Vijenac 161

Film

Kafkijanska eksplozivna smjesa

Biti John Malkovich

Being John Malkovich, SAD 1999, režija Spike Jonze, scenarij Charlie Kaufman, fotografija Lance Acord, uloge John Cusack, Cameron Diaz, Catherine Keener, John Malkovich, Orson Bean, Mary Kay Place, Charlie Sheen

Kafkijanska eksplozivna smjesa

Biti John Malkovich

Being John Malkovich, SAD 1999, režija Spike Jonze, scenarij Charlie Kaufman, fotografija Lance Acord, uloge John Cusack, Cameron Diaz, Catherine Keener, John Malkovich, Orson Bean, Mary Kay Place, Charlie Sheen

Dvojica debitanata — režiser Spike Jonze i scenarist Charlie Kaufman — polučila su jedan od najzanimljivijih aktualnih američkih filmova, na iznimno zabavan način spojivši prevladavajući angažirani humor i mračne tonove u pozadini. Biti John Malkovich još jedan je od suvremenih holivudskih filmova (tu su i Klub boraca kao najeklatantniji primjer te Probuđena savjest) koji ispovijeda svojevrstan antikapitalistički svjetonazor, odnosno izvrgava kritici očigledne devijacije (suvremenoga) kapitalističkog sustava. Dakako želja da se na neko vrijeme svijet vidi i iskusi iz kućišta nekog drugog, po mogućnosti slavnoga, bogatog i uspješnog, jednako kao i želja da se drugima superiorno manipulira nije specifični produkt kapitalizma, ali upravo u jednoj od njegovih zaštitnih tvorevina — industriji zabave, odnosno show businessu — dobiva jednu od radikalnih inačica koja je predmet ovog filma. No Jonzeovo i Kaufmanovo ostvarenje ne zadržava se samo na tlu angažirane društvene satire. U njihovu filmu pregršt je motiva, a jedan od ključnih je i pitanje ljubavi. Film se bavi onom strastvenom, tzv. slijepom ljubavi, koja zaljubljenika upravo izluđuje, zbog koje zanemaruje pa i bešćutno otpisuje dotadašnjega ljubavnog sudruga, a ne preza ni od poduzimanja još drastičnijih koraka, kao što je u ovom slučaju lutkareva prijetnja vlastitoj ženi revolverom. Takva je ljubav pokretačka dramaturška snaga onoga dijela filma čiji su nosioci likovi neuspjela lutkara (Cusack) i njegove supruge (Diaz) koja u zajedničkom stanu ima pravi zoološki vrt, dok lik lutkarove poslovne partnerice (Keener) utjelovljuje modernu (američku) poslovnu ženu (dakako u ponešto pomaknutu izdanju s obzirom na opću, dijelom kafkijansku prirodu filma) — samouvjerenu, privlačnu, prepotentnu, seksualno nesputanu, britko elokventnu — čiji je osnovni pokretač profit. No likovi nisu postavljeni statično — mijenjaju se tijekom filma, ili točnije rečeno dopuštaju manje izraženim stranama svog bića da se afirmiraju, i to ne samo — u filmu ovakva idejnog usmjerenja očekivano — na gore, u smislu pogubna utjecaja eksplozivne smjese želje za slavom i želje za ljubavlju, kao što je slučaj s lutkarom, nego i na bolje, o čemu svjedoči lik lutkarove poslovne partnerice za kojom on gine: ona će nakon godina koje je provela u braku — s njezine strane motiviranom profitom i fascinacijom moći — naposljetku ipak dati prioritet ljubavi koju neporecivo osjeća za lutkarovu suprugu.

Ranije su spomenuti mračni motivi prisutni u filmu. Najstrašniji je onaj po kojem skupina staraca produžava svoj život tako da se useli u tijelo relativno mlada (četrdesetičetverogodišnjeg) nosioca, u ovom slučaju Johna Malkovicha. Zaista mi je teško zamisliti nešto degutantnije od prizora u kojem ishlapljeli starci ulaze u tijelo čovjeka u najboljim godinama, a to nije sve! Vođa staraca (Bean) ništa ne prepušta slučaju, nego mnogo godina prije transmisije određuje budućega nosioca — ni više ni manje nego sadašnju dražesnu djevojčicu, kćer poslovne žene, lutkarove supruge i Johna Malkovicha (trojno roditeljstvo, koje može asocirati i na novozavjetno bezgrešno začeće i roditeljstvo koje iz toga slijedi, jedna je od sjajnih dosjetki filma), u koju se međutim već nastanio lutkar kako bi bio blizu svoje voljene (bivše) poslovne parnerice. Starci će u tijelo djevojčice ući tek kad ona navrši četrdeset i četiri godine, ali gledatelj nju vidi sada, kao djevojčicu, i pomisao da će u njezino tijelo i dušu jednom invaziju izvršiti stari slinavci doista mora izazvati gnušanje.

Biti John Malkovich nije samo u cjelini vrlo dojmljiv ostvaraj, nego pruža i pojedinačne bisere. Osobni mi je favorit rijetko duhovit prizor u kojem se čimpanza — koja je od potisnutih trauma iz djetinjstva dobila čir — prisjeti događaja koji producira njezine psihičke probleme, a i scena ulaska Johna Malkovicha u samog sebe stvarno ima duhovitih rješenja. Cameo-uloga Charlieja Sheena kao Malkovicheva intimusa oduševljena lezbijskim sklonostima nove Malkovicheve ljubavnice također je nezaboravna.

Nije naodmet spomenuti da je film snimljen sa za holivudske prilike skromnih trinaest milijuna dolara, da je u Americi uspio zaraditi nešto više od dvadeset te da je naišao na uglavnom oduševljen prijem kritičara, a imao je i vrlo plodan festivalski pohod. Nominiran je za Oscara u kategorijama najboljeg režisera, izvornog scenarija i sporedne ženske uloge (izvrsna Catherine Keener), ali nije uspio osvojiti nijednog. Jedan od njegovih producenata je frontman R.E.M.-a Michael Stipe (koji, zanimljivo, fizički podsjeća na Johna Malkovicha), za čiju je grupu režiser Jonze radio spotove (kao i za neke druge prestižne izvođače s rock scene), a u gotovo nezamjetnoj maloj ulozi čovjeka koji sjedi na kauču kad lutkar dođe na razgovor za novi posao pojavljuje se Tom Waits.

Hrvatska je kritika, također i publika — no od nje se to i moglo očekivati — generalno relativno mlako primila film. Bez ikakva razloga jer Biti John Malkovich ide u red onih filmova koji, sad je to s obzirom na njihov već pozamašan broj očito, pri kraju tisućljeća preporađaju američku kinematografiju.

Vijenac 161

161 - 4. svibnja 2000. | Arhiva

Klikni za povratak