve gore navedeno ne vrijedi za novu (sada već drugu) knjigu Zorana Ferića Anđeo u ofsajdu (173 str.), koja se sastoji od devet podjednako kvalitetnih pripovijetki. Naime, Ferić je iznimno originalan i narativno kultiviran autor — ono zbog čega već na prvom čitanju zaslužuje pohvale odnosi se upravo na suvereno vladanje pripovjednim postupkom, na pričanje priče koja čitatelja u isti mah očarava, zbunjuje i zavodi. Njegova je proza bizaran spoj grotesknog i normalnog, mogućeg i nemogućeg, fikcije i pseudodokumentarizma te je u tom smislu prispodobiva sintagmi oneobičavanje svakidašnjeg. U najzanimljivijoj priči u knjizi, Forma amorfa, ne samo da se otvara prostor za različita iščitavanja, nego u prvi plan izlazi dotjerana i narativno provokativna konstrukcija. Priča počinje kao faktografska potraga za samostanskim slikama, u kojoj je glavni junak eksplicitno sam pisac, nastavlja se u Veneciji tajnovitim susretom s nepoznatom maloljetnicom, a završava okončanjem potrage za galiotskim žigovima. Tekst je ovdje fino izbrušen ne zbog toga da čitatelja zadivi koherentnošću i zanimljivošću teme, nego da bi ga iznenadio, natjerao ga da izgubi tlo pod nogama, dakle orijentaciju u priči. Dakle, tekst neprestano navodi čitatelja na krivi trag, nudeći mu dvosmislenost koju ne može riješiti ni na kraju priče niti izlaženjem iz okvira teksta, te je u tom smislu subverzivan i gotovo se može reći, podao i zavodljiv. To je ponajprije zbog glatke i ležerne naracije, neopterećene kićenošću ili promjenama perspektive pripovjedača. Ovdje zbunjenost ne nastaje samo zbog toga što više ne držimo konce priče u rukama, nego i stoga što na kraju teksta shvaćamo da to uopće nismo kadri učiniti.

Poput prve priče, i ostale su građene na približno isti način. Upravo zbog glatke naracije, izvrsnih fabularnih zaokreta i naizgled marginalnih digresija, ponekad se čini da čitamo krimić. Ima u Ferićevim pričama nešto od ugođaja krimića, ali je sve to prikazano na crnohumorni i gotovo groteskan način. Tekst doduše funkcionira na opreci svakidašnje-bizarno, ali te se dvije opreke toliko prožimaju i stapaju da nipošto ne možemo reći kako je ona konstitutivan element proznoga teksta. Isto kao što ležerno i neopazice skače iz jednog žanra u drugi (autobiografija, krimić, groteska, fantastika), tako prelazi i iz jednoga viđenja zbilje u drugo, što onda ima za posljedicu pomaknut etički registar. Naime, ono što bi nas trebalo zapanjiti i izazvati neku vrstu suosjećanja, poput pecanja na komade ljudskog mesa (Otok na Kupi), sprovod djevojčice (Anđeo u ofsajdu) ili čekaonica ambulante za AIDS (Blues za gospođu s crvenim mrljama), provocira upravo kontraefekt zabavnosti i očuđenja, situaciju u kojoj svakoga trenutka možemo očekivati prijelaz iz komičnog u ironično, iz pakosnog u zabavno. Te su promjene zapravo bezbolni prijelazi iz jednoga narativnog modusa u drugi, odnosno priča nas sama zavodi da je čitamo na način koji ne korespondira s našim očekivanjima.

Ukratko, da se vratim na onu tezu s početka teksta — po čemu je Ferićeva proza kvalitetna i bitno različita od ostatka domaće prozne produkcije? Često se u osvrtima spominjala sklonost grotesknom, dotjerana sižejna kombinatorika, začudnost i bizarnost. Međutim, još od prvih čitanja u Plimi, te osobito nakon ove knjige, ni u jednom trenutku nisam osjetio navedenu grotesku kao formativni suvišak, a ponajmanje njezine učitane etičke implikacije. Smatram da su Ferićevi tekstovi prije svega vrlo zabavno i duhovito štivo, koje jednostavno mami i zavodi čitatelja, miješajući različite motive koji se potom spajaju u neočekivane kombinacije. Kvaliteta ovdje nedvojbeno leži u velikom pripovjedačkom umijeću —ovo nije tek kurtoazna apologija — kakvo je teško naći u suvremenoj domaćoj prozi, te u sklonosti autora da čitatelja neprekidno drži u napetosti. Kao što je kolač iz priče Ralje pervertirana verzija poznatoga Proustova kolača kojim se doziva izgubljeno vrijeme, tako je i ova proza pervertirana varijanta sterilne proze koja se u posljednjih deset godina izgubila u prostoru i vremenu, ne želeći komunicirati ni sa stvarnošću, ni sa čitateljima. Ono što Ferić uvodi kao novitet ne tiče se njega, nego nas. Ako u njegovu djelu ne percipiramo grotesku i ironiju kao takve, već kroz registar smiješnog i svakidašnjeg, onda je to zbog vrlo jednostavna razloga — u posljednjih deset godina naučili smo da ništa ne može biti bizarnije i grotesknije od zbilje same.

Tonči Valentić