AC/DC, Stiff Upper Lip, Warner Music/Dancing Bear, 12 pjesama/47 min.

AC/DC, Stiff Upper Lip, Warner Music/Dancing Bear, 12 pjesama/47 min.

Ako pišete prikaze rock-ploča, vrlo je važno da su vam susjedi susretljivi, da vas razumiju, shvaćaju da morate neke stvari slušati nekoliko puta i, što je najvažnije, a u slučaju grupe AC/DC od esencijalne važnosti, da katkada pojačalo morate okrenuti do kraja. Jer slušati tu dugovječnu heavy metal grupu tiho nemoguće je, glupo i neprobavljivo. Slušajući ploču i pjesme na njoj koje se nisu odmakle od njihovih početaka i furaju svoj film, skupa sa svojom legijom obožavatelja, bez obzira na sve mijene, prisjetio sam se drugoga velikog benda, ZZ Topa. Evo usporedbe. ZZ Top na koncertu prvih četrdesetak minuta sviraju blues, neke manje poznate stvari i odu. Publika dakako podivlja. Zove ih natrag. Hoće još. A onda se oni vrate i dva sata deru hitove tako da svi na kraju pobenave. Kod AC/DC nije tako. Oni od prvog brojanja pa do kraja mažu po svojim gitarama svoje prepoznatljive riffove. Tuku iz sve snage. Znoje se. Angus Young, onaj u kratkim hlačicama, skače i melje gitaru da vam nije jasno kako se ne stropošta na pod i ispusti dušu. Ali to je heavy.

Ova ploča ima sva ta obilježja. Nema predaha. Samo kratke stanke između pjesama i udri, razbij, razvali... Zidove, kuću, uši, trbuh... Od naslovne pjesme, Stiff Upper Lip, do posljednje Give It Up Ace Dece ne staju. Čini se kao da je cijeli album snimljen za nekoliko sati. Točno koliko treba za jedan dio koncerta. Posljednja pjesma kao da sugerira da će uskoro doći kraj (Give it up — Odustani), no sumnjam ja da će oni ikada givit apnuti. Tek kad ih pozornica pojede, onda će prestati i AC/DC. Nadam se da imate isto tako snošljive susjede kao ja. Slušajte što glasnije možete. I ne dajte da vam smeta što su pjesme slične. Tako to mora biti i tako to oni rade najbolje. Kada jednom ulovite energiju, jer o njoj je riječ, sve je dalje lako. Osim susjeda koji možda i nisu baš skloni vašem ispoljavanju energije.

Krešimir Blažević